Teško je reći što je na kraju odredilo karijerni put Gabriela Zucmana. Je li to studij ekonomije na elitnoj École d’économie de Paris, gdje mu je mentor bio Thomas Piketty u vrijeme dok je pisao svoj “Kapital u 21. stoljeću”, ili prvi pravi posao koji je ugrabio odmah nakon studija, kada je prije desetak godina kao pripravnik u pariškoj investicijskoj kući Exane zajedno s drugim vježbenicima izabranima po elitnim školama i sveučilištima pripremao za klijente komentare stanja na tržištu. U jednom je trenutku, kako sam objašnjava, shvatio da se bavi poslom koji je na rubu besmislenog. Dali su mu zadatak da objasni potrese kroz koje prolazi globalna ekonomija. “Bio sam pripravnik, a od mene su očekivali rad koji će objasniti neobjašnjivo”, rekao je novinaru Bloomberg Businessweeka. Istovremeno nitko od etabliranih globalnih eksperata nije nudio jednoznačan odgovor, ili ga se, u vrijeme dok su se ogromni bankarski sustavi urušavali, jednostavno malo tko usudio ponuditi. To mu je, kaže, poljuljalo vjeru u tradicionalnu ekonomiju. Toliko da je neko vrijeme čak razmišljao ima li smisla nastaviti doktorski studij. Zucman je, kada smo ga kontaktirali za ovaj članak, pristojno otklonio mogućnost izravnog razgovora. “Trenutačno sam prezaposlen i gotovo stalno na putu”, stajalo je u kratkom odgovoru, gdje nas je uputio na seriju svojih radova. Iako su mu samo trideset dvije, Zucman je danas na tragu svojeg mentora Pikettyja sve sjajnija zvijezda svjetske ekonomske scene. Ipak, za razliku od Pikettyja, koji je duboko zagrizao u teoriju novog kapitalizma (pa pogrešno, zbog lijevo orijentiranih političkih stavova, ali i zbog namjerno sugestivnog naslova svoje knjige “Kapital u 21. stoljeću”, dobio etiketu “Marxa 21. stoljeća”), Zucman je duboko uronjen u realni svijet bogatih. Smatraju ga najvećim svjetskim stručnjakom za otkrivanje skrivenog novca. Bloomberg ga je, štoviše, prozvao “detektivom za skrivena bogatstva”, što baš i nije posve točno jer njegove istrage, iako otkrivaju, ne dovode do kazni, samo upozoravaju na nužnost promjene sustava.
Tisuće milijardi dolara
Njegov doktorat, gdje mu je mentor opet bio Piketty, izložio je pogledu javnosti tisuće milijardi dolara koje je globalna financijska elita posve legalno sakrila od poreznika. Doktorat je vrlo brzo objavljen kao knjiga pod naslovom “Skriveno bogatstvo naroda: pošast poreznih utočišta”, a promociji knjige nije škodilo što je Piketty napisao predgovor. Liberalni New York Times knjigu je ocijenio kao važan vodič prema nužnim političkim promjenama. “Možete, ali ne morate vjerovati u nužnost progresivnog oporezivanja bogatstva, ali štogod da mislite, teško da ćete poduprijeti situaciju u kojoj se tisuće milijardi dolara provlače gotovo bez ikakvog poreza”, napisao je kritičar. Čak i oni koji su mu, poput Atlanticovih autora, zamjerali “političku naivnost” u pristupu tematici, tada su zamijetili kako je Zucman, kojemu je tada bilo 28, “na pragu nečega što bi moglo postati briljantna karijera”.
