Od izlaska iz recesije 2015., bilježimo prosječan gospodarski rast od gotovo 3 posto godišnje. Cijelo to vrijeme tekući je račun platne bilance u suficitu, pa je vanjski dug, koji je krajem 2014. bio na razini 106,8 posto BDP-a, sada ispod 75 posto BDP-a, a javni je dug na silaznoj putanji. Odnedavno bilježimo rast broja zaposlenih i plaća. Hrvatsko je gospodarstvo u godinama prije krize raslo u prosjeku po stopama od 4,5 posto, ali uz stalne deficite, kako u tekućem računu platne bilance tako i u proračunu. Iz navedenoga proizlazi da je sada znatno konkurentnije nego u tom razdoblju.
I tako smo došli u prvi kvartal 2019., razdoblje između Božića i Uskrsa, u kojem se u gospodarstvu navodno ništa bitno ne događa, i eto, upravo u njemu zabilježen je rast od 3,9 posto u odnosu na isti period 2018.
Još važnije, struktura rasta prilično je dobra. Osobna potrošnja porasla je 4,4 posto na temelju rasta broja zaposlenih, povećanja plaća i kreditne aktivnosti. Investicije su zabilježile rast od 11,5 posto (u 2018. je rast investicijskih aktivnosti bio 4 posto), a izvoz dobara porastao je za 7,6 posto.
Prvi razlog zbog kojeg ubrzana stopa rasta gospodarstva nije toliko iznenađenje jest to što je industrijska proizvodnja porasla 2,7 posto. Samo po sebi, to je rastu pridonijelo za pola postotnog boda. Naime, iako je uvriježeno govoriti o deindustrijalizaciji Hrvatske, udio industrijske proizvodnje u bruto dodanoj vrijednosti je oko 20 posto. Zbog čega je percepcija javnosti bitno različita od statistike? Ključni je razlog u činjenici da je na djelu promjena strukture industrijske proizvodnje. Sve veću važnost imaju male i srednje tvrtke u privatnom vlasništvu (o kojima se govori vrlo rijetko) dok stare i prepoznatljive industrije imaju manju ulogu (o čemu se govori naveliko). Primjerice, u prvom kvartalu aktivnost u brodogradnji je prepolovljena, a industrijska proizvodnja je rasla, što pokazuje koliko je važno imati doprinos raznih industrijskih i ostalih aktivnosti.
U javnosti je nedovoljno osviještena važnost hrvatskog pristupanja Uniji i njezinu zajedničkom tržištu. Produktivnost gospodarstva nije se mogla realizirati u punoj mjeri dok nije došlo do otvaranja europskog tržišta, koje je rezultiralo povećanjem izvoza dobara i usluga za više od 40 posto u prvih pet godina članstva. Naravno, u pravu su oni koji upozoravaju da je taj prvotni učinak ulaska u EU na izvoz sada pri kraju, ali treba uzeti u obzir i da se Hrvatska priključila dinamičnom sustavu koji trajno produbljuje veze hrvatskih tvrtki s europskim i svjetskim lancima opskrbe. Priključeni smo izvorima rasta i razvoja, kao što nam sugerira najava gradnje tvornice u Jakovlju, sa 600 novih radnih mjesta, za proizvodnju aviodijelova. Uz to, prodaja Petrokemije i restrukturiranje Agrokora, što je uslijedilo zbog porasta konkurentskih pritisaka nakon priključenja tom istom zajedničkom tržištu, dovode do daljnjeg razvoja privatnog sektora.
Neto priljev fondova EU svakako je jedan izvor rasta investicija. Podaci Ministarstva financija za prvi kvartal upućuju na 55-postotno povećanje pomoći od međunarodnih organizacija (gotovo sve EU), na 3,6 milijardi kuna u odnosu na isto razdoblje 2018. Gradnja Pelješkog mosta najzorniji je primjer. Ulaskom u EU privatni je sektor dobio dodatni zamah, koji će koristiti i dalje. Fondovi EU bitan su novi faktor, ali ne i jedini. Budući da bi europska ili globalna recesija utjecala na Hrvatsku, važno je istaknuti da će ti fondovi djelovati kao zaštitni faktor u tom slučaju, a to nismo imali na raspolaganju 2008.
S ovim optimističnim informacijama nikako ne želim zažmiriti na hrvatske boljke - nelogičnosti u trošenju javnih sredstava i rizik da se pozitivni trendovi u smanjenju javnog duga preokrenu, kao ni na potrebe za poboljšanje obrazovnog, sudskog, zdravstvenog i ostalih sustava. Sve te probleme rješavat ćemo sami. Ne zamjeram ni onima koji čašu vide kao polupraznu, pa će reći da doznake iseljenih spašavaju stvar. Samo tvrdim da ne smijemo ignorirati sve ono dobro što se dogodilo, a toga ima malo više nego što smo svjesni. Da bi ulazak u EU polučio rezultate, treba vremena, kao i u svim drugim državama s istoka Europe koje su ušle prije nas. Međutim, nema dvojbe da ćemo i mi shvatiti kako EU funkcionira i etablirati se.
Dugoročni, pozitivni trendovi koji nam se događaju rezultat su uključivanja i povezivanja s europskim i globalnim lancima opskrbe, postupnog povećanja korištenja fondova EU te bitnog smanjenja percepcije političkih i ekonomskih rizika vezanih uz Hrvatsku, zbog kojih opet imamo investicijski kreditni rejting prema zaslugama, što omogućuje jeftinije izvore financiranja. To su, zapravo, strukturni, a ne ciklički, razlozi za optimizam i vrijeme će pokazati da su trenutne mogućnosti za rast u Hrvatskoj iznad onoga što se percipira u javnosti.