Ovo je jedinstvena prilika, događa se jedanput u 100 godina, ponavlja dvaput u našem jednosatnom razgovoru s posebnim savjetnikom premijera za ekonomska pitanja Zvonimirom Savićem.
Tema su famozne europske 22 milijarde eura namijenjene za Hrvatsku i naširoko nam opisuje kojim su metodama u napetim pregovorima europskih čelnika došli do tog izračuna (jer Europska komisija svoje formule nije dijelila), kako su morali paziti da nam zbog silnih izmjena pravila i smjernica koje su se vrtjele na europskim kružocima slučajno ne izmaknu stotine milijuna eura te kako su uspjeli dodatno osigurati neke stotine milijuna eura “iznad svih izračunskih kriterija”.
Jasno nam je, želi naglasiti da su se državni pregovarači silno trudili da izvuku maksimum. Još je pod dojmom što je Hrvatska, usred koronakrize i pregovora o izvanrednom paketu za oporavak, prvi put kao članica EU sudjelovala u kompleksnim i dugim dogovorima o europskom višegodišnjem proračunskom okviru, i pritom se dobro snašla. Tvrdi da se ukupno radi o “najmanje 22 milijarde eura”, a iznos se može mijenjati jer ovisi i o budućem kretanju BDP-a (za ovu godinu se zbog korone predviđa pad hrvatskoga gospodarstva od oko 10 posto), kao i o tome koliko ćemo koristiti zajmova koji su na stolu kao dio pomoći za oporavak.
Pitamo može li to onda biti i nešto manji iznos budemo li se oporavljali brže, a zajmova trebali manje. “Da, pa ni to nije loše”, odgovara.
Žućna rasprava
Otprilike od ove jeseni, kada se očekuju prve uplate iz EU, pa do pred kraj desetljeća to je novac koji možemo trošiti za ublažavanje društveno-ekonomskih posljedica koronakrize i dizanje otpornosti za buduće krize te ubrzanje razvoja, hvatanje koraka s ostalima. U formalnom smislu radi se o dva odvojena financijska megapaketa: jedan je interventan, pod nazivom “EU sljedeće generacije”, nastao zbog pandemije koronavirusa, u iznosu koji je za Hrvatsku procijenjen na 9,4 milijarde eura (o tom su paketu do ranih jutarnjih sati premijeri i predsjednici država posebno žučno raspravljali nekoliko dana srpnja), a drugi je paket “klasični” europski višegodišnji proračun (VFO) odakle se inače sufinanciraju projekti važni za razvoj, u iznosu od čak 12,7 milijardi eura za razdoblje 2021. - 2027. godine. Trenutno, primjerice, koristimo novac iz VFO 2014. - 2020., i to nam je već relativno poznat sustav pod nazivom “Europski strukturni i investicijski fondovi” (potrošili smo dosad malo manje od 40 posto). S druge strane, “EU sljedeće generacije” novi je sef za čije otvaranje šifru tek moramo otkriti.
Sve u svemu, prema nama je usmjereno dvostruko više novca iz EU nego što je bio slučaj otkako smo postali članica. Stogodišnja prilika od koje bi se svima u vlasti, zapravo, trebale tresti noge, a može biti profućkana čak i ako nam uspije da zgrabimo veći dio. Nije teško složiti se s ekonomistom Velimirom Šonjom, koji je u nedavno objavljenom tekstu na stranici Ekonomskog laba naveo da “obilan tijek novca nije jamstvo razvoja ako se sredstva ne utroše na razvidan i efikasan način koji će dovesti do dugoročnog održivog rasta produktivnosti rada i životnog standarda”. Druga činjenica koju ističe jest da će obilan tijek europskog novca nakon 2026. godine ipak postupno usporavati i imati manji udjel u BDP-u, a s time će razvoj u sve većoj mjeri ovisiti o “vlastitim, unutarnjim sposobnostima koje se u međuvremenu trebaju razviti”. Drugim riječima, u pitanju je dvostruki izazov: povući što više novca i povući ga pametno.
Velimir Šonje, ekonomski analitičar, direktor Arhivanalitike
Složiti strategije, programe i planove, iz ladica i kompjutorskih fajlova iščupati dobre projekte, potom ih provesti bez grešaka i iskoristiti te silne milijarde eura tako je golem zalogaj da Ana Fresl, direktorica ugledne konzultantske tvrtke Projekt jednako razvoj i predsjednica HUP-ove Udruge profesionalaca u fondovima EU, smatra da ga postojeći državni aparat jednostavno ne može sažvakati (pogotovo zbog toga što je za koronafond, kako bismo kolokvijalno mogli nazvati “EU sljedeće generacije”, rok kratak, dvije-tri godine). U to bi se, rezolutna je, morali uključiti privatni konzultanti, predstavnici akademske zajednice, ukratko svi koji imaju znanja i iskustva.
