Teško se sjetiti kad je stajanje u hrvatskim javnim financijama izgledalo ovako relaksirano po pitanju fiskalnih projekcija kao u zadnjih nekoliko mjeseci. Problemi kao da su nestali: mi koji smo pola desetljeća stenjali pod strašnim teretom proračunskog deficita od ogromnih 5-6 posto, najednom smo bez neke naročite muke lani došli na jedva primjetnih 0,9 posto, a vrlo uvjerljivi ministar financija najavio nam je kako nemamo baš nikakvog posebnog razloga za brigu kad je u pitanju održivost javnih financija jer će nam se nekoliko sljedećih godina fiskalni deficit kretati na razini zanemarivih 0,5-0,6 posto BDP-a. I to ne zato što ćemo puno raditi, reformirati, štedjeti… Ne, nećemo se mi vrući hladne vode napiti. Jednostavno ćemo računati na daljnji trend pada troška kamata, bez kojeg te naše “fantastične” fiskalne renesanse ionako niti ne bi bilo. I sve bi to bilo u redu da cijela priča o fiskalnoj održivosti ipak nije poprilično sumnjiva.
Koliko god smatrali da imamo dobro obrazovanog i sposobnog ministra financija, nekako se s dozom zdravog opreza prisjećamo da je on bio jedan od ključnih financijaša u korporaciji zvanoj Agrokor u kojoj je također prije samo pet godina sve za javnost bilo održivo i stabilno, a s druge strane, danas svi relevantni pričaju da su već tada svi sve znali. E pa da ne bi ispalo da nitko ništa nije znao o mogućoj budućnosti hrvatskih javnih financija u ovako idiličnom trenutku kad izdajemo nove obveznice kao od šale uz rekordno niske prinose, ispričavamo se na zajedljivoj sumnjičavosti i tome što ćemo malo kvariti tu opću nezabrinutost s nekoliko zapažanja.
Pri ovome valja naglasiti da je u ovoj priči teško obući krive u prepoznatljivi stranački dres. Prije bi se moglo reći da se radi o kontinuitetu u kojem je sučeljavanje sa zaista bitnim problemima više izuzetak nego pravilo.
Ne trebamo biti previše strogi. Razlog tome možda je temporalna intelektualna insufijencija čovjeka kao biološke jedinke baš kao i čovječanstva; to je ono kad kao biće u naponu snage teško možete identificirati svoje trenutačne fizičke i psihičke potrebe s nekim tamo starcem koji broji sedamdeset, ima umjetni kuk, dijabetes, mrenu na oku, bolna leđa i veliku rupu u kućnim financijama bez obzira na to što je cijeli život čuvao zmiju u novčaniku. No, više o tom fenomenu temporalne insufijencije, inače posebno izražene disfunkcionalnosti kod političara kao specifične ljudske podvrste, nekom drugom prilikom.
Što je, dakle, bitno uočiti u fiskalnim projekcijama? Prvo, s obzirom na to da je potpuno jasno kako zadnje tri vlade ne čine ništa konkretno u rješavanju ogromnih nagomilanih problema dvaju ključnih društvenih sustava - mirovinskog i zdravstvenog - nejasno je kako se ti očekivani problemi ne vide u ružičastim fiskalnim projekcijama. Odmah se zapitate gdje su i kako pomeli sve te silne i vrlo očekivane posljedične fiskalne probleme.
Svatko malo bolje informiran o stanju nacije kad prvi put čita kako to vlast misli do 2050. smanjiti trošak mirovina s trenutačno enormnih 38 milijardi kuna ili čak 11 posto BDP-a na samo 7,2 posto BDP-a, mora se upitati jesu li možda zaposlili čarobnjaka Merlina, pogotovo jer za takvo fiskalno usklađivanje ne postoji nikakav suvisli plan reformi, a koje bi po svojoj prirodi trebale biti izuzetno radikalne. Stvari su vam na početku analize jako čudne; pitate se barataju li kreatori nacionalne politike elementarnom matematikom jer trenutačno u Hrvatskoj brojimo oko 760 tisuća starijih od 65, dok ćemo, prema konzervativnim projekcijama DZS-a, u 2050. uzdržavati barem 300 tisuća penzionera više nego danas. Kako su onda oni izračunali da će puno više od milijun umirovljenika 2050. biti manji teret na nacionalnu ekonomiju nego 760 tisuća u 2017.? Kako? I onda vam se upali žaruljica; imaju oni dobru logiku, samo malo nakaradnu - logika je to koja se bazira na 1) izumiranju, 2) nepravednoj indeksaciji mirovina, 3) teškoj prevari svih onih koji štede u drugom mirovinskom stupu i 4) matematičkim scenarijima koji zbog 1), 2) i 3) ne mogu biti održivi. Ta nakaradna logika vrlo je prozaična:
s obzirom na to da je vlast u planu reformi i planu konvergencije ionako već obećala Europskoj komisiji kako neće nastaviti isplaćivati dodatak od 27 posto na mirovine svima onima koji su štedjeli u drugom mirovinskom stupu, onda zapravo naši “odvažni i mudri” policymakeri moraju samo čekati da A) polako izumru pripadnici tzv. tihe generacije tj. pretežito rođeni prije 1945. kojima moraju isplaćivati 27 posto dodatka kao da je sastavni dio mirovine, te B) gledati sigurni rast broja umirovljenika iz izuzetno brojne generacije baby boomera (rođeni 1955. - 1965.) koji će pak redom u mirovinu pristizati kao štediše drugog stupa kojima se “ne mora” isplaćivati “dodatak od 27 posto”. Pripomenimo kako ta okrutna matematika, koja računa s trajnim siromaštvom budućih umirovljenika, štima uz uvjet krajnje visoke imigracije na razinama od čak 20-30 posto. Jedino tako velika imigracija može spriječiti daljnje urušavanje principa međugeneracijske solidarnosti tj. prvog mirovinskog stupa koji je bankrotirao ima tome barem dvadeset godina.
