Neopoziva ostavka Ante Ramljaka na funkciju izvanrednog povjerenika Vlade RH u Agrokoru sasvim sigurno je očekivana i ne treba je shvatiti kao ništa tragično. Ta ostavka nipošto ne znači da je proces nagodbe vjerovnika, koji je, pak, preduvjet opstanka Agrokora i očuvanja radnih mjesta, postao nemoguća misija. Upravo suprotno. Ramljakova ostavka može biti dobrodošla za otrežnjenje ključnih skupina Agrokorovih vjerovnika koje su pokazivale premalo interesa za konstruktivni kompromis, a upravo su taj nedostatak volje, dezorijentiranost i nevješto moderiranje doveli supervažni proces na rub održivosti.
Možemo mi lamentirati o tome je li proces donošenja strateških odluka Vlade i posljedično povjerenika bio previše pod utjecajem dnevne politike; populizma i obične demagogije, ali Ramljakovu ostavku ipak bi bilo bolje doživjeti kao rast osjetljivosti opće i posebno političke javnosti prema svemu što nam može donijeti implicirani sukob interesa na tako važnoj poziciji. Nije to loše samo po sebi.
Uostalom, Jutarnji list prvi je objavio fakturu koja je razotkrila kako AlixPartnersi plaćaju bivšoj Ramljakovoj tvrtki Texo 242 tisuće kuna tjedno. I to ne zato što smo se poput naših političara mislili patetično zgražati nad tobože astronomskim iznosom naknade za tu vrstu konzultantskih usluga u Hrvatskoj, nego zbog toga što jednostavno smatramo da je to relevantna informacija koja može osigurati višu razinu transparentnosti provedbe lex Agrokora. To što je zbog te informacije pritisak HDZ-ove parlamentarne i unutarstranačke opozicije bio toliki da ga ni premijer Plenković, ni povjerenik Ramljak više nisu mogli izdržati nema, pak, nikakve veze s našim stavom da je u trenutku donošenja lex Agrokor bio potpuno opravdano rješenje, Ante Ramljak prihvatljiv izbor, a ideja buduće nagodbe vjerovnika potpuno prirodni smjer; zdravorazumska akcija koja će funkcionirati poput nepogrešivog samonavodećeg projektila.
Međutim, koliko god i dalje podržavamo lex Agrokor kao temeljnu ideju potpredsjednice vlade Martine Dalić, to ne znači da smo isključili mozgove kako bismo potpuno nekritički salutirali maestralnoj izvedbi Povjerenika.
Iako Ramljaka većim dijelom amnestira činjenica da se uhvatio u koštac s dosad najkompleksnijim poslovnim i financijskim problemom suvremene Hrvatske, valja primijetiti kako u njegovoj režiji postoje barem tri scenarističke crne rupe:
Prvo, dok traje spor oko odabira (skupih) financijskih savjetnika koji bi trebali pripremiti nagodbu, ostaje otvoreno pitanje zbog čega se Ramljak i (skupi) Alixpartnersi nisu više bavili konstrukcijom nagodbe, a manje restrukturiranjem bez stvarnog restrukturiranja i vizijom nekog Novog Agrokora. Željeli su predodrediti budućnost Agrokora umjesto da su se fokusirali na to da što prije omoguće budućim vlasnicima, sadašnjim vjerovnicima, donošenje vlasničkih odluka. Ponašali su se kao da su dioničari koji su preuzeli kompaniju, a ne kao specifični i vrlo rijetki oblik tranzicijske vlasti. Košarkaškim rječnikom: greška u koracima.
Drugo, nejasno je kako se uz velik broj vrhunskih savjetnika stekao dojam da ionako ekstremni pravni rizik raste umjesto da se smanjuje. Uz svu snagu pravnih umova u Agrokoru i oko njega našli smo se u situaciji u kojoj je postalo sasvim izgledno da bi ključne odluke koje je trebalo donositi stalno vjerovničko vijeće na sebe nekim slučajem trebalo preuzeti privremeno vjerovničko vijeće, i to u situaciji kad je jedna od ključnih kategorija Agrokorovih vjerovnika ostala prazna. Zamislite kolike to ekstremne pravne rizike otvara za RH!
Iako je i u inozemstvu praksa da insolvencijski postupci donose raznorazna osporavanja, ipak je hrvatski pravni novum osporavanje ogromnih potraživanja za koja je svima jasno da su nesporna. Baš kao što bi bio novitet u svjetskoj insolvencijskoj praksi da su vjerovnici zaista glasali na temelju potraživanja koja su im već isplaćena, a što se u jednom trenu činilo vrlo izglednim.
Zaključno po pitanju rastućih pravnih rizika treba reći kako je pomalo bizarno da su legitimne, ali ne baš previše suvisle pravne akcije Ivice Todorića i pojedinih udjeličara Agrokorovih sastavnica, pogotovo one predvođene Dubravkom Grgićem, polako, ali sigurno dobivale na javnoj težini, dok su logični argumenti klasičnog insolvencijskog postupka uz svu silu pravne savjetničke pameti koja je pomagala Ramljaku, nekako izblijedjeli.
I treće i ključno: lex je politički projekt koji politika limitira. Kako je Ramljak uopće mogao krenuti u brzo i nužno radikalno restrukturiranje ako zapravo nije mogao povući nijedan radikalan potez? Pa nije, naravno, ni krenuo u hitro i snažno restrukturiranje. Je li Ramljak u bilo kojem trenutku mogao javno reći da treba hitno žrtvovati 5000 radnih mjesta da bi se dugoročno sačuvalo 25.000 umjesto 15.000?
Ramljak je, naglasimo to, bio u svojevrsnom limbu u kojem je istodobno morao prokazati hohštapleraj Todorićeva financijskog upravljanja, a pritom buditi optimizam po pitanju operativnog poslovanja i održivosti duga. Katastrofa, a super?! Teško. Politička očekivanja i učinkoviti menadžment su nespojivi.
Zaključno, valja naglasiti da treba gajiti samo prijezir prema jadnoj razini političkih napada kako na Ramljaka, tako i na sve ključne sastavnice procesa koji bi trebao voditi nagodbi vjerovnika. To nema baš nikakve veze s pojmovima odgovornosti i razumijevanja, ali ima s jeftinim skupljanjem političkih poena koji će se obiti o glavu svima onima koji misle da je dobro tim pute doći do vlasti.
Nemojmo mutiti vodu. Ionako neće biti lako premostiti jaz između interesa pojedinih vjerovnika. Ne mislimo pritom na sukob oko plaćanja financijskih savjetnika koji će se sigurno nekako riješiti jer je riječ o tehničkom pitanju. Uostalom, tu je i sud rekao svoje. Osjetljivija će biti pitanja kao što je ono o budućnosti Konzuma. Ako se Konzum u Hrvatskoj prepolovi ili nestane ili ako ostane bez svih prodajnih mjesta u regiji, teško će stradati i velik broj hrvatskih dobavljača. Ako, pak, znamo da su čak i strani financijski vjerovnici upravo počeli pokazivati razumijevanje za to osjetljivo pitanje, onda se možemo složiti da je tajming Ramljakove ostavke nesretan, ali se i nadati da će ona možda probuditi umrtvljenju, nazovimo je tako, Hrvatsku inicijativu - ono možebitno i sasvim moguće okupljanje hrvatskih tvrtki i(ili) mirovinskih fondova s nekom jasnom, domaćom pričom. Ima li snage za tako nešto?