Danas je svima sve drukčije. Osim Vilimu Ribiću

U krizama se reputacija stvara, ali i razara. Nakon krize, u razdoblju svježe memorije, kompanije će se dijeliti u dvije kategorije: one koje su se prema zaposlenima i prema partnerima odnosile s poštovanjem i brigom za zajednički opstanak i one druge, koje su se bezobzirno koristeći priliku bacile u lov na profit.

Na jednak način pamtit ćemo i političke lidere, svjetske i domaće. Dijelit ćemo ih na hrabre, ali pažljive tragače za načinom preživljavanja u nemogućim uvjetima, i na trgovce političkim bodovima, demagoge koji kupuju svoj ostanak na vlasti negacijom problema (“korona je kao jača gripa”, “postotak ukupno umrlih jednak je lanjskom”) ili podilaženjem najnižim porivima koji stižu iz rubne zone političkog spektra (“nećemo valjda zbog dva djeda žrtvovati cijelu državu”).

U krizama poput ove jača društvena uloga države. U dobrim razdobljima poželjno je da se država drži podalje od svega što se može prepustiti privatnom sektoru, osim ključne infrastrukture, javnog obrazovanja i zdravstva, čiji temelji ne bi smjeli ovisiti o izmjeni ekonomskih ciklusa, a da mirnodopskim debljanjem financijskih zaliha priprema mehanizam za rad u kriznim uvjetima. Jednom kada kriza nastupi, država je taj servis koji će nam pomoći da je prebrodimo ako je funkcionalna, dobro ustrojena i ako su građani na izborima pažljivo birali koga će zaokružiti (ekstremi se tako gotovo uvijek zadrže na margini). Zato je imamo.

Što, međutim, kada kriza nije nacionalni, nego globalni problem i kada njezin primarni uzrok nije ni ekonomski ni politički, nego je riječ o prirodnoj nepogodi neodredivog roka trajanja. Takva razdoblja mogu se privesti kraju uspješno jedino dubinskom suradnjom svih dijelova društva. Kada se to dogodi u društvu koje je raslojeno poput današnjeg, vrijeme je za redefiniranje međusobnih odnosa.

James Kirkup, direktor londonskog think tanka Social Market Foundation, piše kako je Britanija danas na početku procesa koji vodi prema novom društvenom ugovoru između biznisa, vlasti i društva. Taj bi ugovor, napisao je Kirkup u danima izolacije, dok se sam oporavljao od koronavirusa, postavio nove norme za vođenje biznisa, kao i za obveze biznisa prema ostalim dijelovima zajednice. Standardi koje bi biznisi morali ispuniti, morali bi biti vidljivi svima i ne bi vrijedili samo za izvanredna stanja poput današnjeg nego bi bili postavljeni da ostanu.

Kirkup piše o Ujedinjenom Kraljevstvu, potaknut snažnom financijskom pomoći države biznisu. Problem, međutim, nije britanski. Nužnom revizijom odnosa među sudionicima društva danas se bave svi, a aktivna potraga za novim modelom počela je otprilike pola godine prije pandemije koja je zaustavila ekonomski krvotok Zapada (namjerno izostavljam Pikettyjev “Kapital” objavljen 2013., pa i Pikettyja općenito).

Uoči početka američke izborne kampanje, prestrašeni politikom svojeg predsjednika, ali jednako tako i rastućom popularnošću društvenim raslojavanjem osnažene “demokratske ljevice”, najveći američki poslodavci okupljeni oko think tanka Business Roundtable objavili su priopćenje koje vrijedi ponovo citirati (skraćeno): “Obvezujemo se isporučiti vrijednost kupcima čija očekivanja uvijek moramo ispuniti ili premašiti. Obvezujemo se ulagati u svoje zaposlenike putem poštenih kompenzacija i kroz potporu u njihovu daljnjem obrazovanju. Podupiremo različitosti, uključivost, dignitet i međusobno uvažavanje. Poslovat ćemo pošteno i etično s dobavljačima. Bit ćemo dobri partneri drugim kompanijama. Podupirat ćemo zajednice u kojima radimo, cijeniti ljude i štititi ih. Generirat ćemo dugoročnu vrijednost dioničarima, čiji kapital koristimo kako bismo ulagali, rasli i dalje se inovirali. Obvezujemo se da ćemo u odnosu s njima biti transparentni i učinkoviti. Za nas je ključan svaki od sudionika u našem biznisu. Obvezujemo se da ćemo donositi vrijednost svima njima, za budući uspjeh naših kompanija, naših društvenih zajednica i naše zemlje.”

Odjek je bio snažan, rasprava je odmah postala svjetska, ali malo je tko povjerovao u iskrenost namjere potpisnika. Tako je bilo do pandemije. Sada su, međutim, stvari naglo postale ozbiljne i, što je važnije, neodgodive.

Društveno distanciranje zatvara proizvodne pogone i neizbježno vodi u recesiju. Države su se uključile u pomoć biznisu obilnim financijskim paketima (hrvatski je iznad 15 posto BDP-a), rezultat čega je prazniji proračun i nužno stiskanje javnog sektora. Kako su reagirali socijalni partneri? Očekivano, loše.

Doista je teško komentirati stav šefa sindikata javnog sektora Vilima Ribića da će njegov sindikat “najprije vidjeti što predlaže Vlada, a tek nakon toga će dati svoj odgovor”. Nije vrijeme za cjenkanje, ali Ribić smatra da se plaće ne bi trebale dirati do lipnja, a i onda tek nakon što se “ugovore odredbe o tome kako će se to kompenzirati i nadoknaditi jednom kad prođe kriza”. Neće se ugovoriti.

Vjerojatno najbolji recept ponudio je Miodrag Šajatović u svojem Lideru: “Ako masa plaća u gospodarstvu u prvom tromjesečju padne za 20 posto, onda je masa plaća koja se u sljedećem kvartalu smije isplatiti u javnom sektoru također 20 posto manja. Kad masa plaća u gospodarstvu naraste za 20 posto, sljedeća tri mjeseca i masa plaća u javnom sektoru neka slobodno bude 20 posto veća.”

Tu nemam što dodati, Ribić mu sigurno nije poslao pismo podrške.