“Nema nikakve šanse da država s trenutnim kapacitetima može odraditi kvalitetan posao u smislu da će toliko velik novi novac uspjeti u datom roku procesuirati. Već smo sada svjedoci popriličnih kašnjenja, prevelike administracije, kompliciranih i nedovoljno jasnih poziva na dostavu projektnih prijedloga, odnosno nedovoljno jasnih kriterija za odabir projekata, nepostojanja sinergije odnosno nekog bar načelnog zajedničkog stava i tumačenja ugovornih tijela itd. Sve to sustav osmišljavanja natječaja, procesa odabira i ugovaranja čini presporim za situaciju u kojoj se gospodarstvo nalazi i priliku tog novog fonda koja je kratkog vijeka”, naglašava.
Čak 70 posto bespovratnih sredstava iz fonda za oporavak od koronakrize treba ugovoriti do kraja 2022. godine, a preostali dio do kraja 2023. godine (uz mogućnost povlačenja novca do kraja 2026.), pa ona smatra da bi bilo razumno i potrebno da se Vlada odluči na kvalitetan outsourcing. “Dobrih stručnjaka u RH ne manjka, te je i to jedan od potencijala koji doista treba iskoristiti. Ne možemo si dopustiti ni korak praznog hoda”, upozorava. Instrument EU sljedeće generacije ocjenjuje zahtjevnim i zato što je uklopljen u eurosemestar (naziv za redovni godišnji ciklus koordinacije gospodarske i proračunske politike u Europskoj uniji), što znači da treba “odraditi” preporuke koje su dane Hrvatskoj budući da će se isplata novca vezati uz provođenje reformi. Za to je nužan kvalitetan nacionalni plan oporavka koji također mora biti usklađen i s ciljevima digitalne i zelene tranzicije EU.
Zvonimir Savić
Vrijeme je problem
Zvonimir Savić se sada fokusira na koordinaciju izrade tog plana, na njega su nas kao sugovornika uputili u premijerovu uredu. “Vrijeme problem”, kaže, “nema se vremena za čekanje, a svim je državama, ne samo Hrvatskoj, jako veliki izazov da u idućih godinu-dvije implementiraju projekte koji odgovaraju preporukama i jačaju gospodarstva.” No dok smo razgovarali u Zagrebu zadnji dan sparnoga srpnja, o hrvatskom planu oporavka nam još nije mogao reći baš ništa. Nije postojao ni grubi obris, čekale su se upute iz Bruxellesa kako bi taj dokument trebao izgledati, neki template. Ministri su, kaže nam ipak, počeli raditi, proučavaju postojeći Nacionalni program reformi i detaljne preporuke Europske komisije koje nas prate godinama, pokušavaju “spariti” potrebe i moguće projekte u svojim sektorima s onim što znaju da bi “moglo proći” i biti financirano.
Vlada je napravila prvi korak, netom osnovala radnu grupu - u njoj je 13 ministara i državni tajnik Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva - koja će do listopada ili najkasnije studenoga sastaviti nacionalni plan oporavka i poslati ga Europskoj komisiji na odobrenje. Na čelu te radne grupe je premijer Andrej Plenković, sve će očito osobno nadzirati, a njegov zamjenik je ministar financija Zdravko Marić.
Zdravko Marić
Glavni dio iz tog interventnog instrumenta teškog oko 9,4 milijarde eura čini Mehanizam za oporavak i otpornost u iznosu od 8,3 milijarde eura (od toga su oko 5,94 milijarde eura bespovratne, tzv. grantovi, a oko 2,35 milijardi eura zajmovi), potom program React EU od oko 800 milijuna eura, Ruralni razvoj od oko 200 milijuna eura te Fond za pravedniju tranziciju od 97 milijuna eura, tumači nam Savić. Zanimljivost je da za korištenje Mehanizma za oporavak i otpornost nema nacionalnog sufinanciranja projekata (inače je na razini 15 posto), a zajmovi su izuzetno povoljni te su na raspolaganju budemo li ih trebali.
Marić je već najavio kako će veći dio novca iz tog fonda zapravo završiti u javnom sektoru. Na pitanje kakav je predviđeni omjer javnih i privatnih investicija koje će se financirati, Savić zasad nema odgovor. Naglašava samo kako je Europska komisija u svibanjskim preporukama Hrvatskoj napisala da se mogu promovirati i privatne investicije za jačanje gospodarskog oporavka.
Avans se najavljuje iduće godine u iznosu 10 posto iz plana oporavka, što znači do 600 milijuna eura, ali o procedurama i uvjetima malo je informacija.
