Hrvatska 2035.: godina u kojoj dostižemo europski standard - usudimo se biti najbolji

Hrvatska udruga poslodavaca kao gospodarski cilj za iduće desetljeće postavila je dostizanje europskog standarda jer želimo do 2035. godine imati snažno gospodarstvo, koje može konkurirati najrazvijenijim članicama Europske unije. U praksi to znači brže investicije, produktivniju ekonomiju, manji administrativni teret, potpunu primjenu digitalizacije, povoljniju energiju za gospodarski sektor te brže usvajanje AI-ja i STEM znanja. Da bismo u tome uspjeli, moramo trčati još brže nego dosad! Da, Hrvatska danas ima najbrži rast u EU, ali gotovo dvije trećine tog rasta generira javni sektor. Imamo snažne kompanije, ali profitabilnost hrvatskih tvrtki je i dalje čak 55% niža od europskog prosjeka.

Udio troška rada u ukupnim troškovima viši je od europskog prosjeka i raste; tako svaki drugi euro poduzetnici ulažu u isplatu primanja i plaća zaposlenika, pri čemu velik dio tih sredstava odlazi na poreze na rad i doprinose. Nekonkurentna je i politika cijena energenata: velike kompanije plaćaju 18% skuplju električnu energiju nego njihovi konkurenti u EU, dok male i srednje tvrtke plaćaju 10% više od prosjeka Unije i čak 21% više nego zemlje srednje i istočne Europe.

Ako postoji riječ koja najbolje opisuje ono što je dosad kočilo razvoj, to nije "kriza" nego "sporost". Ne sporost ljudi, nego procesa. Investitori ne odlaze jer ne vjeruju u Hrvatsku, već odlaze jer projekti čekaju godinu, dvije, ponekad i tri na odluke i dozvole. A kad kapital ode, ne odlazi sam; s njim odlaze radna mjesta, talenti i prilike. Za zemlju naše veličine svaka propuštena investicija nije statistički broj, nego konkretno izgubljena šansa za stotine ili tisuće ljudi.

Stvar je u biti vrlo jednostavna. Dok god se tvrtka može brže proširiti ili investitor izgraditi pogon u nekoj drugoj državi gdje će ostvariti bolji ROI uz manji rizik, svaka naša strategija razvoja ostat će samo dobra namjera.

Promjena je zapravo jasna: Hrvatska mora postati zemlja u kojoj je jednostavno raditi. Ne zemlja u kojoj se uspjeh objašnjava, nego zemlja u kojoj se uspjeh očekuje. To znači da projekt ne smije biti prepreka samom sebi; da administracija mora omogućavati, a ne odgađati; te da se procedure moraju temeljiti na rokovima, a ne na čekanju. Naša ambicija ne smije biti "normalnost", nego izvrsnost.

Rast se neće dogoditi sam od sebe, i neće se dogoditi svuda. Za to trebamo ciljana ulaganja, fokus na ono što nas može podići iznad prosjeka. Energetska tranzicija, digitalna i AI infrastruktura, istraživanje i razvoj, inovacije, prometna i logistička povezanost, turizam visoke dodane vrijednosti - to su motori rasta. To su područja u kojima se dobiva utrka. Hrvatska ne smije biti publika globalne ekonomije, nego njezin sudionik, i što prije uđemo u tu utrku, to će rezultati brže stići.

Velike i srednje kompanije u tome imaju ključnu ulogu. One nose najveći dio produktivnosti i imaju kapacitet povući ostatak gospodarstva, stvoriti ekosustav u kojem će mali i srednji poduzetnici biti još uspješniji i jači. To nije suprotno razvoju startupova, već je preduvjet da ih zadržimo. Startupovi jesu simbol budućnosti, ali bez jakog industrijskog, tehnološkog i investicijskog temelja odlaze na tuđa tržišta. Ako obrazujemo ljude i razvijamo ideje koje zatim nestanu u drugim državama, onda smo propustili poantu. Nije dovoljno stvarati uspjeh. Moramo ga zadržati.

I pritom ne smijemo ignorirati ljude. Hrvatska 2035. neće se mjeriti samo BDP-om i investicijama, nego time tko ovdje želi graditi život. Mladi ne odlaze samo zbog plaća, već zbog osjećaja perspektive. Odlaze zbog dojma da se trud i izvrsnost brže prepoznaju i nagrađuju negdje drugdje. Ako to ne promijenimo, nijedna strategija rasta neće uspjeti jer razvoj nema vrijednost ako ga nema za koga stvarati.

Suradnja institucija i gospodarstva važna je, ali kao alat za ispunjavanje cilja. Cilj je da Hrvatska bude zemlja u kojoj se rad, znanje i inovacije isplate. Kada nagrađujemo trud, kada ne sputavamo rast, kada ambiciju prihvaćamo kao motor društva, a ne kao smetnju tada stvaramo ekonomiju koja može povećati standard svih.

2035. godina nije daleko. Djeca koja danas polaze prvi razred tada će završavati srednju školu. Mnogi mladi stručnjaci tada će odlučivati ostaju li ili odlaze. Poduzetnici koji danas pokreću projekte znat će jesu li u Hrvatskoj stvorili globalnu priču ili samo priču koja je mogla biti. To je trenutak istine koji nas čeka.

Ako hrvatski sport može biti svjetski vrh s malom populacijom i ograničenim resursima, onda može i hrvatsko gospodarstvo. U sportu i u ekonomiji vrijedi da talent i uvjeti stvaraju rezultat. Talenta imamo. Uvjeti se stvaraju. Pitanje je samo kojim ćemo ih tempom stvarati.

Kakvu zemlju želimo 2035.? Hrvatsku odvažnih poduzetnika, zadovoljnih radnika, sigurnih i aktivnih umirovljenika. Hrvatsku u kojoj obitelji žele ostati, a djeca imaju sve prilike koje imaju njihovi vršnjaci u najrazvijenijim europskim državama. Hrvatsku koja se ne zadovoljava prosjekom, nego cilja vrh.

Pred nama je povijesna šansa. Talenti su tu, kapital je dostupan, eurozona i Schengen otvaraju vrata, sigurnost je naša prednost, a globalna potražnja za znanjem i tehnologijom ide upravo u smjeru u kojem Hrvatska može biti jaka. Jedino što ne smijemo dopustiti jest zadovoljiti se prosjekom.

Hrvatska 2035. može biti zemlja inovacija, visoke produktivnosti i blagostanja. Standard Europske unije nije san - on je cilj koji možemo ostvariti. Vrijeme je da ga postignemo.