Najavljujući prošlogodišnje izdanje Business Outlooka, na ovom istom mjestu zaključili smo da ćemo tek 2021. godine zapravo znati kakva je bila 2020. To predviđanje pokazalo se prilično točnim; danas, na samom kraju 2021., možemo reći da je pandemijska 2020. u gospodarskom pogledu bila bitno manje strašna nego što je u pojedinim trenucima izgledala. Protekla godina Hrvatskoj i većini razvijenog svijeta donijela je rapidni oporavak od pandemijske recesije. Ono čemu su se ekonomisti i nadali se i materijaliziralo: zbog upotrebe adekvatnih fiskalno-monetarnih oružja proživjeli smo recesiju opisanu krivuljom u obliku slova V, pa je nakon naglog pada, uslijedio i jednako nagao ciklus rasta, izražen kroz kvartalne stope rasta BDP-a kakve Hrvatska, zapravo, nije vidjela u svojoj novijoj povijesti. Naš prošlogodišnji zaključak da će o 2020. pričati samo oni koji prežive, u 2021. pokazao se bespredmetnim. Preživjeli su gotovo svi. Ali ne pričaju o 2020. Svi gledaju prema 2022.
Kao što smo lani razglabali o tome da ciklička razdoblja krize imaju korisne funkcije u gospodarstvu jer tjeraju kompanije da unapređuju svoje poslovne modele, razvijaju nove inovativne proizvode te otkrivaju nova tržišta ili tržišne niše, danas se, inverzno tome, pokazuje da i ciklusi poslovne ekspanzije sa sobom nose niz problema. Najočitija među njima i sasvim sigurno glavni izvor zabrinutosti poslovnog sektora u godini koja je pred nama jest rastuća inflacija - u znatnoj mjeri proizašla upravo iz međudjelovanja rapidnog ubrzanja gospodarske aktivnosti prestankom epidemioloških mjera u razvijenim državama te preprekama i nestašicama koji u globalnim logističkim lancima postoje upravo zbog pandemijskih poremećaja, često u nerazvijenim i slabo razvijenim zemljama Dalekog istoka. Konzekventni rast ključnih energenata, sirovina i cijena transporta izazvao je inflatorni udar za koji mnogi danas vjeruju da će potrajati i nakon što se inicijalni pandemijski šok na strani potražnje smiri. Generatora inflacije ima i mimo tih logističko-opskrbnih problema. Pogledajte samo iznose novca koji nam pristižu iz europskih fondova. Zbog slabe razvijenosti Hrvatske, to financiranje ovdje je relativno najizdašnije u Europskoj uniji, a k tome i u znatnoj mjeri alocirano za projekte koji uključuju građevinarske radove. Taj rast potražnje dovest će do rasta jediničnih cijena. I neće nestati još dugo...
Za domaće kompanije i ljude koji ih vode sljedeće godine tako dolaze posve različiti izazovi od onih s kojma su bili suočeni prošle. Tada su morali pronaći načine da sačuvaju potražnju za uslugama i proizvodima koje nude. Danas potražnja sama po sebi nije upitna, ali je zato problem kako uz sve opisane inflatorne pritiske osigurati kontinuiranu proizvodnju i zadržati profitne marže kad troškovi rastu, a domaće tržište zbog niske kupovne moći nema mogućnost da u znatnijoj mjeri apsorbira ta poskupljenja. Zanimljivo je da će i sada, kao i lani, u prednosti biti oni poduzetnici i one tvrtke koje su prethodnom razdoblju poslovale racionalnije, podižući produktivnost rada, efikasnost korištenja energetskih i sirovinskih resursa, razvijajući inovacije te stvarajući rezerve u svojem poslovanju. Takve su kompanije, načelno, i lani bile na štihu, ali je široki spektar terapije koju je u formi pandemijskih potpora za očuvanje zaposlenosti administrirala država podigao razinu otpornosti i mnogim tvrtkama koje su prije izbijanja pandemije imale vrlo slab imunitet. Spašavajući gospodarstvo od smrti od covida, pomoć je stigla i onim tvrtkama koje bi, zapravo, tek umrle uz covid.
Za mnoge takve kompanije predah je bio kratak, a imunitet stečem državnim dotacijama brzo će se potrošiti pod pritiskom novog vala inflacije. Ali uz jednu bitnu razliku. Za razliku od pandemijskog udara, kad je pomoć stigla od države, nagodinu se tome ne treba nadati. Dapače, primjer Vladine uredbe kojom je privremeno uvedena regulirana cijena goriva, možda je i prva lasta državnih tržišnih intervencija koje bi - eskaliraju li ovi trendovi - tijekom 2022. mogle postati znatno češće. Kako inflacija nagriza životni standard građana, fokus politike bit će na zaštiti potrošača. Za razliku od 2020., kada su interesi poslovnog sektora i politike bili slični, u 2022. mogli bi se naći na suprotstavljenim stranama.
Takav scenarij nosi potencijalnu opasnost s obzirom na to da bi 2022. trebala biti godina velikih priprema domaćeg korporativnog sektora za pristupanje eurozoni i Schengenu. Obje te integracije biznisu donose prilike, ali i opasnosti. Maksimalni stupanj ekonomske integracije s najvećim svjetskim trgovinskim blokom povećat će konkurentske pritiske s kojima su kompanije suočene, a mogući rast kamatnih stopa - opet prouzročen inflacijom - mogao bi ograničiti investicijski potencijal tradicionalno slabo kapitaliziranih hrvatskih kompanija.
Imamo li onda razloga s optimizmom gledati na sljedeću godinu? Odgovor većine uglednih hrvatskih menadžera, čije ćete kolumne moći pročitati u ovogodišnjem Outlooku, rezolutno je potvrdan. Globalni ekonomski makrotrendovi, koji se u formi egzogenih šokova opet mogu nadviti nad hrvatsko gospodarstvo, izvan su naše mogućnosti kontrole. Ono što jest u našoj moći korištenje je perspektiva koje aktualni gospodarski trenutak nudi. Prema jednoj analizi nizozemskih ekonomista, hrvatska je ekonomija od 1980. do 2018. zabilježila čak tri ciklusa stagnacije, koji su ukupno trajali čak 30 godina. Pridodamo li tome protekle tri godine i pandemijsku recesiju, ispada da smo tijekom posljednjih 41 godinu, u samo njih deset uživali u plodovima ekonomskog razvoja. Dobre su šanse da će stopa ekonomskog rasta sljedeće godine biti značajna. Uživajmo u tome. Nakon pandemijske neizvjesnosti, najvažnija spoznaja s kojom hrvatski gospodarstvenici ulaze u 2022. jest da o njihovoj sudbini neće odlučivati mutacije ćudljivog virusa ili inovativnost proizvođača cjepiva. Svima onima koji imaju što ponuditi tržištu, ništa više od toga niti ne treba.