“Mi još jako puno smjernica nemamo. Tek neki dan je došao e-mail o tome da je Komisija formirala task force za plan oporavka i krajem osmog mjeseca možemo očekivati jasnije smjernice s njihove strane, kako je to sve zamišljeno i kako će se pratiti pokazatelji. Tada će nam biti puno jasniji način provedbe”, kaže premijerov savjetnik.
Slijedeći preporuke Komisije, nabraja da će se moći financirati jačanje i otpornost zdravstvenog sustava, mjere za jačanje tržišta rada i njegove institucije, potom jačanje kapaciteta i efikasnosti javne uprave na središnjoj i lokalnoj razini te efikasnost pravosudnog sustava. Također i likvidnost malih i srednjih poduzeća, okolišna infrastruktura, održivi gradski i željeznički promet, čista i efikasna proizvodnja energije te brzi širokopojasni internet. Upravo potprogram React EU, iz kojeg će prvo stići novac već ove jeseni, predviđen je za jačanje likvidnosti kompanija, napominje Savić, a mjere će biti slične onima koje već sada Hrvatska ima, od kredita do potpora za očuvanje radnih mjesta, kao i za nabavku opreme za zdravstvo za borbu protiv Covida-19.
To što ima pravo na gotovo šest milijardi eura bespovratnih sredstava, dodaje Savić, Hrvatskoj je važno i zbog plana uvođenja eura, odnosno zbog proračunskih pokazatelja i javnog duga. Sada je, naime, zbog koronakrize došlo do (kratkotrajnog) povećanja deficita i duga, napominje, a grantovi će omogućiti da se “u 2021., 2022. i 2023. godini pritisak na zaduživanje smanjuje te se tako oslobodi prostor javnim financijama da nastave s dosadašnjim trendom koji je vezan za smanjivanje udjela javnog duga u BDP-u i proračunskog deficita”.
Ključni dokument
Iz dosad rečenog očito je da se nova ministrica u Plenkovićevoj Vladi Nataša Tramišak, čiji je resor regionalna politika i fondovi EU, neće toliko baviti koronafondom (jer taj proces koordinira cijela Vlada), nego “običnim” fondovima EU. Trenutno je u fazi priprema za programiranje kohezijske politike čiji je cilj “u prvom redu osnažiti najslabije razvijena područja te postići gospodarsku i socijalnu koheziju”, kako nam je odgovorila preko glasnogovornice. Na pitanje kada će biti usvojena Nacionalna razvojna strategija 2030., po svemu ključni dokument, dobili smo odgovor kako se radi na njenom završnom usklađivanju s prioritetima te posljedicama izazvanim potresom i pandemijom Covida-19.
“Očekujem da će konačni nacrt Nacionalne razvojne strategije biti u postupku savjetovanja u jesen kada će zainteresirana javnost imati priliku dostaviti svoja mišljenja. Nacionalnu razvojnu strategiju kao krovni akt strateškog planiranja Republike Hrvatske usvaja Hrvatski sabor”, poručila nam je ministrica. Inače, ta strategija debelo kasni (trebala je biti objavljena još u ožujku), a na njenom sastavljanju se radi već od 2017. godine te su na tom poslu bili angažirani čak i konzultanti Svjetske banke (to je koštalo 30-ak milijuna kuna).
Tramišak dolazi iz Osječko-baranjske županije, a premijer, očito, računa da će joj dobro doći iskustvo koje je tamo stekla kao pročelnica Upravnog odjela za investicije i EU fondove. U dijelu javnosti, međutim, njeno je imenovanje izazvalo dizanje obrva budući da je mnogima posve nepoznata. Ekonomist Ivo Bićanić je u tekstu na portalu Ideje.hr, primjerice, naveo kako od nje vjerojatno možemo očekivati “disaster” jer je došla “s položaja nižeg činovnika županije s manje od 300.000 stanovnika na položaj na kojem će morati surađivati s centrom EU koji skrbi za 400 milijuna ljudi”, a sve, zapravo, kako bi župan Ivan Anušić (ujedno potpredsjednik HDZ-a koji je zabilježio odlične rezultate na parlamentarnim izborima) dobio svog čovjeka na poziciji moći. Komentirajući tu ocjenu, Anušić odgovara kako je to najveća županija na istoku Hrvatske te da je Tramišak pokrenula niz projekata za razvoj cijelog istoka Hrvatske, a ne samo svoje županije.
Ivan Anušić
“Izborni rezultat nije nam dao ‘za pravo’ da biramo ministra i ministarstvo, ‘instaliramo nekog svojeg na poziciju moći’, nego upravo suprotno - da ponudimo osobu, Natašu Tramišak, koja je do sada pokazala da zna raditi i napraviti rezultat”, kaže Anušić. Što se očekivanja Osječko-baranjske županije tiče u novom financijskom razdoblju, odgovara nam da su ona vezana uz osnaživanje Projekta Slavonija, Baranja i Srijem i provedbu projekata koji su u pripremi. “Riječ je o infrastrukturnim projektima usmjerenim prema razvoju gospodarstva na istoku Hrvatske, a osmislio ih je upravo Upravni odjel ministrice Tramišak”, napominje.
