Čeka li nas 'ledeno doba'? 5 razloga zašto je argument 'ekonomija može čekati' pogrešan

Nakon što je dva dana zaredom u Italiji zabilježen značajno manji broj zaraženih i umrlih, na europskih dioničkim tržištima odmah je zapuhao vjetar optimizma; ključni europski dionički indeksi u prvom su dijelu utorka rasli kao po objavi fantastičnih gospodarskih statistika.

Međutim, brzo iščitavanje pobjede nad koronavirusom iz dva dana manje crnih statistika u Italiji nije logično razmišljanje niti sa zdravstvenog, a još manje s ekonomskog aspekta. Gledajući sa zdravstvenog motrišta još ne znamo hoće li se druge zemlje tek suočiti s tragičnom talijanskom krivuljom rasta oboljelih i umrlih, a ne znamo niti hoće li se COVID-19 vratiti najesen čak i ako mu zaustavimo širenje do ljeta.

Razvoj pandemije u Sjedinjenim državama ukazuje kako bi zaraza mogla biti gora ili teža nego u Italiji. Gledajući ekonomski, čak i da se koronavirus u potpunosti zaustavi za mjesec-dva, u 2020. i 2021. možemo očekivati dramatični globalni gospodarski pad s razornim socijalnim posljedicama. Streloviti V-oporavak nakon zaustavljanja pandemije jednostavno je apsolutno nerealan već u ovom trenutku, i to je jasno svim ozbiljnijim ekonomistima.

Problem je u tome što se čini kako europski, pa tako i hrvatski, donosioci odluka izgleda još nisu u dovoljnoj mjeri osvijestili dramatičnost ekonomskih posljedica krize inicirane COVID-19 zarazom. Još je veći problem u tome što se one koji upozoravaju na predstojeću ekonomsku dramu ušutkava argumentom kako zasad prvenstveno treba brinuti o zaustavljanju epidemije. To je velika greška. Upravo financijske i ekonomske mjere koje sada poduzmemo mogu spriječiti da Hrvatska ne uđe u ekonomsko Ledeno doba. A mjere koje je lansirala hrvatska vlada su zbrzane i nedorečene. Trebaju korekcije.

Ivica Brkljača, jedan od najboljih hrvatskih mladih ekonomista, s okom za prepoznavanje suštine problema, ovih je dana na svojoj Facebook stranice vrlo oprezno i pristojno pokušao upozoriti kako bi trebalo više brinuti o ekonomskim posljedicama te stoga pridružiti nacionalnom stožeru nekog od vrhunskih ekonomista. Iako Brkljača nije napisao ništa protiv strategije obrane od koronavirusa, ekipa na Facebooku ga je pretežito vrlo brzo poklopila plitkim tezama kako su sada mjere protiv zaraze prioritet. Posebno težak komentar za mladog Brkljaču dao je ugledni hrvatski znanstvenik Igor Rudan obraćajući mu se s visoka: „Ne brini, apsolutno postoje rješenja, njih čak nekoliko i nitko nije zaboravio na ekonomiju. Samo sada trebamo pregrmiti epidemijski val koji nam slijedi u idućih 30 dana, onda ćemo moći i o ovim temama. Nakon globalnog ekonomskog rasta koji praktično traje još od 1945., dakle 75 godina bogaćenja, nadam se da mjesec dana sada valjda možemo izdržati da spasimo živote dosta ljudi, a onda će ekonomija svakako opet doći u prvi plan neminovno.“

Čak i ako zanemarimo da je Rudan u prvo vrijeme pandemije imao vrlo drugačije stavove o COVID-19 zarazi, njegov odgovor Brkljači velika je greška zbog barem pet razloga:

Prvo, tvrdi da sigurno ima nekoliko rješenja, a očigledno je da rješenje ne mogu naći niti najveće i ekonomski najjače nacije. Prije bi se reklo da svi još uvijek lutaju i ne snalaze se. Američke Federalne rezerve praktično su javno obećale da će kupovati trezorske zapise, obveznice, komercijalne zapise… u neograničenim količinama. Niti jedna centralna banka nikad nije dala obećanje da će ulijevati novac svugdje gdje god treba, a tržišta su nastavila padati. Američki Kongres i Senat nastavili su se pak svađati oko koncepta 2.000 milijardi dolara teških fiskalnih mjera koje, između ostalog, spominju čak i dijeljenje po 3000 dolara kućanstvima. I još nije jasno hoće li to biti dovoljno dobro rješenje. Ako Rudan zna kakvih je to „više rješenja“, bilo bi dobro da ih podijeli s Hrvatskom i ostatkom svijeta. Čak i fiskalno konzervativni Nijemci koji sada imaju velik novac za stimulanse sami su sebi prognozirali pad od 5 posto.

Drugo, Rudanova teza kako nitko nije zaboravio na ekonomiju, možda vrijedi za neke razvijenije zemlje, ali se sve više čini kako je hrvatske mjere postavio netko tko misli da država može opstati samo s javnim sektorom i bez privatne ekonomije. U Hrvatskoj postoji tradicija donošenja odluka sa zanemarivanjem ekonomskih posljedica.

Treće, najgora je teza da ima vremena za bavljenje ekonomijom, jer će odgađanje kvalitetnijih rješenja pogoršati situaciju. Reći tako nešto u situaciji kad hitno moraš smišljati plan B za slučaj dugoročnog zastoja međunarodne trgovine jest blago rečeno neodgovorno.

