Daleko od obalnih turističkih gužvi, u sredini Istre, leži gradić s najviše poduzetnika po glavi stanovnika u Hrvatskoj – Trviž. Smješten između Pazina i Motovuna, Trviž broji tek 700 stanovnika, a svaka treća obitelj tamo je pokrenula svoj vlastiti posao. Osim tradicionalnom poljoprivredom, bave se mještani plastikom, papirom, stolarijom, rasvjetom, ugradnjom bazena i najmom dizalica
Na dvjestotinjak obiteljskih kuća, u ovom ruralnom mjestu koje presijeca jedna cesta, ima jednu crkvicu, a u centru tek kafić i trgovinu, natiskalo se čak 60 obrta i tvrtki. Usporedbe radi, Zagreb ima samo 50 poduzetnika na 1000 stanovnika. Kako to da se u Trvižu našlo toliko ljudi s poduzetničkom žicom? Da su razlozi u pozadini neobičnog slučaja trviškog poduzetništva prozaični, kazao nam je pazinski gradonačelnik Renato Krulčić. Riječ je o preživljavanju, nužnosti. Kada je 90-ih godina uslijedio slom svi velikih pogona i tvrtki na tom području, tekstilne tvornice Pazinka, prerađivača purećeg mesa Puris i tvornice plastike Istraplastika, gotovo 3500 ljudi s tog područja najednom je ostalo bez posla. Trvižani su tada bili prisiljeni uzeti stvari u svoje ruke.
Renato Krulčić, pazinski gradonačelnik
- Okrenuli su se onim znanjima koje su imali radeći u tim pogonima, preradi i obradi plastike, papira, drveta, tekstila. Nisu mogli računati na to da će njihovo mjesto privući kolone turista kao što to čine gradovi na obali, prepričao nam je gradonačelnik dodajući da zahvaljujući toj poduzetničkoj inicijativi mještana, Pazin i okolica danas imaju jednu od najmanjih stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj, tek tri posto.
Na trviškoj smo poduzetničkoj ruti, u pratnji Pazinjanke Maje Stranić Grah, pročelnice za gospodarstvo u uredu gradonačelnika, prvo posjetili tvrtku Koplast, vlasnice Nensi Koren Tomišić. Njezin otac Alojz Koren krajem 70-ih pokrenuo je radnju koja se bavi proizvodnjom plastičnih vaza za cvijeće, kontejnera i uredskih stolaca, a otada Koplast je postao pravo poduzeće s godišnjim prihodom oko 10 milijuna kuna, otkrila nam je vlasnica.
Koplast, Nensi Koren Tomišić s ocem Alojzom
Provela nas je kroz halu od 1000 kvadrata smještenu iza obiteljske kuće gdje strojevi neumorno gutaju sirovinu polipropilen, a preše na drugom kraju izbacuju gotove plastične vaze svih dimenzija. Materijal nabavljaju iz Italije i Slovenije, a osim za privatne potrebe vrtlara, njihovi proizvodi svoj put pronalaze i do Zagreba. Za Hrvatske šume i Agronomski fakultet izrađuju posebne velike vaze. Kroz sve ove godine, Koren Tomišić govori da je Koplast zadržao imidž obiteljske tvrtke. Radi tu i njezin suprug, a njihovih 10 zaposlenika gotovo pa su dio obitelji, neki za njih rade i duže od 20 godina.
Koplast
- Rijetka smo tvrtka koja ima godišnji odmor od 45 dana. Dio preko ljeta, a dio za božićne praznike, a zaposlenicima to daje više vremena da budu sa svojim obiteljima, pohvalila se Koren Tomišić priznajući da gaji nade da bi biznis danas-sutra mogla preuzeti njezina djeca. Ali, veli, na to ih neće prisiljavati.
Niže niz ulicu, u obiteljskoj kući koja već potpada u naselje Katun Trviški, smjestila se tvrtka Sanplast obitelji Zović. Alenko Zović, glava obitelji i tvrtke, koji će sebe opisati kao direktora, vlasnika i radnika, „tri u jedan“, bavi se najmom dizalica i građevinske opreme. Obrtnika nije teško spaziti, a i mještani njegov posjed koriste kao navigaciju jer visoke dizalice u njegovom dvorištu debelo prelaze krovove okolnih kuća.
