Sedam razloga za stečaj Uljanika

S obzirom na to da je u Uljaniku već jako teško pratiti sve višegodišnje zaplete zapleta s previše mućenja vode i bez ikakvih rješenja koja bi nalikovala održivu modelu poslovanja, imam jedan jako jednostavan prijedlog za hrvatsku Vladu: pustite ga da ode u stečaj. Stečaj s preustrojem nije smrt i sve mi se više čini da je manje strašan od agonije javnih financija koju sa sobom nose kvazirješenja krojena po mjeri onih koji bi iz odumiranja Uljanika izvukli nekakvu korist.

Zašto, dakle, stečaj?

Za to postoji barem sedam razloga:

Prvo, jasno je da je brodogradnja u Uljaniku postala vrlo čudan biznis. Iako se kao glavni argument za održavanje (ovakve) brodogradnje koristi očuvanje radnih mjesta, činjenica je da u Uljaniku radnici ne mogu zaraditi za plaće. Ako se pogleda struktura prihoda i rashoda, ispada da imamo poslovni model koji može osigurati plaćanja vanjskim kooperantima i dobavljačima, ali mu nedostaje iznos nužan za isplatu, pa otprilike, svih plaća. Drugim riječima, govorimo o biznisu u kojem bi plaće svih četiriju tisuća zaposlenih trebao, kako sada stoje stvari, isplaćivati netko drugi. To se ne čini baš mudrim, odnosno održivim rješenjem.

Drugo, velika je enigma kako je ovako problematičan Uljanik uspio doploviti ovako daleko. Slikovito rečeno: bilo bi puno bolje da je s toliko mornara ostao negdje u priobalnim vodama umjesto da se otisnuo na golemi ocean duga. Normalnom čovjeku (za razliku od ekonomista) nije jasno što su to uopće posljednjih nekoliko godina radili u Uljaniku, kako je moguće da su prvenstveno proizvodili gubitke. Da smo, recimo, vi i ja suvlasnici dućana koji dnevno gubi četvrtinu vrijednosti svojega prometa, lako bismo se dogovorili da ga hitno zatvorimo. U ljudskoj prirodi nije da trpi i gubi bez ikakve nade za zaradu. To (uz ekonomiste) rade bedaci, političari ili smutljivci. Pa ipak, svjesno ili nesvjesno, menadžment Uljanika redovito je na brodovima kapitalizirao gubitak. Tome treba stati na kraj.

Treće, još prije nekoliko desetljeća hrvatski političari, koji nisu baš poznati kao pronicljivi soj kad su u pitanju financije, shvatili su da je brodogradnja veliki javni rizik koji bi pametno, korak po korak, trebalo smanjiti. I začudno, čak i naši hrvatski političari u značajnoj mjeri u tome su uspjeli. Hrvatske javne financije više nisu toliko izložene istodobno besmislenom i iscrpljujućem direktnom i indirektnom subvencioniranju brodogradnje. Nažalost, poslovično nekompetentna vlada Zorana Milanovića, poznatija kao gospodarski najneuspješnija europska vlada u posljednjih 30 godina, nije izdržala biti principijelna po pitanju dekontaminacije javnog sektora od financijskih rizika brodogradnje, pa je Uljaniku demagoški darovala silna jamstva. Na to se naivno nadovezala i vlada Andreja Plenkovića s 98 milijuna eura teškim jamstvom prije godinu dana, pa tako sada imamo financijsku tempiranu bombu u javnim financijama koja se lako može detonirati punom udarnom snagom od 4,5 do 5 milijardi kuna. A bili smo tako blizu cilja da državne financije zaštitimo od stalnih udara iz neodržive brodogradnje.

Četvrto, plan novog državnog izbavljenja (bez stečaja) Uljanika potpuno će onemogućiti filtraciju održive brodogradnje do one neodržive. Sasvim je sigurno da će onemogućavanje filtracije posljedično uništiti i održivu brodogradnju. Uz umjetno održavanje na životu neodržive brodogradnje, ona održiva u financijskom miljeu nema šanse vratiti barem minimalnu kreditnu reputaciju, a jasno je da je neodrživa brodogradnja nelojalna konkurencija održivoj.

