Davor Tomašković, nekadašnji čelni čovjek Tvornice duhana Rovinj koji je posljednjih pet godina vodio Hrvatski telekom, posljednji je u nizu visokorangiranih hrvatskih menadžera koji napuštaju dosadašnju poziciju. Kako su, naime, ovih dana objavili iz HT-a, Tomaškovića će u stolcu šefa HT-a 1. travnja sljedeće godine zamijeniti Grk Konstantinos Nempis kojeg je na tu poziciju imenovao Nadzorni odbor HT-a.
Nempis u HT dolazi iz grčke OTE Grupe čiji je najveći dioničar, baš kao i u HT-u, Deutsche Telekom. U OTE-u je dosad radio na poziciji izvršnog komercijalnog direktora za segment privatnih korisnika, a u HT-u ističu da je iza njega više od dva desetljeća iskustva u telekomunikacijskoj industriji. Dakle, postavljanjem na čelno mjesto HT-a Nempis “avansira”, no promijenit će mjesto rada, odnosno Atenu zamijeniti Zagrebom.
Što se tiče Tomaškovića, njegova sudbina, i razlozi odlaska zasad nisu poznati. Iz HT-a su jedino otkrili da će karijeru nastaviti izvan DT Grupe. To je, moglo bi se reći, slabiji ishod u odnosu na njegova prethodnika Ivicu Mudrinića koji je HT-om upravljao 15 godina, nakon čega je Zagreb zamijenio Bonnom, odnosno središnjicom DT-a.
HT nije jedina hrvatska kompanija iz telekom industrije kojoj su na čelno mjesto vlasnici postavili strani kadar. Tako se na čelu A1, dosadašnjeg Vipneta, nalazi Jiří Dvorjančanský, češki kadar s velikim iskustvom u telekom industriji.
“Sječa menadžmenta”, odnosno zamjena domaćih rukovodećih kadrova stranima u tvrtkama koje su u vlasništvu inozemnih kompanija, sve je češća pojava i u Hrvatskoj. To je proces koji se u Hrvatskoj tiho događa već godinama, a HT je samo vrh sante leda. Pritom je dovoljno prisjetiti se većih banaka u stranom vlasništvu koje su većinom dobile strane direktore. Na čelu Erste banke još od 1. svibnja 2015. nalazi se Christoph Schoefboeck, na čelu Raiffeisena je Michael Georg Müller, OTP bankom, koja se nedavno spojila sa Splitskom, upravlja Balázs Békeffy, a Sberbankom od ove godine rukovodi Csaba Soós.
Strani zamjenici kao kočnice
Na čelu dviju najvećih hrvatskih banaka i dalje su domaći kadrovi. Predsjednik Uprave Zagrebačke banke je Miljenko Živaljić, dok je čelni čovjek PBZ-a Dinko Lucić. No, i jedan i drugi u radu i odlučivanju imaju “kočnice” u vidu zamjenika koje su im iz svojih redova postavili strani vlasnici banaka. U slučaju Zabe zamjenik predsjednika Uprave je Claudio Cesario, dok je u slučaju PBZ-a na drugom rukovodećem mjestu u banci Alessio Cioni. K tome, talijanski vlasnici postavili su i čelne ljude nadzornih odbora obiju banaka pa je tako predsjednik Nadzornog odbora Zagrebačke banke Simone Marcucci, dok se na istoj poziciji u PBZ-u nalazi Giovanni Boccolini, pokazuju podaci tih dviju banaka.
Strani menadžeri sve su prisutniji i u energetskom sektoru u Hrvatskoj. U skladu s pat-pozicijom koja vlada u vlasničkoj strukturi Ine, a u kojoj mađarski MOL ima najveći, ali ne i iznadpolovični, vlasnički udio, dok hrvatska strana drži oko 45 posto dionica, mjesto predsjednika Uprave tradicionalno drži mađarski kadar. Prije je to bio Zoltán Áldott, a sada je predsjednik Uprave Ine Sándor Fasimon. S druge strane, hrvatskoj je strani prepušteno mjesto predsjednika Nadzornog odbora na kojem je sada Damir Vanđelić, nekadašnja uzdanica Adris grupe i nesuđeni hrvatski premijer.