My profile of @gabriel_zucman -- finder of hidden wealth, fighter of inequality -- is the cover story of Bloomberg Businessweek https://t.co/btcChwsSB2 pic.twitter.com/xEYkKBZyEC
— Ben Steverman (@BSteverman) May 23, 2019
Pravi zvjezdani status stekao je ipak tek 2016., po odlasku na postdoktorski studij u SAD, na Kalifornijsko sveučilište u Berkeleyju, gdje je s novim suradnikom, još jednim Francuzom u Americi, Emmanuelom Saezom objavio opsežan rad o nejednakostima u raspodjeli bogatstva u SAD-u od 2013. do danas (“Wealth inequality in the United States since 1913.”). Radili su, opet, pod znanstvenim patronatom svojega pariškog gurua Thomasa Pikettyja. Iako je u američkoj javnosti izazvao priličan šok, rezultat istraživanja bio je zapravo predvidiv - bogati su danas daleko bogatiji nego što mi to zamišljamo. Današnji zvjezdani status obojica znanstvenika (Saez je ipak zadržao tiši profil) mogu zahvaliti senatoru i tadašnjem predsjedničkom kandidatu Bernieju Sandersu, koji je dijelove njihova rada uključio u svoje žestoke govore tijekom predsjedničke kampanje. “Je li pošteno da jedan promil poreznih obveznika (oko 170 obitelji u zemlji od 330 milijuna stanovnika) kontrolira petinu ukupnog bogatstva? Takav jaz nije se dogodio još od sloma 1929. godine…”, grmio je Sanders i upravo tom statistikom privukao značajan broj birača.
Paradoks Donalda Trumpa
Statistika većih brojki još je poraznija. Jedan posto najbogatijih raspolaže s 39 posto američkog bogatstva, dok 90 posto onih koji se nalaze u bazi piramide zajednički drži tek 26 posto. Da, to je teza koju su zagovarali još 2011. prosvjednici iz pokreta Occupy u njujorškom Zucotti parku, skriveni iza stripovske maske Guya Fawkesa, samo ovaj put je u radu dvojice kalifornijskih Francuza bila znanstveno potvrđena i očišćena od ideologija. Čak ni Sandersova ideološka privaga, jer on je ipak prvi samodeklarirani “liberalni socijalist” koji je nakon dugo vremena izašao na američke izbore, nije zasjenila snagu poraznih brojki. Paradoks je, naravno, to što je upravo taj jaz, koji potvrđuje Zucmanova i Saezova pomno istražena statistika, u velikoj mjeri pomogao Donaldu Trumpu, kao neupitnom pripadniku klase najbogatijih, da se useli u Bijelu kuću kao “zaštitnik potlačene i ugrožene Amerike”. Zucman je zato Trumpu i najbolji (nehotični) saveznik i jedan od najvećih neprijatelja. Servirao mu je alat za osvajanje izbora, jer Trumpova je propagandna mašinerija u izbornoj kampanji znala brojke o poreznim oazama pretvoriti u “bijeg izdajničkih štakora iz Amerike koja im je omogućila da se bogate”, ali učinio ga je ranjivim, jer vlastiti predsjednikov rat s poreznicima nije ostao skriven javnosti, a Zucmanova istraživanja dala su mu novu dimenziju.
Točka na kojoj je Zucman stekao najviše neprijatelja skriva se, međutim, u njegovu (precizno dokumentiranom) prikazu načina financijskog poslovanja američkih (a zapravo svih) multinacionalnih korporacija koje 40 posto dobiti od svojih inozemnih prihoda, što je oko 600 milijardi dolara godišnje, sele iz zemalja u kojima je dobit ostvarena, ne u svoju centraliziranu blagajnu, nego u neku od svjetskih poreznih oaza, što dalje od očiju američkih poreznika. Ništa od toga nije nelegalno, na kraju među tim poreznim oazama, uz Kajmanske i Djevičanske otoke Investopedia u najpopularnije porezne oaze svrstava i deset europskih zemalja, UK, Njemačku, Irsku, Jersey, Nizozemsku, Švicarsku, Švedsku, Dansku, Austriju i Luksemburg, a Zucman je tom društvu dodao još i Belgiju. Većina od njih primjenjuje čeličnu poreznu disciplinu na svoje građane. Mnogi će danas reći “znali smo”, ali Zucman je prvi tu cijelu priču stavio na papir i u Excel tablice i servirao je na uvid svjetskoj javnosti.