Četvrto; govoriti kako se nakon 75 godina postojanog globalnog rasta možemo malo strpjeti previđa činjenicu da je niz velikih zapadnih demokracija od zadnje financijske krize 2008. suočen sa gospodarskom stagnacijom te je očigledno da mizerne stope rasta ne mogu održati dugoročnu fiskalnu održivost. Iako nije razvijena, Hrvatska je u grupi zemalja koje su suočene sa stagnacijom ili malim rastom.

I peto – svaki ozbiljniji znanstvenik trebao bi biti svjestan kako ovo nije kriza kao i svaka druga te kako spekulacije s mogućim ulaskom u ekonomsko Ledeno doba uopće nisu neodgovorno pretjerivanje. Upravo zbog toga nužna je pravilna i što manje štetna ekonomska prilagodba nacije, Europe i planeta. Prilagodba treba biti hitna, a ne s odgodom.

Rudanima preporučujem jednostavan i pitak tekst iz The Atlantica, onakav kakav mogu razumjeti i laici. Članak „Ovo nije recesija. Ovo je Ledeno doba“, objašnjava kolike su izvanredne ekonomske posljedice krize inicirane kornavirusom. Ukazuje kako će službene statistike još neko vrijeme ukazivati da stanje nije jako strašno, ali jednostavno i jasno govori o tome što će značiti kontrakcija za američku ekonomiju. Tko god pročita taj članak neka obrati pažnju kako autorica Anne Lowrey zgroženo upozorava na mogućnost rasta američke nezaposlenosti na 20 posto. Je li moguće da takav postotak plaši Amerikance, dok smo mi nekako zahvaljujući nevještim Vladama navikli živjeti u nekoj vrsti ekonomskog Ledenog doba, pa zaustavljanje ekonomskih aktivnosti doživljavamo mirnije? To je sasvim moguće, ali to ne znači da smo u prednosti. Upravo suprotno.

Hrvatska je u situaciji kad je očigledno da treba hitne i radikalne ekonomske mjere koje će omogućiti zadržavanje kakve takve ekonomske stabilnosti u budućnosti. Ako u Hrvatskoj možemo zaustaviti tuzemni promet, što praktično znači da nitko bez posebne dozvole ne može iz općine kao službenog prebivališta, onda bi trebali drastično srezati sve javne troškove osim onih za borbu protiv koronavirusa te nametnuti mjere solidarnosti javnog s privatnim sektorom.

Uz nestanak turističkih prihoda, dramatični pad izvoza te očekivano smanjivanje deviznih doznaka hrvatskih građana na radu u inozemstvu, realno je očekivati kako će socijalne posljedice biti nezabilježene od rata. Kad tome pridodamo smrzavanje preostalih domaćih izvora prihoda, slobodno možemo upotrijebiti riječ kataklizma.

Najopasnije je pretežito javno nerazumijevanje zadnjih desetak ekonomskih godina. Svijet je sve samo ne u stanju „business as usual“ ili uobičajenog poslovanja. COVID-19 je samo okidač ionako rastuće osjećaja nesigurnosti i neizvjesnosti u investicijskom miljeu velikih nacija i to zbog toga jer su gurale strukturne probleme pod tepih te birale rješenja idući linijom manjeg otpora.

Koje je zapravo značenje pojave koronavirusa i kako on utječe na ekonomiju? Za shvaćanje može pomoći kombinacije ozbiljne financijske knjige i beletristike:

Rijetko je tko u Hrvatskoj novelu Kurta Vonneguta „Cat's Cradel“ pročitao u originalu. Za izmišljeni fenomen zvan „led-devet“ pojedini ekonomisti i novinari (poput autora ovog teksta) prije su doznali iz knjige financijskog eksperta Jima Rickardsa „The Road to Ruin“ koji je posudio 'led-devet' iz Vonnegutove novele za ilustraciju smrzavanja financijskog sustava. 'Led-devet' je molekula, dizajnirana u laboratoriju talentiranog znanstvenika, koja je nalik vodi, ali se smrzava na sobnoj temperaturi, a kad dođe u kontakt s vodom, pretvara je u 'led-devet'. 'Led-devet' u Vonnegutovoj noveli zaledi rijeke i oceane pa okonča život na Zemlji, dok u Rickardsonovom svijetu zaustavi financijski sustav.

Lako je doći u napast te iskoristiti metaforu 'led-devet' u slučaju COVID-19 pandemije i reći kako je coronavirus kriv za zamrzavanje svjetske ekonomije kao 'led-devet' za zamrzavanje svijeta u Vonnegutovoj mašti. No, bilo bi to površno.

Trenutačno se čini kako globalni financijski sustav ide prema smrzavanju, ali uzroci zamrzavanja nemaju veze samo s koranovirusom. Opće stanje ekonomija, fiskalnih sustava i monetarnih strategija, bila je i prije pojave koronavirusa takva da su bili podložni smrzavanju na višoj temperaturi nego što je uobičajeno. COVID-19 zapravo je ekonomski ekstremno opasan zbog toga što, recimo tako, upravo pokreće smrzavanje financijskog sustava kojem je ionako prijetilo zamrzavanje jer mu se do pojave coronavirusa temperatura održavala paljenjem ritualnih fiskalnih i monetarnih vatrica. Drugim riječima, COVID-19 definitivno nije financijski 'led-devet', iako bi to mogao postati svugdje gdje se podcijene ekonomske posljedice pandemije.