Kada je prije 35 godina japansko-američki politolog Francis Fukuyama iznio glasovitu tezu o “kraju povijesti” koji nastupa kao rezultat pobjede liberalne demokracije i tržišne ekonomije kao superiornog sustava koji predstavlja konačni stadij društvene i političke evolucije, kojem će se s vremenom prikloniti veći dio čovječanstva, mnogi u osvit globalizacije nisu imali razloga ne složiti se s navedenim. Iz perspektive promatrača početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pad Berlinskog zida i urušavanje totalitarnih sustava, uz globalizaciju trgovine i uspostavu transnacionalnih dobavnih lanaca, činili su “kraj povijesti” prilično izglednim scenarijem.
No, 35 godina poslije svijet je poprilično izmijenjen, a globalna pandemija i geopolitičke nestabilnosti koje prate dvadesete godine ovog stoljeća mnoge će uvjeriti da već živimo u kakvom modelu distopijske budućnosti. U svijetu u kojem sile u nastajanju ili one koje se takvima žele prikazati, zastupaju multipolarnost kao model novog svjetskog poretka u kojem liberalne zapadne demokracije više nisu ideal koji bi trebalo slijediti. Nije novost da je liberalna demokracija u svojevrsnoj krizi identiteta, u nemogućnosti iznalaženja adekvatnih rješenja za izazove 21. stoljeća birači naginju populizmu, pa i povratku autoritarnih koncepata kao sigurnoj luci u nesigurnim vremenima. O tome govore i za mnoge neočekivani rezultati američkih izbora. Neočekivani, jer mnogi nisu vjerovali da će birači u tolikom broju izabrati novog-starog predsjednika i njegove politike. Jesu li se građani Sjedinjenih Američkih Država zasitili uloge globalnog policajca ili je woke kultura otišla predaleko pa su iz fokusa demokratskih političkih elita izostala temeljna gospodarska i egzistencijalna pitanja koja muče prosječnog birača, pokazat će vrijeme, ali jedno je sigurno - američki izbori su game changer koji će se odraziti i na Europu.
Stoga nije neobično dobar dio poslovnih očekivanja za 2025. godinu posvetiti upravo (geo)politici i mogućim implikacijama na globalne i lokalne gospodarske tokove. U novim okolnostima Europljani će trebati uvoziti više američkih proizvoda, više izdvajati za obranu i općenito naučiti kako se nositi sa svijetom u kojem Europa, barem na sadašnjim postavkama, teško može računati na ulogu svjetskog gospodarskog i političkog lidera. Dok Amerika bude deregulirala, Europa će nastaviti s regulacijom, ponekad i pretjeranom, no barem kada je u pitanju zelena tranzicija, Europa baš i nema puno izbora. Kao kontinent siromašan izvorima energije i sirovinama, održivost i zelena tranzicija nisu samo utopijski zbir lijepih želja, nego nužnost koja nas tjera da redefiniramo naš pogled na razvoj i u najvećoj mogućoj mjeri smanjimo ovisnost o tuđim energentima i sirovinama. Taj proces nije jednostavan ni jeftin i trebat će puno mudrosti, a ponekad i ispravljanja pogrešnih koraka, kako u preregulaciji ne bismo ugrozili našu industrijsku bazu i “otjerali” kapital u druge krajeve svijeta. Europa zelenom i digitalnom tranzicijom treba (re)definirati ključne industrijske sektore, poticati nove tehnologije i inovacije te općenito izgraditi društvo koje je u većoj mjeri samodostatno i održivo. Ta je nužnost možda najvidljivija na primjeru Njemačke, motora europskog gospodarstva, koja posljednjih godina, zbog promijenjenih geopolitičkih okolnosti, ali i zastarjelog pogleda na industriju, pleše na rubu recesije.
Kao mala i otvorena ekonomija, Hrvatska nije otok i u najvećoj mjeri će slijediti sudbinu europskog gospodarstva koje očekuje još jednu izazovnu godinu. O tome govori i nedavno objavljena gospodarska anketa Eurochambresa za 2025., temeljena na informacijama od 42.000 poduzeća iz 27 zemalja. Visoki troškovi rada, stalni nedostatak kvalificirane radne snage i sve veći regulatorni teret navode se kao glavne prijetnje konkurentnosti Europe. Iako rezultati ankete, koja je provedena prije američkih izbora, pokazuju blagi porast poslovnog optimizma i izvoznih očekivanja za 2025., opći je dojam stagnacija, a ne rast koji je toliko potreban za obnovu konkurentnosti Europe.
S druge strane, u Hrvatskoj, usprkos svim izazovima, imamo razloga za optimizam. Nikada veća zaposlenost, najviši kreditni rejting u povijesti, rast investicija i uspješnost u povlačenju sredstava iz NPOO-a stvaraju solidnu bazu za godine koje dolaze. Hrvatska će uskoro dostići prosjek 80 posto razvijenosti EU, a izvjesno članstvo u OECD-u 2026. dodatno će nas učvrstiti na investicijskoj karti svijeta. Hrvatsko gospodarstvo će se i 2025. suočavati s izazovima nedostatka radne snage, pritiska na rast plaća i drugih troškova poslovanja, ali i potrebe za pronalaskom alternativnih izvoznih tržišta. Mnoga poduzeća već osjećaju posustajanje njemačkog gospodarstva, a nisu nezanemarivi ni ishod budućih odnosa s NR Kinom i razvoj rata u Ukrajini.
Usprkos svemu, Hrvatska je trenutačno među najbrže rastućim članicama EU sa stabilnim izgledima. Ipak, ono što zna svaki gospodarstvenik, to je promjenjivost ekonomskih ciklusa. Trenutačni rast, uz nastavak reformi i pametno provođenje javnih politika, trebali bismo iskoristiti za jačanje otpornosti kako bismo spremnije dočekali mršave godine. Izazova ne nedostaje i stoga će 2025. biti godina velikih izazova, ali i opreznog optimizma. Dobro napredujemo, a na nama je da nastavimo graditi kvalitetniji i robusniji sustav koji jamči predvidivost za gospodarstvenike i građane. Potreban nam je društveni i gospodarski sustav koji će nastaviti sa smanjivanjem nejednakosti između regija, poticati decentralizaciju i ravnomjerniji razvoj Hrvatske kako bismo se uspješnije nosili s najvećim izazovom koji će obilježiti iduće godine - potrebom za demografskom revitalizacijom.
Hrvatska zapravo nikad nije stajala bolje, na nama je povijesna šansa da iduće razdoblje i prilike iskoristimo u najvećoj mogućoj mjeri za naše dobro, a ponajviše za dobro naše djece i generacija koje dolaze.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....