Sanplast, Alenko, Nikol i Nikola Zović u skladištu građevinskih strojeva
Najveća, pohvalio se Alenko Zović, ima 21 metar u visinu, „ruku“ od 35 metara, a podiže četiri tone. Ukupno ih ima 25, ali većina je već u najmu na mjestima građevinskih radova, najčešće su to otoci, Krk i Brač. Obiteljski je to biznis jer osim njega, u Sanplastu radi i njegova supruga te kćer Nikol i sin Nikola.
U početku, bavili su se i oni plastikom, zato i ime Sanplast. Točnije proizvodili su plastičnu ambalažu, a budući da su strojeve za obradu plastike zadržali, i danas naprave oko 20 tisuća komada mjesečno za potrebe mini mljekare Veronika. Daleko je to od 150 tisuća boca koliko su proizvodili prije. Biznis s dizalicama je isplativiji, zaključuje Zović. Mjesečni će najam naplatiti, ovisno o dizalici, između 400 i 1400 eura, a godišnje tako uprihodi i nekoliko milijuna kuna.
Nikol Zović, Sanplast
Na pitanje kako je to živjeti u gradiću s najviše poduzetnika u Hrvatskoj, Zović odmah naglašava da zavisti ovdje nema.
- Svi smo mi nekako jedan od drugog počeli. Jedan je vidio da se ovaj bavi tim i tim, ali mu uvijek nedostaje materijala ili alata pa je drugi počeo nabavljati te materijale ili alate. Tako poslujemo, ali i pomažemo jedni drugima, iskreno je odgovorio Zović istićući da otkako je počeo raditi sa 16 godina uvijek mu je bilo na pameti „kako pokrenuti nešto svoje“.
Neki, pak, trviški poduzetnici pucaju na globalni uspjeh. Tvrtka Filix, braće Jurman, Nikole i Marka, koja se smjestila na parceli nekadašnje Purisove tvornice, bavi se proizvodnjom vanjskih rasvjetnih tijela. Gotovo 90 posto svojeg prihoda, lani je to bilo 25 milijuna kuna, ostvaruju izvozom, a pohvaliti se mogu i da njihova specijalna rasvjeta osvjetljava kampuse globalnih igrača, tehnološkog diva Google i svemirske agencije NASA-e.
Filix rasvjeta, suvlasnik Nikola Jurman
Suvlasnik Nikola Jurman proveo nas je kroz jednu od svojih hala na parceli od 25 tisuća četvornih metara koju su prije dvije godine kupili od Purisa. Nekada su ti silosi vrvjeli kokoškama, a sada su tu smješteni precizni strojevi za izradu LED rasvjete.
Filix, rasvjeta za bazene
- Proizvodimo sve, od nacrta do prototipa, a za to nam treba u prosjeku četiri mjeseca. Svaku lampu koju ovdje sastavimo testiramo na ekstremne vanjske uvjete od -25 stupnjeva Celzijevih do 80, govori Jurman držeći u ruci lampu za bazen koja se prije pakiranja i slanja kupcu testira na veliki pritisak kako bi se uvjerili da neće pustiti vodu. Iako su zadnje radili rasvjetu za Hotel Park u Rovinju i Poreču, hrvatsko tržište nije im primarno. Izvoze u Australiju, Ameriku i zemlje Bliskog Istoka, zapošljavaju 30 ljudi, a sljedeći je korak, veli Jurman, širenje i otvaranje ureda u Londonu i New Yorku.
Emil Hrvatin, vlasnik tvrtke Euro tim, bavi se proizvodnjom aluminijskih grilja. Iako je u biznis sa žaluzinama krenuo 1995. godine, a posao polako preuzimaju njegovi sinovi, u zadnjoj su godini, veli, udvostručili broj zaposlenih na ukupno 80 i još uvijek im nedostaje radne snage.
Eurotim Grilje, vlasnik Emil Hrvatin
Preko tisuću grilja Euro timovi zaposlenici „naštancaju“ mjesečno, a preseljenjem u novi prostor vlasnik Hrvatin očekuje da će proizvodnja ići i bolje. Također, iz godine u godinu dižu i prihode pa do kraja 2019. očekuju dosegnuti rekordnih 50 milijuna kuna. Četvrtina tog iznosa dolazi iz izvoza - od Slovenije, Italije, Švicarske pa sve do Indije.
Eurotim vrata i Grilje