Očekivanja gospodarskog rasta u 2022. treba temeljiti prije svega na rastu i oporavku ostvarenom u 2021. Snažan rast BDP-a u 2021. djelomično je, sasvim sigurno, plod rekordnog pada u prethodnoj godini, što je posljedica pandemijske krize, zaključavanja i višemjesečnog smanjenja, pa čak i zabrane obavljanja gospodarske aktivnosti u brojnim djelatnostima. No, rast BDP-a, osobito u drugoj polovici godine, pokazuje da u strukturi hrvatskoga gospodarstva postoje i neke čvrste poluge, sektori u kojima se i u ovim neizvjesnim gospodarskim i društvenim okolnostima ostvaruje dinamičan rast. Mnogi gospodarski sektori u ovoj godini iskazuju rast ne samo u odnosu na kriznu 2020. nego i u usporedbi s 2019. godinom, kada je ukupna gospodarska aktivnost rasla po stopi od 3,5 posto i napokon prestigla razinu ukupnog BDP-a iz razdoblja prije krize iz 2009. Stoga se očekuje da će Hrvatska i u 2022. imati daljnji stabilan rast i razvitak. Stope rasta neće biti tako visoke kao u 2021., što je djelomice posljedica i ubrzanog oporavka od rekordnog pada u 2020. U 2022. rast će ponajprije biti plod novostvorenih pretpostavki za bolje učinke ukupnoga hrvatskog gospodarstva. Prvenstven doprinos rastu trebao bi stići od investicijskih učinaka, kao i onih ostvarenih u robnom izvozu, a potom i od rasta domaće potrošnje.
U Hrvatskoj je, nakon desetljeća osipanja, u 2021. napokon iskazana veća potreba za zapošljavanjem radnika u prerađivačkoj industriji. Uz važnu ulogu sektora građevinarstva i industrije materijala, zamjetan je pozitivan izvozni učinak hrvatskih drvoprerađivača koji se sve više okreću izvozu finalnih, prepoznatljivo brendiranih hrvatskih proizvoda od drva. U tome ostvaruju vrlo dobre financijske učinke. Iako su mnogi skloni upozoravati na prevelik udio turizma u hrvatskom BDP-u, treba reći da hrvatski turizam treba nova i strateški osmišljena ulaganja kako bi se i dalje mogao razvijati. Udio turizma u hrvatskom BDP-u nije prevelik, nego je, istini za volju, nedovoljan udio nekih drugih gospodarskih grana. No turistički sektor za to ne treba snositi ni krivnju ni posljedice. Dapače, treba mu na sve moguće načine pomoći da bude još bolji i jači. Hrvatska ima sve pretpostavke (prirodne, kulturne, položajne, prometne, ljudske) za daljnji rast i razvitak.
Hrvatski ICT sektor iz godine u godinu stabilno raste. Biti napredan, ne znači samo imati naprednu tehnologiju, nego treba imati i dovoljno obrazovanih ljudi koji su u stanju osmišljavati, proizvoditi i upravljati novim tehnologijama. Za daljnji razvoj gospodarstva i društva u cjelini nužan je daljnji i brži razvoj digitalne infrastrukture, osobito rješavanje svih imovinskopravnih pretpostavki za ubrzano postavljanje broadbanda i 5G mreže.
Hrvatska se mora ubrzano razvijati i za dostizanje razvojnih ciljeva treba, koliko god je moguće više, koristiti alate konvergencijskih politika EU. Novac iz fondova EU, u konačnici, tome i služi. U idućoj godini upravo bi zbog značajnog priljeva sredstava EU, uključujući i ona za obnovu potresom pogođenih područja, investicijski projekti trebali premašiti doprinos osobne potrošnje ukupnom gospodarskom rastu. Sredstva EU mogu i trebaju poslužiti i daljnjem unapređenju strukture hrvatskog gospodarstva, s većim doprinosom onih sektora i industrija koji idu ukorak s globalnim trendovima, koji proizvode robe i usluge visoke dodatne vrijednosti. No, imamo i određene domaće zadaće koje moramo rješavati. Hrvatsku u idućem razdoblju očekuje set reformskih zahvata. I to prije svega onih koji se tiču značajnih izmjena u javnim sustavima. Reforme su nužne za stvaranje poslovnog okruženja koji će omogućiti značajnije investicije i nova zapošljavanja te naposljetku približiti životni standard hrvatskih građana onome kakav uživaju druge zemlje članice EU. Osim toga, reforme su mjerilo uspješnosti u ugovaranju raspoloživog europskog novca; dapače, nisu samo indikator nego i uvjet za povlačenje budućih rata. Konačno, očekuje nas i pristupanje europodručju, ali da bismo iskoristili puni potencijal zajedničke valute, potrebno je stvoriti temelje za ravnopravno sudjelovanje u gospodarskim aktivnostima eurozajednice.
U tom pogledu, kao prvi na reformskoj agendi, naš je zdravstveni sustav. Naše je zdravstvo bolesno, u procijepu između ogromnih zahtjeva i nedostatnih mogućnosti. Svakako je nužna i reforma sustava bolovanja, koji hrvatskim poslodavcima stvara dodatno opterećenje, kakvo uglavnom ne postoji u drugim zemljama članicama. Također, Hrvatskoj treba bolji ustroj lokalnih upravnih jedinica. Doslovno je neodrživ i nefunkcionalan toliki broj gradova i općina. Proračunska stavka iz koje će se poticati općine na okrupnjivanje dobar je, ali nedovoljan instrument. Valjalo bi također propisati i određene minimalne kriterije potrebnog broja stanovnika, infrastrukture i prihoda da bi neko područje moglo biti proglašeno općinom ili gradom. Reforma pravosuđa dugogodišnja je hrvatska mantra. Potrebno je donijeti mjere koje će smanjiti dotok novih predmeta na sud, a sporenja usmjeriti na izvansudske i arbitražne postupke. One sudske trebalo bi istodobno ubrzati. Presporo rješavanje sporova i pravna nesigurnost jedan su od najlošijih indikatora u ocjenjivanju investicijske klime u Hrvatskoj. Končano, u 2022. i svim godinama koje slijede, u Hrvatskoj se moramo truditi oko rasterećenja troškova rada. Mora se pronaći mehanizam kako bi se rast bruto davanja zaustavio, a rast neto primanja povećao. To je najbolji način ne samo za zadržavanje ljudi u Hrvatskoj nego i za njihov povratak u zemlju, pa i za privlačenje stranaca. Za ostvarivanje veće razine zaposlenosti nužan je i fleksibilniji i moderniji zakonski okvir, kao i reforma sustava obrazovanja. Paradoksalno je da naš obrazovni sustav na svim razinama producira teško zapošljive viškove skupo školovanih kadrova, a da istodobno u pojedinim sektorima imamo manjak zaposlenih i radnike tražimo u inozemstvu.