Neformalni dijalog
Što se tiče potencijalnih projekata koji bi mogli biti dio kohezijske politike u idućem razdoblju, ministrica je navela cijeli niz područja - od istraživanja i razvoja novih tehnologija, posebno područja 4. industrijske revolucije, digitalizacije, ulaganja u mala i srednja poduzeća i povezane vještine za pametnu specijalizaciju, energetske učinkovitosti i promicanja energije iz obnovljivih izvora, razvoja pametnih energetskih mreža, prilagodbe klimatskim promjenama pa sve do ulaganja u transeuropsku prometnu mrežu, multimodalnu urbanu mobilnost, ali i ulaganje u zdravstvo te promicanje jednakog i pravodobnog pristupa kvalitetnim, održivim i pristupačnim zdravstvenim uslugama...
Vezano uz operativne programe, kroz koje će se prijavljivati projekti i povlačiti novac, upravo je započeo postupak neformalnog dijaloga s Europskom komisijom, a očekivani početak provedbe nove financijske perspektive teške gotovo 13 milijardi eura odnosno završetak pripreme programskih dokumenata predviđen je u prvoj polovini 2021. godine, navela je Nataša Tramišak, čiji je zadatak koordinacija cijelog posla. Inače, iz VFO-a je za hrvatsku kohezijsku politiku namijenjeno 7,55 milijardi eura, za izravna plaćanja u poljoprivredi 2,55 milijardi eura te za ruralni razvoj 1,99 milijardi eura, a ukupna će sedmogodišnja uplata Hrvatske u proračun EU biti oko 4,6 milijardi eura (oko 650 milijuna eura godišnje).
Iz kompanija dolaze u posljednje vrijeme primjedbe kako se previše novca iz fondova EU dosad usmjeravalo u javni sektor i investicije te kako bi to trebalo promijeniti, više usmjeriti u privatno poduzetništvo. Ministrica odgovara kako im je cilj u novom višegodišnjem financijskom okviru staviti na raspolaganje dodatna sredstva poduzetnicima, ali navodi razloge zašto je i dalje nužno da velik dio ide u javni sektor. Napominje, naime, da Hrvatska povlači EU novac tek iz jednog punog VFO-a (2014. - 2020.) te da i dalje ima velike potrebe za ulaganjem u javni sektor kako bi dostigla standarde EU, posebno u području zaštite okoliša s naglaskom na vodoopskrbu i odvodnju te zbrinjavanja otpada te u području prometne povezanosti s naglaskom na daljnji razvitak transeuropske prometne mreže, “gdje ponovno vidimo prilike za poduzetnike koji će putem javnih nabava osigurati isporuke roba, radova i usluga javnom sektoru, tako da možemo reći da su i sredstva koja se ulažu u javnom sektoru također posredno dostupna i poduzetnicima”.
Prema podacima iz Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU, iz europskih strukturnih i investicijskih fondova za razdoblje 2014. - 2020. godine Hrvatskoj je na raspolaganju ukupno 10,7 milijardi eura, a do 15. srpnja ove godine Hrvatska je u plusu 26 milijardi kuna prema primicima iz proračuna EU, u odnosu na uplate koje ima kao država članica. Ugovoreno je, kažu, 98 posto, a isplaćeno 38 posto.
Za EU neuspjeh nije opcija - Paketi od 1800 milijardi eura moraju doista promijeniti Europu
Piše Augustin Palokaj
Dogovor lidera država članica EU na zadnjem summitu o dva megafinancijska paketa se bez sumnje može smatrati povijesnim. Kako je i kriza poprimila povijesne razmjere, najveća je ikada u EU a gospodarski pad nezabilježen do sada, tako je i odgovor na taj izazov morao biti isti. Puno se stvari dogodilo prvi put. Prvi put je EU dogovorila poseban fond za oporavak, izvan proračunskog okvira, u vrijednosti od 750 milijardi nazvan “EU buduće generacije”, i takav će fond biti dostupan svim državama, i onima koje su u eurozoni i onima koje nisu. Prvi put u povijesti Europske unije, uz pristanak svih država članica, Europska komisija će posuditi tako veliku količinu novca na tržištu, koristeći svoj najbolji kreditni rejting koji postoji, i dodijeliti državama članicama, što kao bespovratna sredstva što u obliku povoljnih kredita.
