U poduzetničke vode ušao je još kao tinejdžer. Nije imao ni 19 godina kad je 1981. u Požegi otvorio butik za prodaju odjeće, a onda dvije godine poslije i obrt za proizvodnju rezervnih dijelova za perilice rublja. Poslije se opet vratio trgovini, pa se uključio i u građevinu, a onda odjednom izašao iz svega i okrenuo se - vinogradarstvu i vinarstvu.
Josip Galić, a o njemu je riječ, poznati je požeški i slavonski poduzetnik, nekadašnji vlasnik tvrtke Presoflex, a posljednjih deset godina vinar, koji je ovih mjeseci dočekao svojevrsnu krunu vinarskog posla: završena je gradnja najmodernijeg vinskog podruma u požeškom kraju, koji je Galić smjestio u Kutjevo - meku hrvatske graševine. Netko neupućen isprva bi pomislio da je riječ o još jednom trendovskom tipu koji je zarađeni novac od uspješnog trgovanja i građevinskih poslova odlučio uložiti u vinarstvo. No, Galić nije taj tip. Vinogradi i vina kroz njegov se život provlače oduvijek.
Djetinjstvo u vinogradu
- Još je moj pokojni dida Rudolf u Mamićima u Hercegovini imao 300 loza, što je za onaj kraj bilo jako puno. Imao je neku crnu sortu, iskreno, ne znam koju, ali znam da je bila jako dobra i da ju je posebno voljela moja pokojna baba Iva.
Priča nam to dok hodamo njegovim podrumom u mjestu Lukač, tri kilometra udaljenom od Požege. Riječ je o neuglednoj staroj skladišnoj hali, ispred koje je Galić prije nekoliko godina instalirao čak i šator, kako bi dobio na dodatnom prostoru. Uglavnom, nimalo reprezentativan objekt, ali iz kojeg već 10 godin izlaze vrlo kvalitetna, birana bijela i crna vina.
- Namjerno sam vas doveo ovdje da vidite odakle smo krenuli, da dobijete malo bolju sliku onoga gdje smo danas - govori Galić.
- Kao što se zna, 2007. godine prodao sam Presoflex trgovinu Mercatoru i tada mi je tadašnja desna ruka, moja direktorica u Presoflexu, danas na žalost pokojna, Dubravka Vrdoljak, rekla: ‘Joža, ajde napravi nešto za ovaj kraj’. Vinogradarstvo se tada već ozbiljno razvijalo u tom lozom bogatom kraju i pomislio sam zašto ne bih i ja krenuo u to. Imao sam iskustva jer su i moji roditelji, otac Stjepan i, danas pokojna, majka Anica, 1970. kupili prvo jedan vinograd iznad Požege, nekih 400 panjeva, a onda 1976. i hektar glasovitog Lermanovog vinograda kraj Sv. Vida iznad Požege. Roditelji su se u Požegu doselili 1958., a ja sam rođen 1962. Oni su taj vinograd obrađivali za svoj gušt i proizvodili oko 10.000 litara. Bilo je to za nas, rodbinu i prijatelje, a nešto malo i za prodaju. Mama i ja smo najviše radili, a tata se hvalio vinom i etiketama - smije se Galić koji je već u sedmom razredu osnovne škole počeo zarađivati u vinogradu.
- Nabavio sam si iz Italije sumporaču i išao sam polijevati sumporom naš, ali i okolne vinograde. Svi su mi za to plaćali. Tako sam, na mamin užas, već u prvom srednje kupio motor - prisjetio se Galić djetinjstva koje ga je usmjerilo u poduzetničke vode. U Požegi je završio srednju građevinsku školu, a poslije u Zagrebu i višu na Građevinskom fakultetu, no građevinom će se početi baviti puno kasnije. Kao što smo rekli, počeo je s butikom, a nastavio s proizvodnjom rezervnih dijelova za perilice rublja.
