U vječito širećim pogonima Rimac Automobila i njihove sestrinske tvrtke Greyp Bikes u Sv. Nedelji pokraj Zagreba danas svakodnevno radi približno 400 ljudi, među kojima su i stranci iz više od 20 zemalja. Hrvatski “jednorog”, tvrtka s tržišnom kapitalizacijom višom od milijardu kuna, danas je etablirani igrač u svijetu elektroautomobila i njihovih baterijskih i pogonskih sustava. U ekspanziji je praktički neprestano - novi prostori, novi proizvodi, novi radnici. Daleko je to, strahovito daleko, od prvih dana startupa Mate Rimca, kada je kostur od prvih 10-ak ljudi gurao tvrtku uzbrdo.
Teška odluka
Uz Matu Rimca možda i najvažniji kotačić u tom lancu, ujedno i jedna od osoba najzaslužnijih za današnji status kompanije, bila je Monika Mikac. Nije za ovu priču važno, ali spomenimo da su Monika i Mate u to doba i još nekoliko godina kasnije bili i u privatnoj vezi. Kao i svi ostali, i Monika je u početku radila sve što je trebalo. Kasnije, kada su se Rimac Automobili počeli širiti i kada su počeli pristizati novi ljudi, usmjerila se prema poslovima marketinga i odnosa s javnošću. Tijekom zadnjih nekoliko godina držala je poziciju glavne operativne direktorice i jedan od njezinih glavnih zadataka bio je pronaći i osigurati vanjske investicije u kompaniju. Od prije nekoliko tjedana Monika više nije dio Rimac Automobila; prihvatila je ponudu katalonske tvrtke QEV Technologies, koja se također bavi električnim pogonskim sustavima i čiji je portfelj vrlo sličan Rimcu. Minus električni hiperautomobil, naravno, ali plus sudjelovanje u električnoj Formuli E. Titula Monike Mikac u toj kompaniji iz Barcelone je “chief business officer”.
“Nije to odluka koju sam donijela preko noći”, govori ova 32-godišnja Zagrepčanka. “Zbog nekih privatnih razloga Mate i ja smo već neko vrijeme razmišljali da napravimo taj korak. Trebalo je prvo zaposliti ljude koji će pokrivati sva područja za koja sam ja bila zadužena i pao je dogovor da će 1. ožujka biti moj službeni zadnji dan. Bilo je teško i emotivno, tu firmu doživljavam kao svoju bebu, ali bilo je vrijeme za neke nove izazove.”
U Rimac Automobilima Monika je bila od samih početaka i tvrdi da je oduvijek vjerovala da će kompanija doći do pozicije koju drži danas.
“Ja sam od samog starta bila izuzetno optimistična. I kada su svi mislili da nema šanse da napravimo auto za prvi sajam u Frankfurtu, ja sam gurala jer sam znala da možemo. Takva sam: kada mislim da nešto ima perspektivu i da može uspjeti, ne znam što bi se trebalo dogoditi da ja od toga odustanem. Imala sam jedan, samo jedan trenutak kada sam bila stvarno u knock downu, kada nisam znala kako ćemo dalje. Bilo je to u Moskvi, imali smo klijenta s kojim smo trebali raditi na autu. Tada još nismo imali investiciju i taj posao nam je značio sve, time bismo osigurali budućnost. Oni su bili tu u Hrvatskoj, razgovarali smo o tome hoće li se auto sastavljati u Hrvatskoj ili u Rusiji, imali smo već i prijedlog ugovora. Samo je još njihov direktor htio provozati auto. Ponudili smo da dođe bilo gdje u Europu, ali oni su inzistirali da ga dovezemo u Moskvu. Mi tada nismo imali para, imali smo za sljedeću plaću i to je to, više ništa. Odlučili smo riskirati lovu za plaće, jer smo računali na taj ugovor. Taj odlazak u Moskvu koštao je strahovito puno. Auto smo prevozili kamionom, ali morali smo platiti policijsku pratnju, jer je to tako po ruskom zakonu kada prevoziš nešto vrednije od 300 tisuća eura. Odjednom je krenuo neprijateljski stav, skepsa, pitanja tipa “jeste li vi stvarno napravili taj auto, postoji li stvarno ta tehnologija...”. Zadnje je bilo da testiraju domet, otišli smo na neku pistu i neki njihov šofer je vozio auto. Direktor te tvrtke mu je u jednom trenutku rekao da ga “vozi dok ga ne uništi”. Stvarno nam nije bilo jasno. Na kraju je auto radio onako kako smo i rekli. Očekivali smo da ćemo na licu mjesta potpisati ugovor. Taj direktor se samo okrenuo prema Mati i meni i mrtav-hladan rekao: “Odlično ste vi to napravili, ali ja neću raditi supersportski auto bez zvuka”.