Peto, ako država pokuša minimalizirati štetu koju može imati u Uljaniku bez otvaranja stečaja, zaplest će se u novo friziranje činjenica u komunikaciji s Europskom komisijom. A to vam dođe kao da lažemo sami sebi. Kako bi mogla plasirati neki oblik nedopuštene te stoga i nelogične pomoći Uljaniku, hrvatska država već je više puta kovala vrlo rastezljive planove prodavanja magle, a tu se putem, u pravilu, gubila zdrava poslovna logika. Ako je ikada postojala.

Stečaj je zapravo jedini način da država barem djelomično zadrži bilo kakvu kontrolu nad situacijom, a da pritom ne ruši okvire europskih pravnih stečevina i odnosa s Europskom komisijom.

Što to znači? Budimo malo kreativni: u ovom trenutku potpuno je jasno da će Uljanik, opstao ili ne, državu koštati najmanje 350 milijuna eura, i to kroz tzv. program restrukturiranja. Država je sebe napravila taocem vlastitih jamstava. Strašno. No, moglo bi se dogoditi da nas, porezne obveznike, budućnost Uljanika košta više od 600 milijuna eura. Opstao ne opstao. Treba, naime, znati da su granice hrvatske nesposobnosti teško predvidljive te u Lijepoj Našoj uvijek treba očekivati i ružniji scenarij.

Trenutačno je aktualna ideja da se taj ružniji scenarij pokuša izbjeći tako da država plati troškove restrukturiranja Uljanika, a da Danko Končar uz relativno malo ulaganje brodogradnju pretvori u turistički biznis te iskoristi vrlo atraktivne geografske pozicije Uljanika. No, treba li Danko Končar državi da bi realizirala taj relativno jednostavni plan?

Recimo da nakon stečaja Uljanika država pretvori zemljište u Puli, koje je pomorsko dobro, u državno te stvori preduvjete za koncesiju, možda bi čak mogla napraviti posao iz kojeg će u konačnici izići s malim gubicima ili čak u plusu. Govorimo o zemljištu u srcu Pule, nekoliko stotina metara udaljenom od drevne rimske arene, u blizini drugih turističkih lokacija i sa, stoga, izuzetno visokim financijskim potencijalom. No, u toj se priči više ne može prodavati mit o velikoj i važnoj brodogradnji. Na tom mjestu demagogija brodogradnje staje i nestaje, a biznis i zaposlenici počinju dobivati pravu šansu. Pritom, naravno, govorimo o stečaju Uljanika s preustrojem, sa šansom da se dovrši gradnja započetih brodova i nekako ipak prepozna održiva brodogradnja. Nije tu riječ samo o preorijentaciji na turizam.

Šesto: Jedino stečaj znači puni i potpuni raskid sa svim obmanama, mutežima, krađama… koji su obilježili desetljeća hrvatske brodogradnje, a od kojih, bojim se, nije bio izuzet niti junak naše priče, Uljanik. Ako ništa drugo, nekome će, valjda, pasti na pamet da ukine Hrvatsku brodogradnju Jadranbrod. Poduzeće je to koje je osnovala hrvatska vlada kako bi nadziralo i koordiniralo poslove u brodogradnji. Oni su bili ti eksperti koji su dobili posao monitoringa restrukturiranja i modernizacije Uljanika, 3. Maja, Brodotrogira i Brodosplita. U slučaju Uljanika svoju zadaću nisu ispunili. Oni su baš poput njihove internetske stranice - jedno veliko ništa: stranica s puno pompoznih riječi o brodogradnji, ali bez objavljenih respektabilnih statistika i kvalitetnih analiza. Ono što su, pak, dostavljali vladi, nije očigledno poslužilo kao dobra podloga za donošenje odluka. Nekako mi se čini da će istraživanje o prvoj ulozi Jadranbroda u nesretnoj sudbini brodogradnje biti priča koja će se istraživati godinama. Jednog dana njihova izvješća bit će javna, njihovo čitanje bit će velika zabava.

I zaključno, sedmo: Iako radnici kao mali dioničari zajedno s državom imaju više od polovine dionica Uljanika, praktično nemaju nikakav utjecaj na njegovo poslovanje. Stečaj je šansa da se dokine i to čudno stanje koje karakterizira Uljanik, a koje se samo igrom slučaja naziva dioničarstvom.