Na listi 50 najvećih izravnih korisnika novca iz kohezijskih fondova Europske unije prva je poljska Generalna direkcija za nacionalne ceste i autoceste, koja je od 2014. do 2020. godine za svoje projekte povukla čak 8,4 milijarde eura. Sljedeća je, ali s upola manjim iznosom, rumunjska kompanija iste namjene, a onda opet jedna poljska javna kompanija, za željezničku infrastrukturu.
Na toj top-listi redom su, prilično razumljivo, javne kompanije, agencije i razvojne banke iz istočne Europe, Grčke, Italije, Španjolske i Portugala, koje financiraju investicije u javnu infrastrukturu ili daju povoljne zajmove i potpore kako bi potaknule razvoj. Što se Hrvatske tiče, na 37. mjestu je HŽ Infrastruktura (603,3 milijuna eura), na 44. mjestu je Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije HAMAG (549,2 milijuna eura), a na 46. mjestu je Hrvatski zavod za zapošljavanje (541,3 milijuna eura).
Fondacije
Kad se, međutim, pogleda tko su najveći krajnji korisnici kohezijske politike Europske unije među fizičkim osobama i kompanijama, tada iskaču neka zanimljiva imena iz svijeta biznisa. Tako je na prvome mjestu europske top-liste 25 krajnjih korisnika iz redova fizičkih osoba moćni bračni par indijskih industrijalaca Mittal, s ukupno 101 milijun eura. Do tih su potpora došle, naime, brojne europske kompanije u njihovu vlasništvu koje se nalaze u Belgiji, Češkoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj i Poljskoj. Na drugome je mjestu poljski biznismen Maciej Wieczorek, osnivač kompanije Celon Pharma, s ukupno 86,5 milijuna eura potpora za tu farmaceutsku tvrtku. Na ljestvici fizičkih osoba nema nikoga iz Hrvatske, a od zanimljivijih imena izdvajamo još kineskog milijardera Guo Guangchanga koji je na 18. mjestu te ljestvice s ukupno 31,7 milijuna eura potpora koje je primio niz njegovih kompanija u Francuskoj i Portugalu.
Pokazatelji su dio studije koju je naručio Odbor za proračunsku kontrolu Europskog parlamenta (The Largest 50 beneficiaries in each EU Member State of CAP and Cohesion Funds) i objavljena je u svibnju ove godine. Tko su izravni, a tko krajnji ili ultimativni korisnici europskog novca? Autori su svoje kriterije ovako objasnili. Izravni korisnici su javna uprava, javni sektor, kompanije s ograničenom odgovornošću, druge pravne ili fizičke osobe koje primaju novac za kohezijsku politiku od agencija za plaćanje. S druge strane, krajnji korisnici su pravne i fizičke osobe koje izravno kontroliraju više od 25 posto nekog izravnog korisnika (i nitko drugi ne kontrolira više od 25 posto), a tamo gdje niti jedan suvlasnik nema više od 25 posto, smatraju da je izravni korisnik ujedno i krajnji. Objavljene podatke o krajnjim korisnicima ipak treba uzeti sa zadrškom. Autori studije upozoravaju, naime, da je trenutačno u EU zapravo nemoguće doći do potpuno točne liste krajnjih korisnika spomenutih europskih fondova za poljoprivredu i koheziju jer postojeći sustavi izvještavanja u članicama nisu zakonski obvezni pružati informacije o tome, pa ne postoji ni jedinstvena baza krajnjih korisnika. Za pola izravnih korisnika kohezijske politike, kažu, ne može se doći do podatka o krajnjim korisnicima zbog loše kvalitete informacija, anonimizacije i limitiranosti postojećih registara kompanija. To bi, očito je, trebalo mijenjati.
Pojedinačni iznosi
Zamolili smo za komentar nekoliko europarlamentaraca iz Hrvatske. Biljana Borzan (S&D/SDP) kaže kako je jasno da postoje rupe u propisima i praksama koje otežavaju prikupljanje i obradu podataka. "Neshvatljivo je da se u sektoru koji je toliko birokratiziran i podložan brojnim pravilima, poput fondova EU, ne može uspostaviti jedinstveni način prikupljanja podataka o primateljima. Nameće se pitanje je li to tako zato što se nije moguće dogovoriti ili jer nekome sadašnja praksa odgovara", komentira. Karlo Ressler (EPP/HDZ), ujedno glavni pregovarač Parlamenta za europski proračun, naglašava kako europski građani imaju pravo znati tko su izravni i krajnji korisnici zajedničkih europskih sredstava. Ono što smatra da proizlazi kao očito jest da se mora uskladiti i razraditi metodologija praćenja izravnih i stvarnih korisnika sredstava s ciljem postizanja veće transparentnosti.