Problem te matematike pravne je i moralne prirode: dodatak od 27 posto treba predstavljati pravedni zaštitni dodatak i svima onima koji su štedjeli u drugom stupu mora nastaviti predstavljati isto ono što je značio umirovljenicima koji su pristizali samo iz prvog stupa. Naime, “kombinatorci” tj. oni koji izdvajaju 15 posto iz plaća za prvi stup i 5 posto u drugi stup u penziji dobivat će oko tri četvrtine mirovine iz prvog stupa, i to bez “dodatka od 27 posto”, te je protupravno i amoralno da ih se penalizira zbog dodatne štednje. Ako bi se njima ukinuo “dodatak” od 27 posto, to bi značilo da se odustaje od ideje prema kojoj je mirovinska reforma trebala donijeti barem malo bolje mirovine. Tim je gore trenutno na stolu gledati ideju resornog ministra prema kojoj će u konačnici mirovine za mlađe buduće umirovljenike biti niže, a davanja viša.
Svim iole ozbiljnijim stručnjacima u ovoj zemlji jasno je da bi ukidanje “dodatka od 27 posto” prouzročilo socijalne nemire te da bi ukidanje bilo svojevrsno političko samoubojstvo, ali se taj čin treba dogoditi negdje u budućnosti pa je, valjda, logika da će cijenu političkog suicida možda ionako platiti netko drugi, tj. onaj tko će tada biti na vlasti.
Budimo krajnje zločesti: Treba se zapitati ima li “mastermind” ovakvog fiskalnog (ne)planiranja možda svjesno na umu pogoršavanje problema u zdravstvu koje će ubrzati izumiranje “tihe generacije” jer jednostavno neće biti dovoljno novca za liječenje najstarijih i najbolesnijih.
Ako vodimo računa da je sustav indeksacije trenutačno takav da bi penzije ubuduće mogle zaostajati za stopom rasta BDP-a, onda nam svima treba biti jasno da pitanje “27 posto”’ nije nikakva priča o principima, pravima ili međugeneracijskom sukobu, nego strateško pitanje hrvatske političke, ekonomske i socijalne budućnosti. Podjednako za vlast kao i za oporbu.
Kvalitetne izračune za dodatnu argumentaciju teško je naći. Odokativno se na starim kalkulacijama stručnjaka-entuzijasta može zaključiti kako kad pričamo o “dodatku od 27 posto”, zapravo govorimo o 1,5-2 posto BDP-a ili 5-7 milijardi godišnje, govorimo, dakle, kumulativno o rupi hrvatskih javnih financija bez presedana u dosadašnjoj povijesti, i to čak ako računamo na barem 30 sretnih i berićetnih godina laganog rasta bez recesije i ozbiljnijega gospodarskog stresa.
Ma jasno je, ljudi moji, kako postojeći deficit mirovinskog sustava od oko 4 posto ne može samo tako nestati. Jasno je isto tako da su projekcije bazirane na aktualnoj logici poput pometanja slona pod mali heklani stolnjak za noćni stolić.
Mi ćemo se sasvim sigurno tamo negdje 2040.-2050. probuditi u nekoj omanjoj Hrvatskoj sa 3,5-3,8 milijuna stanovnika i strahovitim udjelom starih i bolesnih, i to drugačijih starih; onih koji će za razliku od generacije tradicionalista imati puno viša i skuplja medicinska očekivanja. To može biti neka nova Hrvatska, nalik Švicarskoj. Hrvatska koja je prošla stotine pametnih reformi. Međutim, u takvoj demografski manjoj Hrvatskoj možemo se probuditi kao zaposlenici i menadžeri propalog Agrokora koji tvrde da ništa nisu znali iako će nas svi ostali uvjeravati, ponovimo, da su svi sve znali.
Stoga je fundamentalno pitanje hoćemo li se već ujutro, u nedjelju 26. studenoga 2017., svi zajedno, pa i hrvatski političari na vlasti, baš kao i oni u opoziciji, probuditi, ustati te pogledati u ogledalo pa priznati sami sebi da svi skupa iskreno i prostodušno poput pozitivaca iz “Družbe Pere Kvržice” moramo razraditi nacionalni konsenzus za mjere nove mirovinske reforme te temeljem toga doista dugoročno održive fiskalne smjernice.