Vratili su se u hotel, legli na krevet i buljili u strop.
“Samo sam razmišljala o tome kako ćemo se morati vratiti u Hrvatsku i reći dečkima kako nemamo za plaće, da je sve gotovo. Uvijek sam imala plan B i plan C, ali tada nisam imala nikakvu ideju. Ali prespavaš, dođe novi dan i kreneš dalje. Mate je prodao tatina Harleyja dok je tata bio na putu, time smo pokrili te plaće, iza toga smo dobili super posao i sve se zakotrljalo dalje”, prisjeća se Monika Mikac.
Startup vs. veliki sustav
Direktora QEV Technologiesa Miguela Valldecabresa upoznala je u boksovima Formule E, u kojoj su Rimac Automobili sudjelovali tako što je Concept_One bio automobil direktora utrke, a jedan od prvih investitora u tvrtku, Frank Kanayet Yepes, jedan je od dioničara tog natjecanja.
“Ostali smo uvijek u kontaktu, a kako je automobilski svijet jako, jako mali i kada su čuli da razmišljam o odlasku, pozvali su me na razgovor. Kada sam došla u Barcelonu, svidjelo mi se to što sam osjetila onaj duh koji je Rimac imao kada smo bili jako mali. To ne možeš nikako zadržati kada firma naraste na 350 ili 400 ljudi, koliko god se trudio zadržati startupovski elan ipak moraš uvesti neke procedure velikih sustava. U Španjolskoj sam to opet osjetila, pogotovo kada se pripremamo za utrku. Imala sam i druge ponude u Zagrebu koje sam razmatrala, ali realno u Hrvatskoj nema baš pozicija u ovoj branši koje bi mi davale šansu i za daljnji napredak. Morala bih potpuno promijeniti industriju. Pošto su u QEV-u bili dovoljno fleksibilni da budem jedan tjedan u Španjolskoj i jedan u Hrvatskoj, više nisam imala o čemu razmišljati”, govori Monika Mikac.
Formula E možda jest najseksi dio QEV-jeva poslovanja, ali sržni biznis te tvrtke je nešto sasvim drugo - konverzijski kitovi za pretvaranje vozila s motorima s unutarnjim izgaranjem u električna. Njihovo trenutno najvažnije tržište i svojevrsna testna baza su Filipini, gdje se na struju masovno prebacuju brojna vozila poznata pod nazivom Jeepney. Riječ je o tipično filipinskom fenomenu; naime, kada se američka vojska nakon Drugoga svjetskog rata povukla s tog otočja, za sobom su ostavili brojne Jeepove. Filipinci su s njima radili čuda - pretvorili su ih u taksije, autobuse, kamione, a mnogi Jeepovi iz toga doba - sada već Jeepneyji - voze i danas. Jasno, većina je novije proizvodnje, jer su Filipinci nastavili izrađivati nova vozila po tom principu. QEV je razvio konverzijski komplet kojim se relativno jednostavno izbacuje najčešće dizelski motor iz Jeepneyja i ubacuje električni pogon.