- To sam radio u partnerstvu s mojim kolegom Štetićem. Bili smo među prvih deset obrtnika u bivšoj državi, imali 30 zaposlenih i radili za Gorenje, Obodin i sve servisere na području Jugoslavije. Iz tog je obrta nastala i tvrtka Presoflex, no kad je počeo rat, tržište nam se zatvorilo i morali smo odustati od tog posla pa sam se preorijentirao na trgovinu hrane i 1993. otvorili smo prvi market u Požegi. Kasnije sam ušao i u građevinski sektor i tako gurao sve do 2007., kad sam Presoflex Trgovinu prodao Mercatoru (u kojem je dandanas mali dioničar, op. p.), a četiri godine poslije Presoflex Građenje od mene je preuzeo moj sin Ino, koji to i danas vodi, pa više s time nemam ništa.
U vinsku priču, dakle, Galić ulazi 2007. godine kupujući oko 40.000 loza na 6,5 hektara kraj Kutjeva. Budući da nije imao svoj prostor, našao je halu u kojoj je njezin dotadašnji vlasnik pokušavao proizvoditi bambus u limenkama i iz Lukača je sve krenulo. Galić se cijeli dao u taj posao. Zanimljiva je i priča kako je pronašao svog glavnog enologa, Dalmatinca Slavena Jeličića, koji od prvoga dana radi sva Galićeva vina.
Josip Galić
Matematičar i enolog
- Andrej ga je našao na plaži i spasio ga da si ne učini nešto loše - smije se Galić pokazujući na Jeličića i na Andreja Markulina, predsjednika Uprave Vina Galić, čovjeka kojemu gazda neizmjerno vjeruje i koji je s njim još iz vremena Presoflexa.
- U ovom je poslu najvažnije imati odličnog matematičara i odličnog enologa, a ja to imam u Andreju i Slavenu - kazao je Galić, prije nego što nam je Jeličić ispričao kako ga je to Markulin spasio.
- Da, to je zanimljiva priča. Te 2008. godine radio sam za francusku tvrtku Vinovak i dobio sam poziv iz Agrolagune da prijeđem k njima i preuzmem brigu o vinima. Otišao sam na razgovor, ali nešto mi tamo nije sjelo i odbio sam posao pa sam se tako preko noći našao bez posla. Da se malo razbistrim, otišao sam k svome prijatelju vinaru Trapanu u Pulu i, dok sam ležao na plaži, zazvonio mi je telefon. S druge strane bio je Andrej kojeg dotad nisam poznavao i pitao me jesam li zainteresiran za rad s njima.
Nekako u isto vrijeme dr. Leo Gracin i ja odlučili smo osnovati Vinolab i tako je Galić postao naš prvi klijent, a ova su mi vina uvijek bila u srcu i jako sam volio dolaziti ovdje. Onda su mi 2013. ponudili da prijeđem k njima, na što sam konačno i pristao, ali sva vina Galić od prvoga su dana bila pod mojim budnim okom - ispričao nam je Jeličić.
Prva berba bila je 2008. i tada su dobili 30.000 boca. Ove jeseni, kada će 9. studenoga, dva dana uoči Martinja, otvoriti novi, moderno uređeni i sofisticirano opremljeni podrum, obilježit će i 10. obljetnicu rada Vina Galić. S početnih 6,5 hektara danas su došli do 60 hektara i gotovo 300.000 boca.
Broj 9
Grožđe za Galićeva vina danas dolazi sa šest lokacija - Velika, Podgorje, Vetovo, Kaptol, Kutjevo i Brodski Stupnik, gdje je početkom ove godine za oko milijun eura preuzeo nekadašnju vinariju Zdjelarević sa 27 hektara vinograda, hotelom sa 33 ležaja i restoranom za dvjestotinjak ljudi.
- Perjanica nam je graševina, po kojoj su i Kutjevo i Hrvatska najpoznatiji, no tu su i druge sorte. Imamo po devet bijelih i crnih sorti - kaže Galić, te nam otkriva opčinjenost brojem devet koji je njegov fetiš, ali i zaštitni znak.
- Rođen sam u rujnu i odmalena broj devet ima važnu ulogu u mom životu. Presoflex je bio prvi lanac trgovina u kojem su cijene na kraju bile ‘zaokružene’ na 99 lipa. To je moj sretan broj i sve mora biti vezano uz njega, sve se vrti oko njega. Tako smo nazvali naš premium brend Crno 9 i Bijelo 9, a puno toga smo planirali i određivali pri projektiranju i opremanju novog podruma - otkriva nam Galić dok hodamo arhitektonskim remek-djelom smještenim u srcu Kutjeva.
