Braća Fekri i Resul Maliki, Albanci iz Sjeverne Makedonije, svoj su rodni kraj prije pola stoljeća zamijenili Učkom. U ruralnom mjestu Mala Učka u Istri uzgajaju 600 ovaca merino pasmine i poznati su proizvođači ovčjeg sira, piše Glas Istre.
U učkarskom OPG-u prodaju janjce, nadaleko poznatu skutu i sireve koji se nalaze na jelovnicima mnogih renomiranih restorana. Svoje isključivo prirodne sireve bez aditiva spravljaju i s lokalnim travama poput majčine dušice ili medvjeđeg luka.
Sitaucija za ovčare, kako kažu, danas je posebno izazovna. Nije čak ni da im korona-blokada toliko smeta, već to što se tim poslom rijetko tko želi baviti.
- Krajem osamdesetih godina imali smo čak 1.700 ovaca, nakon toga postepeno smo smanjivali broj. U Hrvatskoj je problem naći pastire, a nisu izdavali radne dozvole. Sada kada možemo "uvesti" pastire, gotovo da i nemamo koga, jer svi su išli za Njemačku. Mladi nisu zainteresirani za stočarstvo, zanima ih Internet i zabava. Van pameti im je čuvati ovce, priča Resul Maliki.
On i brat Fekri 1991. godine preuzeli su OPG Maliki u Maloj Učki od svojeg oca. Braća su danas najveći ovčari u Istri, izuzev Agrolagune jer, kako kažu, nitko nema više ovaca od njih.
Braća Fekri i Resul Maliki
Dižu se u 6 ujutro i ostaju budni do ponoći dok ne naprave sir. Dnevno kroz njihove ruke zna proći pedesetak litara ovčjeg mlijeka. Dva puta dnevno muzu, ručno, dva puta dnevno rade sir. Mlijeko ljeti ne prodaju, već samo zimi.
Na pitanje kada idu na godišnji, spremno uzvraća: "Za nas nema godišnjeg!" Jer kad je stoka u pitanju, nema odmora. Sami muzu ovce, sami ih janje, sami šišaju, a toliko su vješti da su im za ošišati jednu ovcu dovoljne svega tri minute.
Da nema poticija, ipak priznaju, teško bi preživljavali.
- Dobivamo poticaje po grlu ovce. U Makedoniji, koja je siromašna zemlja, po ovci, po janjcu kojeg ovčari ostave za čuvanje daju 20 eura, a mi ovdje za takve janjce godinu dana ne dobivamo ništa, niti za ovnove. Samo za ovcu kada navrši godinu dana, dobivamo oko sto kuna. Prije Domovinskog rata, živjeli smo bez poticaja i bilo je puno bolje. Zašto? Jer ovca uvijek daje jedno janje i tada i sada, ali je cijena janjetine sve to vrijeme ostala ista, još je i pala, a sve druge cijene su išle deset puta gore. Jednostavno nemoguće je opstati. Da ti kažem pravo, da sutra kažu da nema poticaja, ostavio bi ovce na Učki i otišao. Kada mi ne možemo opstati koji o ovci znamo sve, što će tek drugi napraviti. Da je lako time bi se bavio svatko, zaključio je Resul.