U 2018., iako s oprezom, ušli smo s nešto više optimizma prije svega zbog najava Vlade i premijera da će godina koja je sad već na izmaku biti godina reformi. Pomislili smo – konačno bi se nešto moglo početi događati. Pa kakva je bila ova 2018.? BDP nam i dalje raste, u skladu s Vladinim očekivanjima i nedovoljno po mišljenju nas poslodavaca. Turistički sektor je odradio još jednu dobru godinu iako nas uočeni trendovi pozivaju na snažnije promišljanje i upravljanje turističkim razvojem. Industrija usporava, potrošnja još uvijek ne. Nakon Agrokora u 2017., ove godine eksplodirala je kriza Uljanika. U odabranim školama počela je eksperimentalna provedba obrazovne reforme. Drugi val poreznih promjena donio je neka nova rasterećenja, opet ni blizu onolika kolika su očekivali poslodavci, a priželjkivali građani.
Predstavljen je prijedlog mirovinske reforme u formi koja je do slanja u službenu proceduru, zbog nedostatka kvalitetnog socijalnog dijaloga i konzultacija stručnjaka u pripremi, pod pritiskom brojnih kritika doživio neke značajne izmjene. U tu se važnu reformu krenulo s fokusom na sadašnjost i tek blisku budućnost bez dugoročnijeg fokusa koji je za mirovinski sustav jedini prihvatljiv ako se traži iole održivo rješenje. Demografski trendovi, dulji životni vijek i masovno iseljavanje, zajedno s činjenicom o malom broju zaposlenih koji osiguravaju novac za isplatu velikog broja mirovina uvjetuju traženje najboljih načina za jačanje drugog i trećeg stupa, jer stup međugeneracijske solidarnosti ne može odgovoriti na ove izazove. Negativni demografski trendovi i odlazak brojnih hrvatskih građana u naponu radne snage u druge, naprednije članice Europske unije, već je u ovoj godini upalio alarme kod brojnih poslodavaca. Nedostaje nam ljudi, na tržištu nema radne snage, u nekim industrijama radnika nema "ni za lijek". Sada kada posla ima i kada bismo mogli raditi i rasti više, ne možemo jer se posao nema s kime odraditi. U takvoj situaciji poslodavci dižu plaće i onda kada za to realno nemaju prostora u svojim profitnim maržama, ugrožavajući dugoročnu održivost tvrtki, a time i radnih mjesta.
Kada razmišljamo o 2019., upravo je problem nedostatka kvalificirane radne snage jedan od onih koji nas najviše zabrinjava. Do znatnijeg rasterećenja plaća u spomenutom zadnjem valu poreznih izmjena nije došlo. Upozorenja na to da nam treba pomoći u privlačenju i zadržavanju zaposlenika kroz daljnja porezna rasterećenja rada dolaze iz svih sektora. Ne samo turizma, industrije, građevine ili trgovine koje imaju najveći problem s radnom snagom već i iz, primjerice, ICT sektora. Dali smo niz prijedloga kako nam se može pomoći oslobađanjem od poreza raznih beneficija i nagrada za zaposlenike, a uspjeli smo dobiti ukupno 7500 kuna godišnje bez plaćanja poreza. Bolje išta nego ništa. Jasno nam je da većeg prostora za porezno rasterećenje Ministarstvo financija nije moglo i ne može pronaći bez suradnje i podrške drugih Vladinih resora. A apetiti se nigdje ne smanjuju. Svi i dalje traže više, gurajući u drugi plan potrebu da se unutar resora boljim i efikasnijim radom i uvođenjem pozitivnih promjena i provođenjem suštinskih reformi, s manje ili jednako sredstava posluje efikasnije i kvalitetnije. Zato će rashodna strana proračuna za 2019. opet rasti. No, da bi se ostvarile prognoze o nastavku rasta hrvatskog BDP-a i u sljedećoj godini negdje u rasponu od 2,7-2,9 posto koliko predviđaju analitičari, Europska komisija ili Vlada, naše apele treba shvatiti ozbiljno. Jer poslodavci ne mogu dalje sami povećavati plaće dok se ne promjene uvjeti poslovanja u zemlji. Mi se na tržištu svaki dan natječemo sa zemljama u kojima tvrtke imaju bitno bolje uvjete za poslovanje i niže troškove. Sve što radimo unutar tvrtki da bismo bili bolji i racionalniji, te kako bismo mogli razvijati poslovanje, više zapošljavati i još bolje plaćati naše ljudi, ostaje limitirano u svojim dosezima zbog ograničenja koja postavljaju Vlada i politika. Ni godina bez izbora s relativno povoljnim okolnostima nije iskorištena za veće reformske iskorake. Na ljestvicama koje nas uspoređuju s drugima i s takvim smo povoljnim prilikama za promjene nastavili padati i nazadovati. Konkurentnost nam ne raste nego postajemo sve lošiji jer, kao što je HUP već bezbroj puta ponovio, – drugi se mijenjaju i prilagođavaju brže od nas. Da bismo nadoknadili zaostatak i uhvatili priključak, mi bismo po pitanju promjena morali voziti u petoj brzini, a i treća nam je problem.
Dok su poslodavci privatnog sektora iz dugogodišnje krize izvukli pouke i shvatili da bez promjena i to stalnih nema ni opstanka, a kamoli napretka, naši političari i kolege iz javnoga sektora to i dalje ne shvaćaju. Ili shvaćaju pa svjesno ignoriraju. To što reformi i promjena u javnom sektoru nema ili su apsolutno nedovoljne nije odgovornost samo ove Vlade. To je odgovornost i prethodnih vlada te bivših i sadašnjih političkih elita – na nacionalnoj i lokalnim razinama. Zbog pasivnosti i inercije političkih struktura naš rast ne uspijeva premašiti tri posto, a kamoli doseći pet ili više posto. Upravo sada kada rastemo i kad nam ide solidno trebamo zasukati rukave i učiniti sve što možemo da ovo vrijeme općeg rasta iskoristimo da bismo napredovali brže i da bismo se doveli u bolju formu za sljedeću krizu. Jer sve se češće upozorava na mogućnost izbijanja neke nove krize. Zato i u vođenju zemlje kao i uvođenju tvrtki treba biti realan i razumjeti da nam okolnosti neće uvijek ići na ruku i da se za loše dane treba spremati u onim dobrima.
Kada se sve zbroji, što očekivati u 2019.? Kao i do sada tvrtke i poduzetnici moraju se prije svega pouzdati u same sebe i ne računati na preveliku podršku politike. Ali se isto tako ne smijemo predati i prestati tražiti promjene na bolje. Samo promjene mogu zaustaviti odlazak mladih iz zemlje i osigurati nam bolju budućnost. S ovim što sada imamo ne možemo i ne smijemo biti zadovoljni. Jer, nemojmo zaboraviti, mi smo, svim našim pozitivnim rezultatima usprkos, zbog dugog niza godina nečinjenja i otpora promjenama, i dalje na začelju Europske unije.