Prošli je tjedan središnja američka banka podigla kamatnu stopu na 2 posto za dodatnih 25 baznih bodova, a uslijed svibanjskog podatka o najbržoj stopi rasta inflacije u posljednjih šest godina (Consumer Price Index - CPI iznosi 2,8 posto). Dionička tržišta su nakon objave ovaj put uglavnom nastavila uzlazni trend, za razliku od zadnjeg podizanja kamatne stope kada su investitori bili odlučili smanjiti dioničke pozicije rušeći globalne indekse i za desetak posto u nekoliko dana. Ovaj put američka središnja banka istovremeno je signalizirala pozitivnu vijest kojoj se tržište uvijek nada - a to je korekcija očekivanog rasta BDP-a sa 2,7 posto na sada novoprocijenjenih tri posto.
Ostale brojke najvećeg gospodarstva također idu u prilog odluci o dizanju kamatnih stopa, kao i o najavi vjerojatnosti da će ove godine biti četiri umjesto tri monetarna “zatezanja”. Nezaposlenost je na povijesno niskoj razini od 3,8 posto, a potrošnja u maloprodaji iznad očekivanja. Pitanje je zašto onda ispitivanja pokazuju da tržište procjenjuje vjerojatnost četiri zatezanja na samo 57 posto? Razlog tome je vjerojatno u sve izraženijoj potrebi ubrzanog smanjivanja 4,5 bilijuna američkih dolara vrijedne bilance središnje banke koja se povećala za 2 bilijuna dolara u razdoblju od kraja 2008. do listopada 2016. tijekom tri kvantitativna popuštanja.
Središnja banka je tijekom navedenog razdoblja dobrim dijelom nacionalizirala rizik kupujući navedeni, ali tada većinom privatni rizik u obliku obveznica - MBS (Mortgage-Backed Securities) i sada pod ubrzanim jačanjem inflacije i potrebi podizanja kamatnih stopa pred sobom ima izazov koji je ujedno i presedan. Nikada se prije nije trebalo riješiti tolike količine imovine/obveznica s bilance jedne banke. Ostaje vidjeti kako će tržište reagirati na operacije smanjivanja bilance, ali zasad je, čini se, jedini disonantni zvuk/signal koji dolazi s tržišta već navedeno neslaganje tržišta s najavama središnje banke, a u obliku 57 posto vjerojatnosti dodatna dva podizanja kamatne stope.
S druge strane, dionički indeksi nastavljaju lagani rast. Bikovi opravdanje za daljnji rast pronalaze u još uvijek kvalitetnim i ohrabrujućim makropokazateljima, kao i zavidnim zaradama kompanija kroz koje se vide prvi učinci deregulacije i smanjenja korporativnog poreza. Kretanje burzovnog indeksa često se percipira kao pokazatelj kretanja gospodarstva u nadolazećem razdoblju.
Termin “nadolazeće razdoblje” nije naravno definirano i može se odnositi na nekoliko mjeseci pa i godinu dana. Često se zna reći da su indeksi točno predvidjeli osam od četiri bitne recesije. Drugim riječima, akademska i druga debata o učinkovitosti indeksa kao pokazatelja traje, a argumenata i statistički iscrpno obrađenih razdoblja koji govore u prilog, ali i kontra ima na obje strane. Rast cijena dionica kroz psihološko poimanje blagostanja svakog kućanstva vrlo opipljivo se odražava na osobnu potrošnju koja agregirana podupire očekivanja i uvjerenost u nastavak rasta. Zbog toga ovaj uzročno-posljedični efekt treba kvantificirati, odnosno izolirati.
Osim toga, izgleda kao da protekcionistički trendovi najvećih svjetskih gospodarstava nisu ukalkulirani u indekse. Možda samo pola godine unatrag indeks volatilnosti VIX bio bi jedna od udarnih tema vodećih poslovnih medija, a zbog najavljenih tarifa. Još je veći problem što ni sami akteri, odnosno glavni proponent protekcionizma ne može niti pojmiti koji su sve scenariji mogući, a kamoli dugoročne efekte onoga što se pretvara u politiku “moja tarifa će biti veća i jača od tvoje”.
Prema ekonomskoj teoriji, veliko gospodarstvo zapravo kratkoročno može profitirati od uvođenja tarifa, ali ne postoji model koji može predvidjeti - ako protekcionizam uzme maha i otme se kontroli - a onda niti ublažiti volatilnost koja će buknuti (a već je možda trebala kao upozorenje administracijama/protagonistima).
Jesu li bikovi u pravu kada ne stavljaju dovoljnu težinu na protekcionističko-osvetničke odluke i kad smatraju da neće biti reperkusija smanjivanja bilance središnje banke tijekom razdoblja onoga što se čini kao početak ubrzanog rasta inflacije? Trošak neočekivane inflacije (bez obzira na to je li razlika od očekivane pozitivnog ili negativnog predznaka) može biti vrlo značajan i opet vrlo opipljiv, a u konačnici se svodi na neprecizne projekcije potrebnih kapaciteta proizvodnih korporacija, odnosno na suboptimalna ulaganja.
Prema riječima Alana Greenspana (guverner američke središnje banke u pet mandata), američka gospodarska situacija na sigurnom je putu prema stagflaciji koju karakterizira kombinacija usporenog rasta gospodarstva i ubrzanog rasta inflacije. Američki gospodarstvenici imaju problema u pronalaženju zaposlenika adekvatnih za posao koji se nudi. To će nedvojbeno utjecati na nastavak rasta plaća koji će se preliti na dodatno povećanu potražnju, gdje bismo uistinu mogli svjedočiti neočekivano ubrzanom rastu potražnjom uzrokovane inflacije.
U smislu razvoja gospodarskih prilika, EU kao da s odmakom prolazi ono što prolazi američko gospodarstvo, uz jednu veliku razliku. Naime, kamatne stope su u razvijenim članicama praktički na nuli, a neke čak još uvijek negativne (npr. Danska, Švedska, Nizozemska). Rast gospodarstva kao da polako ponovno skreće u anemičnost te je i zbog toga Mario Draghi nedavno najavio da će u prosincu napokon završiti kupovina obveznica od strane ECB-a, odnosno kvantitativno popuštanje, ali uz napomenu u isto vrijeme da će ostaviti kamatnu stopu na sadašnjoj razini sve do sredine 2019. godine. Potencijalan izazov je u tome što je u svibnju uistinu zabilježeni veliki skok stope inflacije u najvećim gospodarstvima EU, što uz nedostatak pokazatelje rasta zapravo pokazuje da bi Greenspan mogao biti u pravu kada najavljuje mogućnost stagflacije, ali još više kada je riječ o gospodarstvu EU. Bikovi ipak i dalje određuju ritam i sentiment tržišta koje dodatno uljepšava sliku gospodarstva kroz opisani uzročno-posljedični efekt.