Na toj je lokaciji nekad bila škola, koja je poslije preuređena u tvornicu tekstila Sloga. Ona je naravno propala, a onda je Galić kupio tu i susjednu parcelu.
- Prvo smo htjeli od te zgrade napraviti podrum, ali ubrzo smo shvatili da je to nemoguće, pa smo onda pokušali s nekom jeftinijom, montažnom varijantom, ali mi se ni to nije svidjelo. Inače, naša je vinarija trebala biti na Radovancima kraj Velike, gdje smo kupili zemljište i napravili projekt za koji su arhitekti Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić dobili nagrade na svjetskom nivou, no tamo je zapelo s hrvatskom administracijom, nismo izgurali priču s pristupnim putem i morali smo odustati, odnosno prebaciti se na Kutjevo, gdje smo dobili vrhunski, reprezentativan objekt - kazao je Galić.
Autori zgrade opet su Ćurković i Zidarić. Izvana je to spoj betona i starih cigla s okolišem u kojem dominiraju bonsai stabalca i spiralni čempresi. Zgradu, pak, krasi samo zaštitni znak Vinarije Galić - stilizirana vinova loza nalik na slovo G.
Posebni zahtjevi
- Puno sam sebe i svojih ideja dao u ovo. Studio Dva arhitekta projektirao je zgradu, ali interijerom i unutarnjim dizajnom bavili smo se voditelj projekta Danijel Juričević i ja. Htio sam da to bude reprezentativan primjer industrijskog dizajna i pazili smo da svaki detalj ima smisla, da privlači pozornost, ali i da odgovara kvalitetom. Sve ove cjevovode, police, rasvjetu, pasarele... crtali smo Danijel i ja, a na jesen ćemo, u prvoj berbi, vidjeti kako to funkcionira - rekao je Galić.
Spomenuta fascinacija brojem devet ide do te mjere da je i u novom podrumu sve moralo biti usklađeno s tim i da broj devet bilo u zbroju, bilo u umnošku bude prisutan u što više detalja. Tako je primjerice površina zgrade 3330 kvadrata, mali tankovi su zapremine od 330 do 900 litara, ukupan kapacitet vinarije je 630.000 litara, ali Galić ne planira proizvoditi više od 333.000 litara, i tako dalje...
- To vam je nevjerojatno. Kada smo išli u Francusku naručivati vinifikatore od jednog od najboljih svjetskih proizvođača Seguin Moreaua, koji imaju elipsaste spremnike od 3000 litara, gazda je tražio da budu barem 3300 litara ako ne može 3330. Kažu oni - ne može.
Sjeli smo s njima na ručak i on ih je toliko opčinio svojom pričom da su mu na kraju rekli: ‘Dobit ćete 3300 litara!’ I dobili smo ih - smije se Jeličić.
Cijeli pogled s drugog kata na podrum je impresivan. Na početku su vinifikatori za crna vina od francuskog hrasta, ali specifični zbog staklenih stijenki koje se na njima nalaze i kroz koje će se u osvijetljenom spremniku moći gledati fermentacija vina, što će posebno zanimljivo biti u turističke svrhe, ali i vrlo korisno Jeličiću i ostalim zaposlenicima, jer neće morati otvarati spremnik odozgo kako bi vidjeli što se događa s grožđem. Tu su i eliptični inoks spremnici, ali i betonski, jajoliki, pa onda nešto što podsjeća na R2D2 robota iz Ratova zvijezda te oni koji izgledaju kao kace.
Domaći proizvođač Letina, pak, posebno za Galića napravio je unikatne vinifikatore u obliku raketa u različitim dimenzijama, koncipirane tako da mogu primiti i bijela i crna vina, a na pasarelama koje je Galić sam osmislio za hodanje između spremnika mogle bi se održavati i modne revije. Isto tako, sve je moralo biti simetrično. Jer, Galić voli i simetriju. Na kraju su, pak, mali tankovi od 330 do 900 litara.
