Zašto su ukus i interesi društvene elite postali sasvim obični

Još od sredine prošlog stoljeća ukus društvene elite mijenjao se tako da je postajao prosječan i bliži običnim ljudima. Visoka društvena klasa prigrlila je svakodnevne aktivnosti i počela je držati do javnog mišljenja, a taj je trend postao mnogo izraženiji od 90-ih. Tako pokazuje novo istraživanje Od Aristokracije do prosječnosti - promjena odlika elite, koje su proveli sociolozi Sam Friedman s britanskog LSE-a i Aaron Reeves sa Sveučilišta u Oxfordu. Analizirali su rekreaciju više od 70.000 ljudi koji su se od 1897. godine našli u “Who’s Who”, bibliji britanskog establišmenta koji čini 0,05 posto populacije.

To su ljudi na važnim pozicijama, oni koji su ostvarili profesionalna postignuća, prestižni su, bogati, utjecajni i slavni. Kriterij u istraživanju bio je glazbeni ukus 1000 gostiju u jednoj emisiji na BBC Radio 4. Autori su prepoznali tri povijesna razdoblja: u prvom je aristokracija preferirala lov, pucanje, jahanje, polo, jedrenje… Novi bogataši s početka 20. stoljeća, industrijalci koji su tražili svoje mjesto u visokom društvu, kupovali su seoska imanja, biblioteke i umjetničke zbirke propalih aristokrata.

World Inequality Report 2018

Na tu “prijetnju” elita je odgovorila novom fazom: više se usmjerila na kazalište, balet, operu, klasičnu glazbu, književnost, apstraktnu umjetnost, a popularne su postale i aktivnosti na otvorenom, poput planinarenja. Treća faza započela je pedesetih godina prošlog stoljeća kad su pomaci u svijetu umjetnosti legitimirali popularne kulturne forme, a sve što je tome prethodilo počelo se smatrati snobizmom. Rastao je broj onih koji su kao interes navodili nogomet, kino, provođenja vremena s obitelji, prijateljima i kućnim ljubimcima, zatim pop glazbu, pa čak i “glasnu muziku i dobro pivo”.

No, britanska elita zadržala je i zanimanje za tradiciju. Stare aristokratske aktivnosti, poput jahanja i pola, i dalje prakticira oko 40 posto uvrštenih u “Who’s Who”. Kako navodi Reeves, ne radi se samo o kulturnom ukusu predstavnika elite nego i o tome kako sebe žele prikazati, a to da su obični i jednostavni. Rast obične elite, objašnjava drugi autor istraživanja Friedman, osobito je izražen od 90-ih, što koincidira s rastom bogatstva jedan posto svjetske populacije. Ta je elita ojačala ekonomski, a sve je više dokaza koji upućuju na njihovu moralnu nesigurnost, vrlo su osjetljivi na javnu percepciju da su snobovi, da im je najvažniji osobni interes i da nemaju dodira sa stvarnošću. Stoga njihov kulturni život postaje ključno područje borbe za izgradnju prihvatljivijeg javnog imidža.