Drugi paket je tradicionalni višegodišnji financijski okvir za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Da nije bilo dogovora o posebnom fondu “EU buduće generacije”, visina višegodišnjeg proračuna bi bila veliko razočaranje. Ovako i uz mala smanjenja proračun u kombinaciji s posebnim fondom za oporavak od krize koju je prouzročila pandemija je postao povijesna prilika za oporavak EU, zbog čega ga se i uspoređuje s Maršalovim planom za oporavak zapadne Europe nakon Drugog svjetskog rata.
Hrvatska će na raspolaganju iz oba paketa imati preko 22 milijarde eura. Dugo se u Hrvatskoj slavio ovakav ishod pregovaranja u EU i nema sumnje da je ovo veliki uspjeh za Hrvatsku i za premijera Andreja Plenkovića. No bilo bi naivno misliti da sada Hrvatska ima 22 milijardi eura u džepu i može s njima raditi što hoće. Hrvatska vlada je svjesna izazova koji je pred njom kako bi ove novce ne samo iskoristila već njima značajno i promijenila Hrvatsku, ojačala otpornost pravim strukturnim reformama i stvorila uvjete za brži, veći i održivi rast ubuduće.
Dogovor lidera EU je svakako bila ključna odluka, ali postupak da ona postane konačna još nije do kraja okončan. Što zbog političkih razloga, kako bi u međuinstitucionalnom natjecanju Europski parlament pokazao moć, što zbog stvarnog razočaranja velikim rezovima za određene politike, Europski parlament oklijeva dati svoj pristanak na taj dogovor. Nije upitan plan oporavka u vrijednosti od 750 milijardi već višegodišnji financijski okvir koji je za zastupnike Europskog parlamenta premali, daleko ispod njihovog prijedloga. Uvjeti koje spominje Europski parlament ne idu na štetu Hrvatskoj. Mogla bi dobiti još više e ne manje kada bi se udovoljilo zahtjevima Parlamenta. Međutim, osim nekih kozmetičkih promjena, kako bi ispalo da je i Europski parlament imao neku ulogu u svemu, značajnih odstupanja neće biti.
Za Hrvatsku, Italiju, Portugal, Španjolsku ali i Francusku koje su najteže pogođene krizom i kojima je predviđen najveći pad BDP-a za ovu godinu, osim same svote bitna je i brzina kojom će novac stići.
Zato bi bilo dobro kada bi se cijeli postupak okončao do jeseni i sredstva bila dostupna u potpunosti od početka sljedeće godine.
U Hrvatskoj trebaju svi sudionici u oporavku, od Vlade, Sabora do udruga i komora gledati širu sliku reformi, a ne samo računati postotke apsorpcije sredstava EU. Inače je korištenje fondova EU idealna tema za “pohvaliti” ili “popljuvati” odgovorne. Primjerice, uvijek u prvoj fazi višegodišnjeg okvira je apsorpcija mala, jer se izrađuju i odobravaju projekti, a ona je pred kraj tog razdoblja uvijek velika jer sazrijeva provedba projekata i stižu uplate. Dakle zato je sada u slučaju Hrvatske znatno veća apsorpcija nego prije tri godine. Je li uspješna neka država koja je iskoristila fondove, ili ovisi i što se gleda kao kriterij. Ako se želi kritizirati vlast onda se uzmu isplate novca kao kriterij i dobije se podatak da je isplaćeno ispod 40 posto raspoloživih sredstava. No ako se želi prikazati kao sjajan uspjeh onda se uzme kao kriterij ugovorene projekte pri čemu se dobije 95 posto. A Europska komisija priznaje i jedno i drugo jer ono što ugovore na kraju i plate. Za isplate novca predviđenih do 2020. rok je do 2023. godine. Dakle nezahvalno je donijeti zaključak o uspješnosti u svakoj fazi, prema političkim potrebama. U svakom slučaju, ako se uspoređujemo s drugim državama, Hrvatska je na dnu. Ali i to je razumljivo jer smo najnovija članica, za što razumijevanje ima i Europska unija te nam je upravo zbog toga dodijelila i poseban fond u vidi “bonusa” od 400 milijuna eura.
Na kraju neće puno novca ostati neiskorištenog. Ali usprkos svemu, i da nije bilo korone, Hrvatska se nakon uspješnog korištenja fondova EU, koji su uz to bili i glavni izvor javnih investicija, tek bila vratila na razinu gospodarstva 2008. godine, što pokazuje razarajuće efekte dugogodišnje recesije. Da nije bilo fondova EU pitanje je bi li Hrvatska uopće mogla zaustaviti recesiju i imati gospodarski rast, izaći iz postupka prekomjernog deficita i prekomjernih makroekonomskih neravnoteža.
