Ministar zaštite okoliša i prirode Tomislav Ćorić ovih je dana izazvao interes domaće javnosti izjavom da je projekt gradnje terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na otoku Krku “strateški, a ne komercijalni projekt”.
Pozadina te izjave vjerojatno je bila želja da se u javnost prvi put pusti ideja kako u realizaciji tog važnog energetskog objekta možda neće biti moguće prikupiti dovoljan tržišni interes njegovih potencijalnih korisnika, te da će stoga realizaciju na koncu podržati država kroz neku formu subvencije. Takav scenarij jamačno će izazvati zgražanje rastuće scene domaćih “lesaferista” kojima se već kosa na glavi diže na sami spomen “strateških projekata” i “državnih subvencija”. Teško je reći i da takav refleks nije opravdan, posebno u energetici i posebno s iskustvom prethodnih brojnih projekata koji su se javnosti predstavljali kao zlatne koke, da bi na koncu pali na grbaču domaćih potrošača.
Ipak, mjerilo “komercijalnosti”, odnosno “tržišne isplativosti” investicija danas je u hrvatskoj energetici poprilično dvojben kriterij. Zašto? Odgovor na to pitanje može se pronaći u dokumentu pod naslovom “Zelena knjiga” - skupu analiza i stručnih podloga namijenjenih da služe kao osnova za donošenje nove hrvatske energetske strategije. Zelenu knjigu je po narudžbi resornog ministarstva izradio Energetski institut “Hrvoje Požar”, a otprije nekoliko tjedana je u procesu javne rasprave.
Oni koji su se potrudili detaljnije proučiti taj vrlo opsežni spis vjerojatno su se iznenadili sadržajem prikazanim na 254. stranici. Radi se o tablici koja prikazuje nivelirane troškove proizvodnje električne energije u Hrvatskoj 2020. godine. Nivelirani trošak proizvodnje - LCOE (eng. levelised cost of electricity) - globalno je prihvaćena metodologija uspoređivanja ekonomske efikasnosti različitih tehnologija za proizvodnju električne energije, gdje se računa trošak proizvedenog megavatsata energije u jedinici novca kroz cjelokupni životni vijek neke elektrane.
Nivelirani troškovi proizvodnje električne energije u 2020. godini
Dakle, radi se o proračunu koji uračunava i investicijske (fiksne) troškove poput gradnje, kao i operativne (varijabilne) troškove proizvodnje poput cijene goriva ili emisijskih kvota. U Hrvatskoj se LCOE 2020. godine, prema projekcijama Instituta, kreće od 54,5 eura po megavatsatu za kopnene vjetroelektrane, do 142,5 eura po megavatsatu za vjetroelektrane pozicionirane na moru. Velike hidroelektrane su na 87,9 eura, plinske kogeneracijske termoelektrane na 66 eura, a ugljenske termoelektrane na 76 eura po megavatsatu.
I tu ne bi bilo naročitog razloga za iznenađenje da na sredini grafa ne postoji siva linija koja predstavlja “Područje očekivane cijene na tržištu”. A to područje nabavne cijene električne energije je između 35 i 45 eura po megavatsatu... Dakle, kakav god objekt za proizvodnju električne energije u Hrvatskoj izgradili 2020. godine, u njemu se neće moći proizvesti struju po jeftinijoj cijeni od one za koju je se može kupiti na tržištu. Pojednostavljeno rečeno, već za trinaestak mjeseci u Hrvatskoj neće biti moguće izgraditi “komercijalno isplativu” elektranu (!?). Dakako, puno se tu može raspravljati o podacima kojima su se u svojim projekcijama služili stručnjaci s Instituta, kao i o metodologiji njihove obrade, no bazični trend je neosporan.
Europsko tržište električne energije tijekom proteklih desetak godina doživjelo je potpunu distorziju kroz ulazak ogromne količine subvencionirane zelene energije, čiji proizvođači dobar dio svog proizvodnog troška pokrivaju tim poticajima, a onda po nerealno jeftinoj cijeni energiju prodaju na veleprodajnom tržištu. Poticaji se pak pokrivaju iz posebnih naknada koje plaćaju potrošači energije, pa se tako na tržištu događa nakaradan trend da istovremeno veleprodajna cijena energije pada, a maloprodajna raste. Kako si velike i bogate europske države mogu priuštiti da plaćaju iznimno visoke subvencije, male i siromašnije zemlje poput Hrvatske nalaze se u škripcu. Ekonomska isplativost nalaže da se energetske potrebe zadovoljavaju cjenovno povoljnijim uvozom, no sigurnosne brige nalažu da bi bilo pametnije proizvodnju koncentrirati na vlastitom teritoriju. A to zahtijeva subvencije, za što opet zbog slabe ekonomske snage postoji ograničen potencijal.
Sličan problem koji danas postoji na tržištu električne energije sutra bi mogao postojati i na plinskom tržištu, gdje također postoje ozbiljne indicije želja velikih država da se pozicioniraju kao posrednici u opskrbi manjih igrača, posebno u srednjoj i istočnoj Europi. Kako u tom novom i vrlo dinamičnom okruženju zaštititi interese domaćih potrošača pitanje je na koje nema izvjesnog odgovora, no sasvim je izvjesno da se do njega neće doći kroz zastarjele modele “tržišnog suverenizma” i “tržišnog liberalizma”, kao niti kroz autistične pozive za “komercijalnom isplativošću” u industriji koja je trajno zasađena na temeljima ekonomskog intervencionizma države.