Ako imalo pratite što se događa u gospodarstvu izvan Hrvatske, sigurno znate da je u tijeku trgovinski rat između SAD-a i Kine. BDP SAD-a u 2018. bio je 20,5 trilijuna dolara, dok je BDP Kine bio 13,4 trilijuna dolara, čime su ta dva gospodarstva bila najveća na svijetu. Daleko iza njih su Japan s pet trilijuna dolara i Njemačka s četiri trilijuna dolara. Zatim slijede Velika Britanija, Francuska i Indija sa po nešto manje od tri trilijuna dolara. Bilo kakav poremećaj u trgovinskim odnosima te dvije zemlje uvijek se odražava i na cjelokupno svjetsko gospodarstvo.
Ni prije dolaska Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a između Kine i SAD-a nisu cvale ruže. Svaki predsjednik i vlada SAD-a morali su balansirati između načelne borbe za slobodu i demokraciju i gospodarskih interesa. Po standardima zapadnih demokracija Kina je i dalje nedemokratska i neslobodna zemlja s brojnim kršenjima ljudskih prava. Međutim, Kina je i ogromno tržište s još većim potencijalom te izvor jeftine radne snage i proizvoda za tvrtke iz SAD-a. Godine prepuštanja proizvodnje kineskim dobavljačima dovele su do toga da se gotovo ni jedan proizvod, uključujući i vrlo sofisticirane poput iPhonea ili iPada, više ne može proizvesti u SAD-u jer ne postoje industrijski pogoni koji to mogu preuzeti, a ni potrebna znanja i iskustvo u masovnoj proizvodnji tehnoloških proizvoda.
S vremenom je takva situacija dovela do toga da je kineski izvoz u SAD bio znatno viši nego izvoz iz SAD-a u Kinu, što je generiralo velik trgovinski deficit. Dio tog deficita Kina je prelila u vlasništvo nad američkim dugom, tako da je trenutno najveći kreditor SAD-a s 1,12 bilijuna dolara, odnosno 28 posto ukupnog duga stranim kreditorima.
Trump je uvijek isticao kako Kina pljačka SAD te je kao predsjednik odlučio smanjiti trgovinski deficit koristeći se prvenstveno carinama. U ovom trenutku prijašnji problemi poput demokracije i slobode uopće nisu u fokusu, kao ni zaštita autorskih prava. Uvođenje carina kao jedan od oblika trgovinskih barijera u dubokoj je kontradikciji s cjelokupnom dosadašnjom politikom SAD-a koja se uvijek zasnivala na težnji za uklanjanjem barijera s ideologijom da sve barijere štete zajedničkim interesima.
Najkontroverznije pitanje je tko plaća novouvedene carine, koje uopće nisu male, nego idu do 25 posto. Trump tvrdi da ih plaća Kina, dok većina stručnjaka i medija tvrdi da ih plaćaju američki uvoznici koji onda taj trošak moraju u cijelosti ili djelomično prevaliti na krajnje kupce pa ih tako, ustvari, plaćaju Amerikanci.
Iako se na prvi pogled čini da Trump nikako nije u pravu jer naravno da carinu plaćaju uvoznici, pitanje uopće nije trivijalno. Carinu, naime, plaćaju uvoznici i oni taj trošak moraju prevaliti na kupce, no time kineska roba postaje skuplja te se manje kupuje i zamjenjuje robom iz drugih zemalja.
Smanjenje potražnje znači da kineske tvrtke moraju ili smanjiti cijenu ili smanjiti proizvodnju, a vjerojatno oboje. Na oba načina kineske tvrtke smanjuju zaradu i tako indirektno plaćaju carinu SAD-u. Ako je, na primjer, neki proizvod koštao 100 dolara prije carina, ako sada košta 125 dolara, onda američki uvoznik plaća carinu. Međutim, ako kineski izvoznik smanji cijenu na 80 dolara kako bi zadržao svoju tržišnu poziciju i volumen prodaje istom konačnom cijenom od 100 dolara, tada indirektno on plaća carinu od 20 dolara.
Međutim, iako su SAD i Kina najveća gospodarstva, nisu i jedina. Ono što se događa u idućem koraku je to da smanjenje cijene kineskog izvoznika neće proći nezapaženo na ostalim tržištima. Kineska tvrtka može pokušati zadržati volumen prodaje većom prisutnošću u drugim zemljama, za što će vjerojatno morati smanjiti cijene i na tim tržištima. Ako to ne učini, ionako će doći do pritiska ostalih kupaca koji će željeti istu cijenu kao i Amerikanci ili će početi koristiti svoje američke podružnice gdje će kupovati robu za preprodaju u svoje zemlje i tako izbjegavati carine uz dobivanje niže cijene. Tako će zbog trgovinskog rata između SAD-a i Kine cijene pasti na ostalim tržištima, dok će američke i kineske tvrtke ostati bez dijela svoje zarade.
U ovom trenutku gospodarstva i Kine i SAD-a su u pozitivnom ciklusu s relativno velikim rezervama i različite su procjene štete koje jedna i druga zemlja mogu podnijeti prije nego što priznaju poraz i popuste. Kao i u svakom ratu, bez obzira na konačnog pobjednika, i u trgovinskom ratu obje zaraćene strane gube. Svaka pobjeda ili poraz koštaju, a jedini pravi pobjednik su gospodarstva koja ne sudjeluju u ratu.