Đakovčanin Hrvoje Jurić sprema se okružiti zemaljsku kuglu na električnom biciklu. Pothvat je to za Guinnessovu knjigu rekorda i biciklistička ekspedicija na koju se dosad još nitko nije odvažio. Više od 29 tisuća kilometara ceste, dva oceana, desetak država i više od 50 gradova pregazit će 33-godišnji Slavonac na dva kotača. I sve to u stotinu danu, kaže. Radit će oko 300 kilometara po danu, a dnevno pedalirati i do 12 sati kako bi se u planiranom roku vratio na početnu točku s koje je i krenuo.
Tamo nas je biciklist i putopisac Jurić i dočekao, ispred zagrebačke trgovine bicikala Giant u Ulici grada Mainza, odakle će 1. lipnja krenuti na biciklističku avanturu koja će testirati njegovu fizičku i psihičku snagu. No, on nije osobito zabrinut.
- Jedini problem koji može iskrsnuti na putu jest da mi pukne mišić ili tetiva ili da dobijem crijevnu virozu zbog koje ne bih mogao nastaviti put. Za sve ostalo sam spreman - uvjerava nas prekaljeni biciklist kojem je ovo deseta tura, a prošao je biciklom cijelu regiju, središnju Europu, Skandinaviju i Afriku.
Dok razgovaramo Jurić uz bok gura poseban Giantov električni bicikl napravljen po njegovoj mjeri. Na njemu trenira posljednjih mjeseci jer će mu taj bicikl, zasad jedini takav na svijetu, biti vjerni pratilac, oslonac i sudrug u stodnevnom putovanju na cesti. Imat će, priznaje, i podršku svojeg prijatelja i snimatelja Matije Pospihalja koji će ga na cijeloj ruti pratiti u kombiju i dokumentirati putovanje. Kombi mu je ujedno i baza gdje će, kada nije na biciklu, kratko odspavati, pojesti svojih pet obroka dnevno (računa da će trošiti i po 8 tisuća kalorija u danu), otuširati se i obavljati ostale biološke potrebe. Na pitanje koliko se dugo spremao za ovu “bajk odiseju”, Jurić odgovara da s pripremama nije stao od 2011. godine, kada se otisnuo na svoje prvo putovanje. Začudo, nikad nije bio zagriženi obožavatelj bicikliranja, ali kada je kao 25-godišnjak sjeo na stari bratov bicikl i krenuo za Pulu, sve se promijenilo. Prisjeća se da je tada u starkama i sa sto eura u džepu prevalio 270 kilometara.
- Krenuo sam da bih raščistio misli. Putovanje je na kraju potrajalo 21 dan. Na pola puta sam ostao bez novca pa sam morao krasti jabuke iz voćnjaka uz cestu, čisto da bih imao što za pojesti - prisjeća se svojeg prvog većeg pedaliranja i ustraje da ga ni te nedaće nisu pokolebale.
Hrvoje Jurić
Logistika je krucijalna
Poučen tim iskustvom, podvrgnuo se prije ovog putovanja radikalnom režimu prehrane. Čvarcima i špekom natukao je 17 kilograma viška, očekujući da će u stotinjak dana ekstremnih napora istopiti najmanje 20 kilograma iz njegova tijela. Ali osim fizičke spreme, upozorava, za uspješno putovanje jednako su važne financije, sponzori i detaljno isplanirana ruta. Priznaje da je organizacija ovog putovanja duž ekvatora dosad bila najzahtjevnija. Sad kada je ruta napokon složena, sponzori osigurani i vize ishođene, čeka ga onaj jednostavniji zadatak - sjesti na bicikl i okretati pedale. Njegova vožnja bicikla, veli, posao je kao i svaki drugi, ali posao u kojem je on šef.
- Na cesti naučiš kako brzo donositi odluke, ali ovisiš samo o sebi i svaka će tvoja odluka imati neke posljedice. Svaka cesta koju izabereš, hoćeš li nastaviti pedalirati ili se odmoriti, sve to može biti presudno - prepričava Slavonac svoju biciklističku filozofiju.
Rođen u Vrbici, malom selu pokraj Đakova, Jurić, nesuđeni ekonomist, nije oduvijek sanjao da će “raditi kao” biciklist, već je sanjao od djetinjstva biti pisac. Tako sada uz bicikliranje piše i knjige, putopise, dojmove s putovanja, gdje je bio i koga je upoznao. Za ovo putovanje planira crtice i anegdote objavljivati na društvenim mrežama. Prije nego što je prelomio i odlučio se za život na dva kotača radio je svašta, kao novinar, fizički radnik, punio je police u dućanima. Ništa mu nije teško i ni u čemu nema sramote, kaže, ali uvijek je osjećao da ga nešto žulja, da posao u uredu, odijelo, obitelj, konformizam nije njegova stvar. Problemi s kojima se susrećeš na cesti su pravi problemi, kaže, vremenski uvjeti, vjetar, hrana...
- Na cesti su stvari jednostavne. Ako ne možeš nešto dobiti, nećeš to dobiti. Tako da nećeš ni poželjeti neke gluposti. To je i test karaktera i sve slabosti izlaze na vidjelo, a razmišljaš o svemu. Pitaš se gdje sve ovo vodi, strah te gladi - iskreno govori Jurić o stvarima koje mu prolaze kroz glavu u vožnji i prisjeća se trenutaka kada je gotovo pokleknuo.
Jurić će voziti poseban Giantov električni bicikl napravljen po njegovoj mjeri
Na biciklu osjeća slobodu
Putujući prema Norveškoj, Nordkappu, najsjevernijoj točki kontinenta, tamo 2013. godine, sanjao je o tome da jednostavno netko dođe i ukrade mu bicikl, samo da više ne mora nastaviti vožnju. Potonuo je, tri dana je bio bez hrane, a pedalirao je tada već ukupno 104 dana. Kako se približavao sjeveru, temperatura je padala, a on je vozio na minus 20, po snježnim mećavama i gotovo ostao bez dijela ruke i lijeve strane lica od ozeblina. Tvrdoglav i beskompromisan kakav jest, nastavio je voziti i došao do Nordkappa, do kraja svijeta. Tu je istu turu poslije ponovio još tri puta, veli kroz smijeh. Zašto, pobogu, pitamo ga.
- Na biciklu se osjećam slobodno. Nije me briga tko je s kim, tko je na vlasti, politika, društvo, ljudi, ništa me se ne tiče. Jednostavno, to je način života - objašnjava Jurić dok mi klimamo glavom i pitamo se bismo li imali takvu hrabrosti. Što će biti pod starije dane, kad noge oslabe? A, odgovara, o tome on zasad ne razmišlja. Ima već neke planove, ali ne želi nam reći. Zauzvrat priča nam anegdotu kada se biciklom uspinjao na Alpe.
- Penjem se na Alpe, to je uspon od 21 kilometra i traje 12 sati, a pored mene prođe bicikl. Biciklistička oprema, profesionalni bicikl, a na njemu starica od 80 godina. Jednostavno me prešišala. Možda 300 kilometara dalje u Francuskoj, igrom slučaja, opet se sretnemo u jednom kampu gdje smo se onda i upoznali. Nizozemka, 77-godišnjakinja koja, baš kao i ja, svijetom putuje okrećući pedale. Postali smo prijatelji i danas smo u kontaktu. E, to je priča - zaključuje Jurić.