Lagarde će koristiti i neuobičajene alate kako bi postigla rezultate

Nakon niza godina pod vodstvom Marija Draghija, na čelu Europske centralne banke odnedavno se nalazi Christine Lagarde. Kao što to obično bude slučaj kod izbora novih visokih dužnosnika, u medijima smo imali priliku popratiti detaljno predstavljanje nove čelnice uz analizu svih njezinih kompetencija s ciljem prosudbe je li upravo ona najbolji izbor za ovu poziciju.

Lagarde je na čelo centralne banke došla u prilično nezavidnoj poziciji, naslijedivši osobu čija politika me već duže vremena podsjećala na uzrečicu “drži vodu dok majstori ne odu”. Preciznije, eurozona je nakon godina rasta ušla u silaznu fazu ekonomskog ciklusa bez praktički bilo kakvih monetarnih alata na raspolaganju novom vodstvu. Kamatne stope već se nalaze u negativnom teritoriju te je upitno koliki je daljnji potencijal njihovog pada te ima li isti uopće smisla iz perspektive generiranja pozitivnih ekonomskih učinaka.

Centralna banka u svojoj bilanci drži visok postotak duga zemalja članica, koji u pojedinim slučajevima doseže i do jedne trećine ukupne zaduženosti. S negativnom depozitnom kamatnom stopom, banke u eurozoni su stimulirane da obilje likvidnosti kojom raspolažu plasiraju stanovništvu i korporacijama umjesto da plaćaju trošak držanja centralnoj banci. To se u praksi pokazalo kao dobar alat stimuliranja kreditne aktivnosti te posljedično cijele ekonomije, naravno do trenutka dok banke ne počnu labaviti uvjete za dobivanje kredita i upuštati se u kreditiranje pretjerano rizičnih klijenata.

Upravo iz tog razloga kompetencije Lagarde su izuzetno važne jer je u nedostatku klasičnih alata monetarne politike suočena sa samo dvije mogućnosti. U prvom slučaju se baš kao i njezin prethodnik, može nadati najboljem mogućem ishodu u danoj situaciji i uz dane limitirane alate. U praksi se to svodi na čekanje da se situacije koje su uzrokovale slabljenje ekonomske aktivnosti u eurozoni riješe (Brexit, trgovinski rat Kine i SAD-a), a da monetarna politika za to vrijeme uspije prevenirati ulazak u recesiju. Iako ovakva politika ne mora nužno biti neuspješna, ne uspijeva riješiti dugoročne slabosti eurozone.

U suprotnom, Lagarde je prisiljena proširiti svoja razmišljanja izvan konvencionalnih alata monetarne politike, a njezini prvi javni nastupi u novoj ulozi sugeriraju kako bi upravo ovo mogao biti put za koji se odlučila kao nova predsjednica centralne banke. Naime, Lagarde je samo nekoliko dana prije preuzimanja ove uloge, u javnom nastupu pozvala Njemačku i Nizozemsku da iskoriste suficite proračuna kako bi povećali investicijsku aktivnost i stimulirali ekonomiju. Države su u prošloj godini ostvarile suficite proračuna od 2,0% i 1,5%, a s obzirom na niske, odnosno negativne kamatne stope po kojima se zadužuju, logično je zapitati se zašto ne bi iskoristili ta sredstva za ulaganje u infrastrukturu, ili možda još značajnije edukaciju, inovacije, istraživanja i razvoj s ciljem stvaranja svjetlije ekonomske budućnosti.

Lagarde je ovom prilikom istaknula kako eurozona dijeli zajedničku valutu, ali ne i zajedničku proračunsku politiku. Naizgled ovo se može činiti kao nevažna opaska budući da je dobro poznato i onima s najosnovnijim znanjem o funkcioniranju eurozone. Značaj izjave pak leži u tome da je prepoznavanje uzroka problema i otvorena komunikacija o istome i prvi korak prema njegovom rješavanju. Članovi centralne banke obično izbjegavaju imenovati pojedine zemlje u javnim izjavama te se uplitati u fiskalnu politiku, što je još jedan pokazatelj kako nova predsjednica nema problema s odmicanjem od uobičajenoga. Slična razmišljanja je prezentirala i u svom prvom javnom nastupu nakon preuzimanja nove pozicije, gdje je još jednom pozvala vlade eurozone da povećaju državnu potrošnju, uz naglasak na razliku između jednostavnog i produktivnog povećanja državnih rashoda. Prvo ima brže i direktnije ekonomske učinke te je upravo zato često omiljen alat političara. Produktivnije investicije se odnose na ranije navedena ulaganja u edukaciju i inovacije koja prvotno stimuliraju ekonomiju kroz rast potrošnje, ali generiraju i dugoročne pozitivne ekonomske i socijalne posljedice.

Aktualno usporavanje ekonomskog rasta jasno je otkrilo slabe točke eurozone i pojedinih zemalja članica. Upravo to je lekcija na kojoj se treba temeljiti buduća ekonomska politika. Dosezi Lagarde u ovom području su naravno ograničeni, budući da nema službenih kanala kojima će potaknuti države da više investiraju a još manje da odredi kanale tih investicija. Ipak, Lagarde je do sada pokazala kako ima razmišljanja usmjerena dugoročnom poboljšanju ekonomskog blagostanja te da se ne boji koristiti neuobičajene alate kako bi postigla te rezultate, što čini moja razmišljanja oko budućnosti eurozone nešto optimističnijima.