Piše Gojsko Drljača

Generacijski izazov pred nama: Za reformu školstva treba predmet Rat protiv isključivosti

Pravo je pitanje koliko su i kako su nove generacije drugačije od nas starijih
Ilustracija
 Profimedia, ImageSource

Ovaj tjedan počela je nova školska godina i to me je nekako ponukalo da malo više razmišljam o našoj djeci, generacijama koje dolaze; o onima koji će jednog dana preuzeti naša radna mjesta (ako im išta ostavimo) i stvarati neku novu drugačiju Hrvatsku, zemlju po svojoj mjeri. Neće njima biti lako.

Pravo je pitanje koliko su i kako su te nove generacije drugačije od nas starijih, pa i od još relativno mlade generacije hrvatskih milenijalaca, onih rođenih u osamdesetima. U kojoj mjeri poznajemo naše najmlađe generacije, što doista znamo o njima? Razumijemo li ih uopće? Kako ih odgajamo i jesmo li svjesni što im sve čini svijet koji smo mi oblikovali? Kolika je podijeljenost naših mlađih generacija, a što im je sve zajedničko? Postoji li, recimo, skup zajedničkih nacionalnih karakteristika hrvatske generacije Z ili su oni nešto poput rasutog tereta, pogotovo ako se računa s tradicionalnom regionalnom, pa i lokalnom raznolikošću domaće populacije? U čemu je naša generacija Z slična europskim ili američkim vršnjacima? Teška pitanja.

Bilo kako bilo, vjerujem da možemo biti sigurni kako će i nas, baš kao i starije generacije u drugim zemljama, poprilično zbuniti svi novi naraštaji kad počnu masovno ulaziti na tržište rada. Činili smo to (valjda) i mi svojim roditeljima kad smo počeli mijenjati svijet oko nas, svijet koji su oni stvorili. Ne radi se tu, naravno, nipošto samo o tehnološkom napretku, nego i o supstancijalnoj promjeni načina kako društvo funkcionira. Mladi će promijeniti sve. Njima će bolje možda biti nešto što je nama lošije. A mi ćemo se zgražati.

Gledajući planetarno mi, nešto stariji, upravo gledamo kako milenijalci mijenjaju standarde ponašanja i razmišljanja o životu koje smo mi prihvatili od naših starih ili smo ih sami izgradili. Američki milenijalci tako već u tridesetima počinju maštati o umirovljenju s relativnom malo novca i relativnom skromnom životu bez redovitih dnevnih radnih obveza. Dosta različita logika u odnosu na generaciju baby boomera. Ni mi nismo tako zamišljali svijet, iako smo u Hrvatskoj svjedočili umirovljenju svojih roditelja u godinama u kojima se od nas očekuje da radimo još 15 do 20.

Sada kad na posao dolaze prvi pripadnici generacija rođenih u devedesetima, primijećeno je za njih u Americi da su puno više “industrijski” tipovi fokusirani na novac. Lijepo. Ako su doista takvi, bit će, recimo, zanimljivo gledati što će biti kad oni počnu restrukturirati velike tvrtke ili, recimo, države. Tko će sve nadrapati?

Šalu na stranu. I mi u Hrvatskoj, baš kao i zapadnjaci, sve više svjedočimo i nekoj novoj razini osjetljivosti, pa i isključivosti srednjoškolca i fakultetlija. E to mi se čini vrijednim posebne pažnje. Pozvao bih čak na oprez.

Kad je Donald Trump pobijedio na američkim predsjedničkim izborima, studenti na pojedinim američkim sveučilištima doslovno su imali histerične napade; plakali su i padali jedni drugima u zagrljaje. U kampuse su dovođeni terapeutski psi, a zabilježeno je da je i veći broj studenata napisao oporuke jer su se počeli pribojavati masovnih masakara. Neželjeni izbor u demokratskom sustavu Sjedinjenih Država doživjeli su kao kraj svijeta. To što žive u sustavu s vrlo snažnim demokratskim institucijama koje nadziru tog užasnog Trumpa uopće nisu doživjeli kao zajamčenu sigurnost. Istodobno, u pretežno liberalnom sveučilišnom miljeu Amerike primijećena je povećana razina isključivosti, odnosno agresivnosti prema onima koji drugačije misle, prema, recimo, malobrojnim preostalim konzervativnim profesorima koji su se usudili primijetiti da se u nekim stvarima ipak pretjeruje. Neki od takvih profesora morali su napustiti svoje katedre. Vikali su im da su “odvratni” i slično. Razljutio ih je taj isključivi Trump, pa su se oni iskalili na onima koji su zapravo vrlo odmjereni i zapravo vrlo inkluzivni po svom svjetonazoru.

Sklonost polarizaciji i isključivost kod mladih generacija više znanstvenika objasnilo je presnažnom zaštitničkom ulogom obitelji koja čini sve da dijete apsolutno ogradi od izlaganja bilo kakvim traumama i rizicima. Uz to, ako obitelj fokusira dijete na izvrsnost u obrazovanju, smanjuje mu vrijeme za druženje i igru, tj. za prirodne situacije u kojima najmlađi uče razrješavanje konflikata i što uopće znači riječ tolerancija.