Za sve države članice, tako i za Hrvatsku, korištenje sredstava iz fondova EU će biti striktno vezano uz dobre nacionalne planove oporavka i reformi. Za neke države neće biti lako dokazati i da poštuju načelo vladavine prava koji je ipak jedan od uvjeta, iako je izbjegnuta situacija da se o isplatama odlučuje jednoglasno u Vijeću, što je predložila Nizozemska. Kvalificirana većina je lakša, a svaka rasprava s ciljem odobravanja sredstava određenoj državi za koju se pojave sumnje, što je na kraju ostao kao kompromis, ima više šansi proći nego biti odbačena.
Kriteriji za korištenje sredstava iz Fonda za oporavak će biti nešto lakši nego što je bio plan za spašavanje Grčke ili što su sredstva uz Europskog mehanizma stabilnosti koji je dostupan državama eurozone. Italija i neke države takozvanog “južnog krila EU” su jako osjetljive na nametanje mjera štednje i nepopularne reforme.
Dobra stvar za “južno krilo” je što je tu sada i Francuska. Iskustvo je pokazalo da je Francuskoj dopušteno ono što drugim državama vjerojatno ne bi. Kako je rekao jednom bivši predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker, “Francuska je Francuska”, kada nije više znao argumentirati zašto se tolerira Francuskoj kršenje pakta stabilnosti.
Iako su uvjeti korištenja fondova dogovoreni tijekom provedbe, može doći ponovno do sukoba unutar EU. “Sjevero-zapadno krilo”, gdje su Nizozemci, Šveđani, Danci, Austrijanci, Finci, a sasvim sigurno i Nijemci sada se pribojava da “Južnjaci” ne uzmu koronu kao izgovor za nastavak po starom i novac iskoriste za krpanje rupa koje su stvorile ranije, a ne nužno za suočavanje s izravnim posljedicama sadašnje krize.
Zato će EU inzistirati na odobravanju nacionalnih programa reforme, vezati korištenje novca s uvjetima iz Europskog semestra, dakle provedbi specifičnih preporuka koje za svaku države daje Europska komisija.
Hrvatska je u nešto boljem položaju od Italije i Grčke. Kako je stalno morala ispunjavati neke uvjete za nešto, sada za eurozonu i Schengen, Hrvatsku se ionako i do sada dubinski pratilo. Imala je proteklih sedam godina postupak prekomjernog deficita i prekomjernih makroekonomskih neravnoteža. Sve je uvjete i iz tih postupaka ispunila i uspjela izaći iz oba postupka. U to vrijeme je hrvatska administracija, posebno onaj dio koji se bavi Europskom unijom u raznim ministarstvima, stekla iskustvo koje će sada dobro doći.
Pojednostavljeno, uvjeti su isti za sve države. Hrvatska će morati izraditi nacionalni plan oporavka, pri čemu mora uključiti i mjere za rast otpornosti. Uz to i redovite nacionalne programe reformi. Pri tome će surađivati s Europskom komisijom tijekom izrade plana, što povećava šanse da on bude i usvojen. A kada se odobri od strane EU, onda je i odgovornost zajednička.
Nije teško pogoditi gdje će biti najveći izazov za Hrvatsku. Ako se čitaju razni izvještaji europskih stručnjaka unazad nekoliko godina, Hrvatskoj će najteže biti usvojiti mjere koje nisu popularne. To se svodi na tri glavne: mirovinska reforma, reforma javne administracije (uključujući i upravljanje ili privatizaciju javnih poduzeća) i uvođenje poreza na nekretnine. Do sada se Hrvatska stalno izvlačila i odgađale te reforme. Za očekivati je da će EU inzistirati upravo na tim pitanjima, uz brojne druge reforme koje bi i javnost podržala bez problema, a to je manja birokracija, bolja investicijska klima, veća efikasnost sudstva, što je isto tako važan faktor za poticaj izravnih investicija.
U svakom slučaju, Hrvatska još uvijek nije u džep stavila 22 milijarde eura, to nije novac koji je dat već samo namijenjen Hrvatskoj i on se mora uspješno i prema pravilima iskoristiti. U slučaju zlouporabe postoji mogućnost plaćanja penala ili korekcija. I reforme i investicije iz ovih sredstava će se krojiti prema potrebama svake države članice Europske unije. Ali postoje uvjeti koje će svi morati imati na umu, a to su širi europski ciljevi, poput borbe protiv klimatskih promjena u okviru “Europskog zelenog dogovora” te digitalna agenda.
Na to se mislilo i kada su fondu za oporavak dali naziv “EU buduće generacije”, a ne samo na činjenicu koju spominju cinici da će “buduća generacija” vraćati dugove jer krediti, čak i kada su najpovoljniji, moraju se vratiti jednog dana. To je i dodatan razlog zašto ovaj put neuspjeh u korištenju ovih megapaketa od preko 1800 milijardi eura ne smije biti opcija.
Ilustracija
U što uložiti 22 milijarde eura?