Nova vinarija Galić u Kutjevu vlasnika Josipa Galića
Klonovi graševine
- Tu ćemo se igrati pojedinim sortama i klonovima graševine, za manje serije. Imamo, naime, klonsku selekciju zasađenu na Radovancima. To je projekt Agronomskog fakulteta, Grada Kutjevo i Udruge kutjevačkih vinara, čiji smo i mi član, koji se radi već 12 godina, a mi smo zasadili posljednjih 12 klonova te selekcije. To je vinograd star četiri godine i izvući ćemo četiri najbolja klona graševine, stara po 200-300 godina - objasnio je Galić. U tu je investiciju uložio oko 7 milijuna eura, a iz Vinske omotnice očekuje povrat oko 2 milijuna.
U podrumu je i laboratorij s Bacchusom 3, posljednjom riječi tehnologije koji im sve parametre za vino izbaci u roku od jedne minute. Pitamo Galića gdje je im je kraj.
- Naša želja je stalan progres, ali što se tiče proizvodnje, zaustavit ćemo se na 333.000 litara. Ove godine planiramo doći do 330.000, ali krajnji cilj je 333.000. Mi smo srednja vinarija i ne možemo se uspoređivati s velikima, niti to želimo - istaknuo je.
Jeličić, pak, kaže, da sve više razmišlja o tome da se iz Zagreba s obitelji preseli u Kutjevo, jer je ideja vodilja da kutjevački kraj “jednoga dana postane naša Toscana”.
- Ima još puno posla, ali s ovim podrumom dobili smo i ambijentalni prostor, gdje mogu doći ljudi iz cijeloga svijeta. Ovdje mogu voziti bicikle, planinariti, piti dobra vina i sada nedostaje još malo gastronomije, na čemu također radimo, da se sve još više pokrene - istaknuo je Galićev enolog, najavivši nam u sljedeća dva tjedna i plasman na tržište njihovih pjenušaca, iz berbe 2013.
Htjeli su da to budu posebni pjenušci, koji dugo odležavaju. U sklopu podruma bit će i restoran s otvorenom kuhinjom, a posebna priča je barrique podrum koji je u prizemlju zgrade s ulične strane, tako da je vidljiv svakom prolazniku. U Galićevu vlasništvu je i obližnji restoran Akademija graševine, gdje se mogu kušati malo drukčiji gastronomski specijaliteti, ali i prenoćiti jer imaju 22 ležaja. Ponosan je, kaže, i što su u nekoliko mjeseci u ugostiteljski dio tvrtke i zavičaj vratili dvoje ljudi iz Austrije i jednu djevojku iz Istre, a uspjeli su privoljeti i bračni par agronoma iz Međimurja da napuste radna mjesta i dom te se zaposle u Kutjevu, gdje su prepoznali pravi projekt.
Kutjevački pošip i crljenak
Galić najavljuje nove pothvate.
- Ove godine prvi put ćemo raditi dalmatinska vina. Kupit ćemo grožđe u Dalmaciji i u Kutjevu praviti pošip, crljenak... Cilj je u budućnosti kupiti i vinograde u Dalmaciji - najavio je Galić, koji je u nedalekim Radovancima, tamo gdje je trebala biti vinarija, ušao u jedan sasvim drugi posao. Zasadio je na tamošnjim proplancima borovnicu na devet hektara i kesten na 12.
- Očekujemo već ove godine probne bobe jer se sve dobro primilo, a iduće godine počinjemo plasirati konzumne borovnice na tržište. Kesten ćemo morati pričekati nekoliko godina. Cijela plantaža je pod navodnjavanjem, napravili smo i akumulaciju, protugradnu mrežu... Uložili smo oko 9 milijuna kuna, a iz fondova EU trebamo dobiti oko 6 milijuna - kazao je Markulin o tom projektu koji će zasigurno uskoro biti novi veliki posao iz prelijepe požeške Zlatne doline koja ni izbliza još nije razvila svoje potencijale.
Ova priča budi nadu da stvari ipak kreću u dobrome smjeru.