Nekako sam poprilično siguran da nam je i u Hrvatskoj dio novih generacija koje dolaze inficiran sličnim virusom preosjetljivosti i isključivosti koji im sprečava da vide kako se pretvaraju u dio plemena koje prvenstveno ne želi ništa od onih drugih, od drugog plemena. Jer je to drugo pleme baš užasno; zaostalo, opasno i zločesto te stoga potpuno neprihvatljivo. S tim da je duh liberalnog u Hrvatskoj puno manje izražen.

Kako će taj dio hrvatskog budućeg društva funkcionirati s onima kojima čista, nepatvorena neimaština i očigledna besperspektivnost nije pružila nikakvu šansu da ih zarobi “liberalna” preosjetljivost, nego im osjećaje nezadovoljstva i razočaranja proizvode vrlo konkretni egzistencijalni strahovi ili neke stare ideologije/demagogije? Pojma nemam. Još teže je to pitanje od onih koje sam postavio sam sebi na početku ove kolumne. Ne smijemo pasivno čekati da bismo vidjeli što će se dogoditi. Možda se mladi kao društvo poslože sami od sebe, ali neće biti dobro ako razočarani, isključivi i preosjetljivi povedu neke svoje, nove ideološke i interesne ratove.

Nije mi teško zamisliti pretencioznu suvremenu Snjeguljicu, urbanu curu s Filozofskog kako voli klinca s bijelom krunicom oko tamnoputog vrata koji preglasno na mobitelu sluša narodnjake, ili neku obrnutu kulturno-spolnu sretnu ljubavnu kombinaciju, ali nekako mi se čini da svi mi stariji skupa moramo u javnom izričaju puno više poraditi na dijalogu i toleranciji kako bismo spriječili opasne buduće razdore. I moramo, ljudi moji, pustiti djecu da se igraju i riskiraju. Prvenstveno da riskiraju. Kako nam se dogodilo da imamo mladež s najmanjom sklonošću za poduzetničke pokušaje u Europi?

Trebaju li neki novi američki bijeli klinci biti neki novi buntovnici kao oni iz ‘68., a mali crnci sanjati da postanu kao Crne pantere, iako bi se i jedni i drugi danas radije grlili s terapeutskim pesekima za tješenje? Ne trebaju naša djeca, kao ni mladi Amerikanci, ratove koje su vodili stariji. Pogotovo ako su ti radovi već dobiveni.

Dok god oko sebe nemaju neke druge opasne radikale, bolje je da mladi sasvim infantilno grle slinave male labradore nego da se hrabro tuku s neistomišljenicima i policijom. No što ako će biti okruženi s radikalima, s buntovnicima kojima je onaj “netko drugi” dao neki Veliki razlog? Ili s onima koji imaju pravi, egzistencijalni Razlog? S vatrom se, rekao bih, ne treba igrati: ‘41., ‘45., ‘71., ‘91. ipak su samo godine iza nas, budućnost je ono što tek trebamo živjeti, ali postoje vrlo jasne civilizacijske granice koje bi ipak trebali braniti.

Za početak, cijelom spektru isključivosti jednostavno treba reći veliko ne, a ako se baš ne može izbjeći, treba odabrati pravu stranu i boriti se, ne kmečati. Izbjeći budući potencijalni sukob, ponavljam i naglašavam i dosađujem jer ne mogu dovoljno podcrtati, ipak je uvjerljivo najbolja opcija.

Stoga bih za reformu školstva predložio uvođenje jako važnog predmeta koji bih nazvao Rat protiv isključivosti. Provodio bih ga u maniri najtvrđeg indoktriniranja i djeci sasvim staljinistički po tom pitanju ne bih dopuštao bilo kakvu alternativu. Jer ne postoji. U ovakvoj Hrvatskoj u kojoj je cijela politička scena najprimitivnije oblike isključivosti digla na razinu svetosti, nemamo prava na mekši pristup.

Neću se osvrtati na desnu isključivost. Ona već desetljećima nije intelektualno intrigantna. Odslužila je svoje još u prošlom stoljeću. U trendu nove, tobože “liberalne” i “napredne” isključivosti u Hrvatskoj primijetio sam tako i dosta neobičan razlog zbog kojeg je donedavni trener Hajduka, izvjesni Kopić, dobio otkaz: otišao je čovjek s jednim novinarom na razgovor s bivšim nogometašem i trenerom Štimcem. Iako mi nije poznato da je Štimac pravomoćni zlikovac, u sustavu “narodne uprave” Hajduka on je proglašen “neprijateljem kluba”. I doviđenja, Kopiću. Nisu mu presudili loši rezultati, nego isključivost. Čini mi se, usudio bih se naivno reći, totalitaristički isključivim nekome dati otkaz zato što je razgovarao s nekim koga si ti proglasio neprijateljem. Toliko o “progresivnima”, o onima koji mijenjaju hrvatski sport nabolje. Neće to izići na dobro.

Uvijek se u povijesti zaboravljalo da se totalitarna isključivost s lakoćom maskira u nešto s “opravdanjem”, u nešto “lijepo”, “plemenito” i, naravno, beskompromisno.

Jesmo li svojim novim generacijama to objasnili dovoljno dobro?

Duboko vjerujem da je to pitanje koje si moramo postaviti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 05:23