Uz predsjedničkog kandidata Bernieja Sandersa, istraživanje kalifornijskog dvojca prvi su prigrlili istaknuti ekonomisti Amir Sufi, ekspert za ekonomiju nejednakosti sa Sveučilišta u Chicagu (svojedobne utvrde tvrdih liberala) i nobelovac Paul Krugman, poznat po svojim politički lijevo usmjerenim kolumnama u New York Timesu. Pritisak je, očekivano, stigao iz korporacija, ali i iz američkih znanstvenih, ekonomskih krugova sklonijima konzervativnom pristupu brojkama. I jedni i drugi pokušali su relativizirati brojke iz Zucmanovih istraživanja, u čemu im je na ruku išlo i Fedovo (američka centralna banka) redovno istraživanje financijske moći građana gdje su brojke još prije tri godine ukazivale na značajno manji rascjep između superbogatih i “običnih” građana Amerike (siromašni su uvijek i svugdje siromašni). Do preokreta je došlo godinu dana kasnije, kada je Fed u svoj pregled potrošačke snage građana prenio metodu izračuna koju su u svojem istraživanju primijenili Zucman i Saez (i uredno im to priznao u fusnoti), uz objašnjenje da “njihova metoda bolje odražava imovinsko stanje vrlo bogatih”. I dalje je ostala zamjerka da Zucman i Saez “podcjenjuju količinu novca koju superbogati uplaćuju u državni proračun”, ali izračun nejednakosti sada je i kod Feda pozvao na uzbunu (Fedove brojke su izjednačene sa Zucmanovim).
Sam Zucman, kada govori o znanstvenom smjeru za koji se opredijelio, ne skriva svoje osobne političke motive. Užasnulo ga je, kaže, kada je 2002. (njemu je tada bilo petnaest) Jean-Marie Le Pen sa svojom tvrdo desnom i ksenofobičnom retorikom ušao u finalni krug francuskih predsjedničkih izbora. “Značajan dio mojeg rada od tada se temelji na potrazi za načinom na koji možemo izbjeći ponavljanje katastrofe”, rekao je jednom prilikom, uz dodatak kako događaji kojima svjedočimo sugeriraju da smo “dosad uglavnom promašili”. S tim ciljem pokrenuo je u Francuskoj i magazin Regards croisés sur l’économie kako bi, napisao je u prvom uredničkom uvodniku, širokoj javnosti dao jednostavan uvid u složena ekonomska zbivanja. Ljudima se može manipulirati kada su neupućeni, naš je zadatak da ih uputimo, njegova je mantra koju često ponavlja.
Čovjek puno putuje
U vrijeme studija na École d’économie de Paris od samog je početka blisko surađivao sa svojim mentorom Thomasom Pikettyjem. Diplomu je pripremao u vrijeme dok je Piketty pisao “Kapital u 21. stoljeću”, knjigu koja je, tada posve neočekivano, postala globalni bestseler. Zucmanove statistike uvrštene su u “Kapital” ravnopravno s Pikettyjevima. Suradnju su nastavili i kasnije, kada ga je sveučilišni i istraživački rad odveo izvan Francuske. Danas predaje na Londonskoj školi ekonomije (LSE) i, paralelno, na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, na obje institucije u svojstvu asistenta-predavača, ali ne treba zaboraviti da su mu tek 32. Zato toliko i putuje.
Zajedno sa Saezom pokrenuo je u ožujku wealthtaxsimulator.org, internetski portal koji je odmah izazvao polemične reakcije. Jedna od portalom potaknutih ideja, primjerice, stigla je od Adama Bonice, profesora političkih znanosti na Stanfordu, koji je predložio stopostotno oporezivanje svog bogatstva iznad pola milijarde dolara. Radikalno? Da, pogotovo kada pročitate argument (prenio ga je Busines Week, bez zgražanja): “Zamislite najtalentiraniju i najmarljiviju osobu koju poznajete i razmislite s kolikim bogatstvom ona raspolaže i, koliko bi novca trebala imati u skladu sa svojim zaslugama.
Beyonce je procijenjena na pola milijarde dolara, može li itko (Bonica izravno proziva Starbucksova višekratnog, na 3,7 milijardi dolara imetka procijenjenog, šefa Howarda Schultza) objasniti zašto bi netko trebao imati više? “Pravilo Beyonce” koje postavlja Bonica možda i jest karikaturalan sukus Zucmanova rada, metodom blizak trampovskom populizmu, ali zazvonilo je u naciji gotovo jednako toliko koliko i uporan Zucmanov rad u otkrivanju poreznih bjegunaca. U realnijoj sferi prave politike, demokratska senatorica Elisabeth Warren, koja je najavila svoju kandidaturu u američkoj predsjedničkoj kampanji 2020., pridružila se Zucmanu, Saezu i Pikettyju u inicijativi uvođenja novog poreza na svu imovinu vredniju od 50 milijuna dolara. Može ostati bez 0,1 posto birača i njihova dijela financijske podrške.