Hrvatski su poduzetnici odlični korisnici novca EU, ali su imali manje prilika za njegovo korištenje
Piše Ariana Vela
Kao potencijalna dobitnica 22 milijarde eura europskog novca, dijelom iz Višegodišnjeg financijskog okvira za 2021. - 2027. i dijelom iz Instrumenta za oporavak (tzv. EU nove generacije), Hrvatska brzo mora donijeti odluke u što uložiti kako bi do 2030. godine stvorila pretpostavke za organski rast i razvoj umjesto daljnjeg stvaranja ovisnosti investicija o europskome novcu.
Iako Europska unija daje okvirne strateške smjernice u što ulagati, države članice, pa tako i Hrvatska, još imaju vrlo širok diskrecijski prostor za donošenje planova ulaganja uz korištenje fondova EU. Dosadašnji procesi donošenja takvih planova na nacionalnoj razini bilo su dugotrajni i uglavnom vrlo formalni te nisu prepoznavali stvarne potrebe korisnika na terenu, ali su i često neadekvatno odgovarali na potrebe države u pogledu stvaranja pretpostavki za održiv rast i razvoj, često ih se mijenjalo i uglavnom nisu postizali one ciljeve zbog kojih su se donosili. Pojednostavljeno, Hrvatska koristi fondove EU sporadično i bez jasno definiranih ciljeva čijem bi ispunjenju projekti trebali doprinijeti.
EU je, za potrebe financijske perspektive 2021. - 2027., donijela nekoliko ključnih javnih politika od kojih se posebno ističe Europski zeleni plan s ciljem transformacije EU u moderno društvo temeljeno na resursno učinkovitom gospodarstvu, uz snažnu podršku postizanju novih klimatsko-energetskih ciljeva do 2050. godine, dok je Hrvatska odlučila prvi put kodificirati cjelokupni strateški okvir te u jednome dokumentu - Nacionalnoj razvojnoj strategiji - Hrvatska 2030, prikazati gdje želi biti 2030. godine i upravo bi ovaj strateški dokument Vlada trebala usvojiti što prije.
Ulaganja u reforme javnog sektora
Iako je u poslovnim krugovima negativno zazvonila vijest da bi se dio nove alokacije mogao koristiti za potrebe javnoga sektora, jedan dio ovog novca svakako je potrebno usmjeriti u ulaganja toga tipa, i to - u digitalnu transformaciju Hrvatske, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini, jer 2030. godine želimo biti u stanju pretežiti broj javnih usluga moći osigurati iz udobnosti svoga doma. Preduvjet za to je digitalna transformacija, i to jača i kvalitetnija od one koju sada financiramo iz fondova EU. Ono što se svakako mora izbjeći jest zadovoljavanje forme bez suštine, odnosno provedba projekata u kojima se vrši digitalizacija, ali ne i transformacija.
Preduvjet razvoja države i jačanja gospodarstva jest svakako učinkovito pravosuđe, stoga bi dio novca trebalo uložiti u reformu pravosuđa, ovaj put suštinsku, kvalitetnu i ozbiljnu s ciljem ubrzavanja rada sudova, podizanja kvalitete i ubrzavanja rada ovog sustava, a trebalo bi izbjeći da se pod egidom reforme obnavljaju ili grade zgrade a da se u suštini ne provede sektorska reforma.
U javnome je sektoru potrebno uložiti u reformu koja će podići efikasnost javne uprave, smanjiti broj zaposlenih, uvesti sustav evaluacije rada (koji zaista služi svrsi) koji nagrađuje one koji rade više, brže i kvalitetnije i penalizira one koji ne odrade zadani minimum. Moderna javna uprava koja svoj posao radi efikasno i uz korištenje informacijskih i komunikacijskih tehnologija i digitalnih usluga preduvjet je za privlačenje investicija i općenito razvoj gospodarstva.
Kriza uzorkovana pandemijom koronavirusa i nedavni potres u Zagrebu dodatno su podržali tezu da je Hrvatskoj potrebna reforma i modernizacija zdravstva - od reforme, jačanja učinkovitosti i smanjenja nepotrebnih troškova do obnove i izgradnje nove zdravstvene infrastrukture. Osim toga, ulaganjem u projekte prevencije različitih bolesti moguće je srednjoročno i dugoročno utjecati na smanjenje troškova zdravstvenog sektora u budućnosti.
Ulaganja u infrastrukturu
Budući da se EU opredijelila za zeleno i energetski učinkovito gospodarstvo, potrebno je početi ulagati u projekte koji će osigurati postizanje ciljeva koje je EU identificirala. U tom je smislu potrebno nastaviti s provedbom programa koji podupiru ulaganja u energetsku obnovu javnih i privatnih zgrada, ali i u stvaranje domaćih, lokalno dostupnih i čistih izvora energije kroz izgradnju velikih sunčanih i vjetroelektrana koje mobiliziraju javni i privatni kapital, ali i na krovovima građana, poduzetnika i javnih zgrada.