Primjera u kojima su strani menadžerski kadrovi zamijenili domaće ne nedostaje i ima ih u svim sektorima. Nije mali broj onih koji takvu praksu stranih vlasnika hrvatskih tvrtki objašnjavaju tako što kažu kako su novi vlasnici iz inozemstva najprije iskoristili domaće menadžerske kadrove kako bi im vodili tvrtke koje su preuzeli na tržištu koje vlasnici, objektivno gledano, ne poznaju, barem ne u dovoljno dobroj mjeri. Drugim riječima, prema tim tvrdnjama, domaći menadžeri u vlasnički većinski stranim kompanijama u Hrvatskoj imali su zadaću da racionaliziraju poslovanje i “pripreme” teren za kasniji dolazak njihovih kadrova, i to u trenutku kad je glavnina najtežeg posla već obavljena. Je li ta teorija točna, pokazat će vrijeme. U svakom slučaju, o njoj se malo tko usudi javno govoriti.
No, ono što se s priličnom sigurnošću može reći jest da Hrvatskoj nedostaje kvalitetnog menadžerskog kadra. U prilog tome govori i podatak da je unutar kvote za uvoz stranaca u ovoj godini čak 100 mjesta rezervirano za rukovoditelje.
- U praksi se pokazalo da domaći menadžeri, oni koji su stekli znanja ovdje, nemaju dovoljno znanja da bi radili za takve velike kompanije koje su izložene jakoj konkurenciji na svjetskom tržištu - ocjenjuje Damir Novotny, ekonomski stručnjak i profesor na Visokoj školi Edward Bernays.
Potrebni poslodavcima
- U Hrvatskoj je prisutan manjak upravljačkog sloja koji bi mogao kvalitetno voditi tvrtke i suočavati se s izazovima koje im nosi konkurencija s kojom se kompanije suočavaju. Zbog toga i imamo paradoks da nam na menadžerske pozicije dolaze čak i ljudi iz Bugarske i Rumunjske, dok naši menadžeri, s druge strane, često ne uspijevaju proći ‘filter’ unutar korporacija za koje rade. To je važno pitanje jer bez kvalitetnog menadžerskog kadra neće biti ni razvoja ekonomije - upozorava Novotny.
- Strani menadžeri u hrvatskim kompanijama predstavljaju dobrodošla pojačanja. Mi smo mala zemlja, koja ipak ‘ne proizvodi’ dovoljan broj kvalitetnih menadžera. S druge strane, strani menadžeri mogu nam donijeti nova znanja, nov način rada i otvoriti nova tržišta. Od njih, zapravo, možemo naučiti agilnost u poslu - ističe Hrvoje Stojić, makroekonomist Addiko banke.
Međutim, na “sječu” domaćih menadžera u kompanijama i njihovu zamjenu stranima drukčije gledaju u sindikatima. Novi, strani kadrovi, uvjereni su sindikalci, stranim su vlasnicima potrebni kako bi bolje nadzirali svoje “podružnice” u Hrvatskoj i na rukovodećim pozicijama imali kadrove kojima u potpunosti vjeruju.
- Godinama smo upozoravali da dio našeg menadžerskog kadra nije dorastao poslovima koje obavlja. No, isti zaključak često važi i za strane menadžere, koji su ovdje najčešće trećerazredni. Moje je mišljenje da strane kompanije ovdje postavljaju svoje ljude koji će im biti potpuno odani - poručuje Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata.
Dobra je stvar u cijeloj priči, dodaje naš sugovornik, to što strani menadžeri uglavnom dolaze iz zemalja u kojima su radnička prava i praksa kolektivnog pregovaranja jači i ukorjenjeniji nego u Hrvatskoj. Zbog toga, kaže, ne očekuje da će se smjena menadžerskih kadrova odraziti na radnička prava u kompanijama koje oni preuzimaju. Upravo suprotno, ističe, ovakva kadrovska rošada mogla bi čak i unaprijediti položaj radnika u tim tvrtkama.
- Sve bi to, u konačnici, moglo imati određene prednosti. Naravno, osim ako se sve to ne radi samo zato da bi se izvlačila dobit - napominje Sever.
