Hrvatski škver preuzeo konkurenta u Norveškoj. Zašto nitko u Hrvatskoj nije euforičan?

U veljači 2017. godine tjednik Globus objavio je opsežni članak o novom uzletu hrvatske brodogradnje, uvelike fokusiran na fenomenalne tehničko-tehnološke karakteristike plovila u njihovim knjigama narudžbi. Koju godinu kasnije javnost će doznati za milijarde kuna dubioza u poslovnim knjigama Uljanika d.d. i jamstvene kombinacije zbog kojih će one biti sanirane iz džepa poreznih obveznika. Kako su društvene mreže svojevrsni ispušni ventil uzburkanih emocija digitalnog svijeta, tako se i u slučaju Uljanika golemi bijes slio na sve one društvene institucije koje su dopustile da dođe do takve kataklizme. Ni mediji od toga nisu bili izuzeti, a Globusov članak postao je viralni krunski dokaz medijske zloupotrebe. Teško je reći koliko je to opravdano. Možda su novinari trebali biti uspješniji u prepoznavanju financijskih rupa skrivenih u knjigama velikih domaćih brodogradilišta, možda su bili previše nerezervirani u veličanju kvalitete plovila koja su škverovi proizvodili, no neosporno je - isto tako - da od mnogo vrsta pameti internetska masa gotovo isključivo posjeduje onu - naknadnu. Činjenica da internet dugo pamti, greške ne opraštaju, a jednom pretrpljene batine ne zaboravljaju vjerojatno je i razlog zašto je u domaćim medijima vijest o tome da je vlasnik Brodosplita Tomislav Debeljak preuzeo jedan škver u Norveškoj dočekana bez veće euforije.

Treba razmisliti kako bi bila tretirana vijest o tome da je, primjerice, Rimac preuzeo konkurentsku startup kompaniju iz Silicijske doline, Atlantic grupa prehrambeni brend u Francuskoj ili HEP energetsku kompaniju u Njemačkoj. Umjesto lirski začinjenih tekstova o historijskom internacionalnom iskoraku domaćeg biznisa, Brodosplitovu akviziciju dočekali su sterilni, gotovo agencijski izvještaji. S obzirom na prethodna iskustva s hrvatskom brodogradnjom, lako je razumjeti medijski oprez, no takva pozicija ipak je pomalo nepoštena prema vlasniku Brodosplita Tomislavu Debeljaku. Ambiciozni Samoborac u samo nešto više od petnaest godina svoju je DIV grupu - obiteljski obrt s proizvodnjom vijčane robe - izgradio u industrijski konglomerat koji obuhvaća razne segmente prerađivanja metala i proizvodnje, 3200 zaposlenih, 75 tvrtki s postrojenjima od Srbije do Norveške i širokim spektrom proizvoda u sektorima od brodarstva, graditeljstva, željeznice i strojarstva. Tijekom tog razdoblja Debeljaka je pratila svojevrsna skepsa šire javnosti, s jedne strane potaknuta brzinom razvoja DIV-a, a s druge čestim nekonvencionalnim potezima njegova vlasnika, nesklonog da se prilagodi konvencijama prema kojima su hrvatski škverovi desetljećima poslovali neprofitabilno. Simptomatično je pritom kako su godinama mediji, a i pojedine državne institucije, spekulirali o navodno lošem poslovnom stanju i nepravilnostima u Brodosplitu, nakon što ga je kao jedini ponuđač preuzeo Debeljak, da bi na kraju uslijed urušavanja Uljanik grupe sredinom prošle godine ostao kao posljednji tržišno funkcionalni hrvatski škver.

U tim trenucima Debeljak se pojavio kao zainteresirani konsolidator domaće brodograđevne industrije, no ta je opcija (srećom?) odbijena. Umjesto stvaranja novog “too-big-to-fail” nacionalnog holdinga, DIV se okrenuo akviziciji u Norveškoj, sa svim potencijalima i rizicima koje nosi takav iskorak. Ambiciju treba pozdraviti, iako ne treba očekivati da će u javnom mnijenju o Debeljaku uskoro biti postignut konsenzus. Drukčija valjda i ne može biti sudbina čovjeka koji pokušava iz Hrvatske konstruirati i potom održati biznis u radnointenzivnoj djelatnosti na tržištu koje je multinacionalno i ekstremno konkurentno, uz sve izazove koje donosi takva ambicija. Kako će završiti Debeljakova poduzetnička avantura, tek ćemo vidjeti, no možda jednoga dana, u jednom članku sličnom ovome koji čitate, netko doista zaključi da je samoborski metalac najvažniji hrvatski industrijalac prve četvrtine 21. stoljeća.