“Tamo većina ljudi nema auto, nego koriste Jeepneyje. Strašno je koliko oni zagađuju, nelagodno je boraviti u gradu koliko zagađenja ima. Svjetska banka je tu investirala dosta novca da se smanji zagađenje preko prelaska na električna vozila. To je nešto što se može primijeniti na sve zemlje u razvoju - na Afriku, Meksiko, Čile... Ima već dosta upita za taksije u Meksiku. Mi u ovom trenutku još nismo ni spremni za to, nemamo velikoserijsku proizvodnju. Prvi ugovori su s Filipinima, gdje imamo suradnju s proizvođačima. Kit se sastoji od motora, invertera, baterije i cjelokupne elektronike. U principu je zamjena jednostavna, ima tu nešto manualnog rada koji rade ljudi koje smo mi educirali. Trenutna cijena kita za konverziju je oko 25 tisuća eura. Plan je da se širenjem proizvodnih kapaciteta ta cijena smanji, na oko 10 tisuća eura. To bi za konverziju jednog, primjerice, autobusa bilo vrlo povoljno”, navodi Monika.
Katalonski ritam života
Ugovor s Formulom E, gdje QEV nema ekipu pod svojim imenom, nego upravlja timom Mahindra Racing, potpisan je na četiri godine, pa kako je tim već uhodan, Monika tu neće imati previše svog upliva. Područje na kojem će imati najviše zaduženja su spomenuti Jeepneyji te suradnje s drugim tvrtkama iz automobilske industrije. Trenutačno u QEV-ju radi 50-ak ljudi, plus 20-ak suradnika, a nakon što se zatvori investicija plan je te brojke udvostručiti.
“Za jednu kinesku firmu razvili smo kompletan prototip električnog vozila, a sada se radi pretprodukcijski model i postoji mogućnost da se dio proizvodnje odradi u Španjolskoj. Postoje mnogi drugi projekti koji se pripremaju i koji moraju ostati u tajnosti. Taj dio je vrlo sličan kao u Rimac Automobilima, od samo pogonskog dijela vozila pa do razvoja kompletnog auta. Još jedan dio koji ću pokrivati jest vanjska investicija u QEV, kao i stvaranje organizacijske strukture same tvrtke. To sam radila i u Rimcu.”
Ono na što se malo teže prilagođava u Barceloni jest ležerniji pristup podjeli vremena. Kao osobi koja je uspostavila svoju dnevnu rutinu na način da u 8 sati bude na poslu, ruča u 12 i večeru pojede najkasnije u 18, katalonski ritam života sve je to bacio na glavu.
“Oni u 8 tek doručkuju, jedan dan sam u 8 došla u firmu i bila jedina. Svi dođu oko 9, pa se jede tek oko 14, ali ne onako kako sam ja navikla, brzinski u pola sata, nego se ruča po sat vremena. Navečer da i ne govorim, tek iza 21 počinje život. Ali, radi se vrlo ozbiljno. Kada si startup u automobilskom svijetu nemaš izbora, moraš zapeti. Sviđa mi se, ljudi su topli i osjećam se vrlo ugodno tamo”, otkriva mlada Zagrepčanka.
Iako se to polagano mijenja, automobilska branša pretežno je muški svijet. Mikac priznaje da se često susretala s predrasudama zbog njezina spola, ali napominje da bi sve barijere vrlo brzo nestale.
“Na sajmovima su ljudi često znali pretpostaviti da sam hostesa, primjerice. Ali kada bih počela govoriti o samom autu, vrlo brzo bi shvatili da znam o čemu pričam, a kako je taj svijet jako mali i svi te relativno brzo upoznaju, te situacije su davno nestale.”U vječito širećim pogonima Rimac Automobila i njihove sestrinske tvrtke Greyp Bikes u Sv. Nedelji pokraj Zagreba danas svakodnevno radi približno 400 ljudi, među kojima su i stranci iz više od 20 zemalja. Hrvatski “jednorog”, tvrtka s tržišnom kapitalizacijom višom od milijardu kuna, danas je etablirani igrač u svijetu elektroautomobila i njihovih baterijskih i pogonskih sustava. U ekspanziji je praktički neprestano - novi prostori, novi proizvodi, novi radnici. Daleko je to, strahovito daleko, od prvih dana startupa Mate Rimca, kada je kostur od prvih 10-ak ljudi gurao tvrtku uzbrdo.