No, Esad Čolaković, glavni menadžer Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika (CROMA), odbacuje tvrdnje da hrvatski menadžerski kadar nije dorastao izazovima. Brojni su razlozi, ističe Čolaković, zbog kojih ljudi napuštaju menadžerske pozicije.
- Neki su osobno uvjetovani, poput bolesti, a razloge se može tražiti i u uobičajenoj rošadi vodećih kadrova unutar korporacija kako se ne bi predugo zadržavali na rukovodećim pozicijama. Stoga ja to ne bih zvao ‘sječom’ menadžerskih kadrova. Hrvatski menadžeri po svojim sposobnostima i znanjima ne zaostaju za menadžerima iz drugih zemalja - naglašava čelni čovjek hrvatske menadžerske udruge.
I Čolaković, kao i dio drugih naših sugovornika, ukazuje na to da se i u Hrvatskoj događa smjena generacija među menadžerima.
- Ovo je ipak posao koji jako troši ljude - zaključuje Čolaković.
- Cilj je da se rukovodeći kadrovi češće mijenjaju i da ne dođu u situaciju da budu u sukobu interesa - napominje i Novotny, dodajući da velike kompanije imaju vlastita pravila korporativnog upravljanja koja podrazumijevaju i češće izmjene na čelnim pozicijama, a nerijetko i to da domaći ljudi ne budu na čelu njihovih tvrtki na tržištima na kojima posluju.
Kako sada stvari stoje, praksa zamjene domaćeg menadžerskog kadra u Hrvatskoj stranim nastavit će se. Jedan od glavnih razloga tome, ističu stručnjaci, nedostatak je kvalitetnog domaćeg menadžerskog kadra.
- Hrvatska ima kroničan problem s obrazovnim sustavom. Imamo deficit kvalitetnih poslovnih škola, a naši studiji ekonomije više su orijentirani na stjecanje općih, nego konkretnih znanja. K tome, sve jača konkurencija i uklapanje Hrvatske u globalne integracijske tijekove nameću takve promjene. Dakle, što se više budemo integrirali u EU, to ćemo se više suočavati i s uvozom menadžerskih kadrova, kako iz ostataka EU tako i iz drugih dijelova svijeta - zaključuje Novotny.
Trend koji se neće promijeniti
- Hrvatska se opredijelila za tržišnu ekonomiju, a sastavni je dio toga dolazak stranog menadžmenta u naše kompanije. Postoje, doduše, i naši menadžeri koji odlaze na rad u kompanije u inozemstvu, no njih je puno manje nego stranih menadžera koji dolaze ovamo. Isti su trendovi, uostalom, i u drugim sličnim, malim i nerazvijenim, zemljama: one sve više uvoze menadžerski kadar, nego što ga izvoze. To je dobro za razvoj ekonomije - poručuje i Stojić.
Kada je, dakle, riječ o uvozu i izvozu menadžerskog kadra, Hrvatska tu bilježi potpuno suprotan predznak nego kod ostalih zanimanja. Dok radnike drugih profila uglavnom izvozimo u razvijenije i bogatije zemlje Europe i svijeta, menadžere mahom uvozimo. Taj bi se trend, ako je suditi prema ocjenama analitičara, trebao nastaviti, pa čak i ubrzati u godinama pred nama. Dobar dio “zasluga” za to snosi nastavak uklapanja Hrvatske u globalizacijske tijekove jer velika konkurencija, koja vlada kako na domaćem tako još više na stranim tržištima, traži i prekaljene upravljačke kadrove, one koji mogu donijeti nova znanja, nove načine rada i ključeve novih tržišta. Drugim riječima, one koji su u stanju izvesti zaokret u poslovnoj politici kompanija te vlasnicima osigurati bolje poslovne rezultate.
Na kraju ostaje pitanje jesu li strani menadžeri ovdje svojevrsni namjesnici. Na određeni način jesu. Ipak, koristi od njihova ovdašnjeg angažmana ne bi trebali imati samo vlasnici kompanija, nego i nacionalno gospodarstvo u cjelini. Uspiju li pomiriti ta dva cilja, moći će se reći da je njihov mandat bio uspješan i na korist obiju strana.