Zašto nitko ne odgovori na pitanje: a što ako brodogradnja opstane?

Razumna je želja premijera Andreja Plenkovića da se precizno i nedvojbeno utvrdi koliko bi točno milijardi kuna manje ostalo u državnoj blagajni prema različitim scenarijima raspleta krize u Uljanik grupi. Pitanje je, doduše, koliko je to uopće moguće, pa i tko je taj čovjek koji će biti spreman svojom odgovornošću potpisati due diligence industrijskog Behemota s dugom poviješću prikrivanja financijskih crnih rupa? Kosturi iz škverskih ormara u Hrvatskoj nikad nisu potpuno očišćeni, a to u konačnici dokazuje i slučaj Uljanika. Treba li podsjetiti da je još 2012. - samo šest godina prije nego što će potonuti uz milijarde kuna gubitaka u bilanci - pulski škver svečano ishodio potvrdu Europske komisije da nije “brodogradilište u teškoćama”. Nakon gorkog iskustva s ulijevanjem četrdesetak milijardi kuna uloženih u periodička restrukturiranja i sanaciju hrvatskih brodogradilišta, poreznim obveznicima poprilično je teško progutati novi zalogaj od milijardu eura, koliko god brodogradnja bila strateški važna grana domaćeg gospodarstva. Odlučit će na koncu - kao i uvijek - politika, no ključno je pitanje na temelju kojih će kriterija odluka biti donesena. Financijski kriterij onaj je koji se proteklih dana nametnuo u javnoj raspravi, ponajviše proračun Tomislava Debeljaka, predloženog budućeg strateškog partnera kompanije. Debeljakova logika krajnje je jednostavna i legitimna. On tvrdi da će državu stečaj i financijsko restrukturiranje de facto stajati isto jer će biti održana proizvodnja, pa će državni proračun imati koristi od poreza, doprinosa i ostalih davanja.

U slučaju stečaja, ljudi će ostati bez posla, državni proračun bez uplata koje se temelje na njihovu radu, a ekonomija bez proizvodnje. Iako funkcionira krajnje statički - pa ne predviđa mogućnost da stečajem brodogradilišta nastave barem dio svoje djelatnosti ili da neki radnici nađu posao u drugim segmentima ekonomije - Debeljakova ponuda zapravo je vrlo jednostavna. Bolje da uložite sedam milijardi da brodogradnja preživi, pa ćete dio možda i vratiti, nego da uložite četiri milijarde da bi se brodogradnja ugasila. Ipak, drugo pitanje koje je jednako važno, a na koje se ne nudi odgovor jest: a što ako brodogradnja opstane? Poprilično je komforno danas, na temelju trenutačnog stanja u Brodosplitu, tvrditi da Tomislav Debeljak ima čarobni štapić za tržišno rentabilnu proizvodnju brodova, no ne dovodeći u pitanje njegove menadžerske i poduzetničke sposobnosti, evidentno je da trajne garancije poslovne uspješnosti nitko ne može dati. Zadesi li svijet neka nova velika gospodarska kriza, dođe li do pada interesa za kupnju brodova ili nekog drugog tržišnog poremećaja, posve je moguć scenarij da se sanirana i oporavljena hrvatska brodogradnja za desetak godina nađe u poslovnim problemima.

Samo tada ta kriza neće obuhvaćati dva škvera kao sada, nego ukupnu domaću brodograđevnu industriju, konsolidiranu u jednom holdingu, na tri lokacije, s tisućama zaposlenih, gomilom kooperanata, suradnika i ostalih vezanih interesa. Ako je današnji Uljanik “prevelik da bi propao”, kakav bi tek bio da se fuzionira s Brodosplitom? Ako današnja Vlada strahuje od političkih posljedica propasti brodogradilišta u Istri, koliko će strahovati neka buduća Vlada suočena s istovremenom propašću škverova u Splitu, Rijeci i Puli? Vjerojatno najbolja, iako vjerojatno nenamjerna, posljedica posljednje sanacije domaće brodogradnje jest bila ta da je vlasništvo, a time i rizik, tog sektora s države disperziran na tri privatna vlasnika. Novi model restrukturiranja Uljanika podrazumijeva i novo okrupnjavanje rizika, vjerojatno do sistemskih razina. Nažalost, iako je Plenkovićeva vlada dosad pokazala sklonost da svoje djelovanje usmjerava ciljevima izbjegavanja “sistemskog rizika”, malo je interesa pokazala za njegovo stvarno umanjenje.

Najbolji je primjer priča o Agrokoru. Jedna kompanija izrasla je do razine da njezina propast ugrožava stabilnost cijele nacionalne ekonomije, pa je onda kreiran poseban zakon kako bi ta propast bila spriječena i tako osigurano da kompanija opstane u istom okviru, volumenu i opsegu poslovanja. Eventualnu reviziju regulativnog okvira koji je uopće i dopustio da Agrokor izraste do statusa “sistemskog rizika” nitko nije ni spominjao. Sistemski je rizik, samo pod drugim vlasnikom, perpetuiran. U slučaju Uljanika - eto koraka dalje - mogao bi biti kreiran. I to je legitimna politička odluka, ali bi u tom slučaju ipak bilo nepristojno građane uvjeravati da je ovo sada posljednji put da se saniraju škverovi. Nakon najnovijeg procesa restrukturiranja hrvatska brodogradnja mogla bi u isto vrijeme postati prevelika da opstane i prevelika da propadne. A to zvuči kao poprilično skupa kombinacija...