U sektoru prometa, koji je karakterističan po ulaganjima u isključivo prometnu infrastrukturu, potrebno je izvršiti tzv. dekarbonizaciju kroz poticanje elektromobilnosti, pružnog i vodenog prijevoza robe, poboljšanja funkcioniranja javnog prijevoza u gradovima uz povećanje intermodalnosti, postupno uvođenje zelenog vodika te izgradnju pješačke, biciklističke i zelene infrastrukture.
Zbog pojačanog utjecaja klimatskih promjena na svakodnevni život, potrebno je podupirati ulaganja koja će omogućiti uvođenje suvremenih tehnologija i inovacija u poljoprivredu, lokalnu i ekološku proizvodnju hrane, jačanje otpornosti poljoprivrednih kultura na ekstremne vremenske uvjete, proizvodnju hrane i jačanje malih poljoprivrednika, kao i kroz jačanje otpornosti na učinke klimatskih promjena kao što su jačanje otpornosti infrastrukture, korištenje zelenih i plavih tehnologija i slično.
Važno je da Hrvatska odluči koja joj je nova infrastruktura potrebna (promatrajući sve sektore i djelatnosti), ali i da se radi o infrastrukturi koja se ne gradi kako bi bila samoj sebi svrha, već kako bi osigurala postignuće ciljeva iz strategije Hrvatska 2030, pri čemu je važno već sada razmišljati o financijskoj i svakoj drugoj održivosti iste (jer nas infrastruktura košta nakon što završi izgradnja).
Poduzetništvo i znanost
Hrvatski su poduzetnici odlični korisnici EU novca, ali su, za razliku od svojih kolega iz drugih država članica EU, imali manje prilika za njegovo korištenje, stoga je potrebno ulagati u projekte koji će im omogućiti jačanje produktivnosti, efikasnosti i, u konačnici, stvaranje dodatne vrijednosti koja će im omogućiti da u budućnosti rastu bez korištenja EU sredstava, ali i njihovu transformaciju u zeleno gospodarstvo.
S druge strane, onima koji su pogođeni posljedicama pandemije, bit će važno osigurati pomoć za očuvanje likvidnosti kroz Instrument za oporavak.
Posljednjim političkim dogovorima na razini EU, istraživanje i razvoj ostali su bez dijela centraliziranih bespovratnih sredstava, no Hrvatska takve projekte može i mora poticati korištenjem fondova EU u novoj perspektivi. Ovdje će biti potrebno odrediti koja su to strateška polja u znanosti u koja bi Hrvatska željela ulagati i što će postići poticanjem takvih ulaganja.
Što s turizmom?
Kao jedna od najvažnijih gospodarskih grana, ali i jedna od najpogođenijih pandemijom, turizam je sektor o kojemu treba dobro razmisliti i odlučiti kakav turizam Hrvatska želi imati 2030. godine, pritom vodeći računa o tome da je potrebno graditi turizam koji će biti održiv i koji će biti usklađen s najnovijim standardima zaštite okoliša i prirode.
S obzirom na slabe kapacitete javnog sektora koji stvara pretpostavke za korištenje sredstava iz fondova EU te dosadašnja iskustva prikupljena provedbom projekata iz različitih sektora, a kao odgovor na novi strateški okvir EU i stvarne potrebe Hrvatske, potrebno je dobro razmisliti u što uložiti ovaj novac u sada praktički povijesnoj situaciji koja nas, kao državu, može pogurati prema gore ili nas može, u slučaju da ne uložimo mudro, ostaviti na začelju EU.
Autorica Ariana Vela jedna je od vodećih hrvatskih stručnjakinja za fondove EU, strateško planiranje i javnu nabavu, vlasnica konzultantske tvrtke AVELANT d.o.o. i predsjednica Upravnog vijeća Učilišta EU PROJEKTI – Ustanove za obrazovanje odraslih. U portfelju većem od pet milijardi eura ističe se angažman na više od 500 projekata, kao što su najveći hrvatski projekt financiran iz fondova EU (Cestovna povezanost s Južnom Dalmacijom tzv. Pelješki most), dovršetak izgradnje mosta kopno - Čiovo, izgradnja velikog broja tvornica, hotela i pogona za poduzetnike, nabava više od 200 autobusa za javni gradski prijevoz u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Osijeku, kao i prva knjiga o pripremi i provedbi projekata financiranih iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova “Menadžment ESI fondova” te prvi hrvatski i regionalni portal o fondovima EU (www.eu-projekti.info).
Ovaj je projekt financiran uz potporu Europske komisije. Ova publikacija
[objava] odražava samo stajalište autora te se Europska komisija ne može
smatrati odgovornom ni za kakvu upotrebu informacija sadržanih u njoj.