U doba predbožićne šoping groznice posve je prikladno analizirati i kupovnu moć hrvatskih građana, pogotovo jer raspolažemo novim podacima o potrošnji koje je objavio Eurostat. Prilično je to otrežnjavajući niz brojki koje ukazuju gdje nam je, prema materijalnom blagostanju kućanstava, realno mjesto u šarolikoj europskoj zajednici, ako već podatak o BDP-u po glavi stanovnika možda djeluje općenito i nedovoljno upečatljivo. Hrvatska je po oba pokazatelja na pretposljednjem mjestu u EU, što je doslovce dvostruka potvrda.
Objavljeni raspon kretanja blagostanja kućanstava po zemljama unutar Europske unije pokazuje se kao širok i u prošloj se godini kretao od 132 posto (Luksemburg) do samo 54 posto (Bugarska) europskog prosjeka. Hrvatska se smjestila na 62 posto prosjeka, ispred Bugarske i iza Rumunjske, na istoj razini kao i Mađarska. Skroman napredak u odnosu na 2015. godinu (59 posto) i 2016. godinu (61 posto).
Materijalno blagostanje kućanstava o kojem ovdje govorimo Eurostat mjeri preko pokazatelja koji se zove stvarna individualna potrošnja (Actual Individual Consumption, AIC) i sastoji se od roba i usluga koje su pojedinci zaista konzumirali u nekoj zemlji, neovisno o tome je li ih kupilo i platilo samo kućanstvo, vlada ili neka neprofitna udruga. Statističari preferiraju tu mjeru za međunarodne komparacije potrošnje jer na nju ne utječe to što je organizacija određenih važnih usluga, poput zdravstva ili obrazovanja, različita u svakoj zemlji. AIC se iskazuje po glavi stanovnika prema standardu kupovne moći (Purchasing Power Standard, PPS), što je zapravo “umjetna valuta” koja eliminira razlike među valutama. Za jedinicu PPS-a može se kupiti ista količina roba i usluga u svim zemljama, što omogućava usporedbu ekonomskih indikatora.
Po tako mjerenoj individualnoj potrošnji je, dakle, 10 zemalja Europske unije iznad prosjeka, tu spadaju Luksemburg, Njemačka, Austrija, Danska, Velika Britanija, Belgija, Finska, Nizozemska, Švedska i Francuska, a Italija je pala ispod ruba, malo ispod prosjeka. Kako su se poredale najnaprednije tranzicijske, srednjoeuropske zemlje? Najbliže europskom prosjeku je Litva (88 posto), pa Češka (82 posto), slijedi Slovenija (77 posto), Poljska (76 posto), Slovačka (76 posto) te Estonija (73 posto). Hrvatska je u skupini s najnižim razinom potrošnje po stanovniku, više od 30 posto ispod europskog prosjeka.
Ono što posebno upada u oči jest da je Rumunjska, recimo, zabilježila značajan rast u odnosu na 2015. godinu: sada je na 68 posto prosjeka EU, a prije tri godine je bila na 58 posto. Značajan rast zabilježile su i Litva te Češka, a značajan pad zabilježen je u Luksemburgu, Austriji, Nizozemskoj i Švedskoj. Treba izdvojiti još jedan podatak: Irska, zemlja koja je u 2017. godini imala vrlo visok BDP po glavi - odmah iza Luksemburga, čak 81 posto iznad europskog prosjeka - po stvarnoj individualnoj potrošnji stoji daleko lošije; ispod je europskog prosjeka.
Francuska, koju već tjednima potresaju veliki prosvjedi izazvani revoltom zbog pada životnog standarda, drži se na 108 posto europskog prosjeka po stvarnoj individualnoj potrošnji, dok je 2014. godine u Francuskoj ta potrošnja bila na 111 posto. Istodobno, francuski BDP po glavi je na 104 posto europskog prosjeka.
Eurostat je objavio i podatke o raspoloživom prihodu europskih kućanstava po stanovniku u PPS-u u 2017. godini, te je po tome Francuska blizu vrha Unije sa 25 tisuća eura, iznad nje su samo Luksemburg, Njemačka i Austrija. Portal Euronews je na osnovi tih podataka objavio tekst u kojem istraživač na Europskom institutu LSE-a Iain Begg zaključuje kako je prosječnom Francuzu daleko bolje nego većini u Europi (Eurostat u toj tablici nije donio podatke za Hrvatsku, iz nekog razloga su zadnji objavljeni podaci za 2012.). Među komentarima bilo je i onih koji su zaključili da “ako bi itko trebao prosvjedovati, to su oni u istočnim i južnim europskim zemljama”, gdje je raspoloživi prihod kućanstava daleko, daleko niži. Pritom je isti čitatelj francuski revolt opisao kao rezultat snobovskog pozivanja na stečena prava.
U donekle sličnom je tonu bila i nedavna analiza Velimira Šonje na Ekonomskom labu, “Macron u obraćanju naciji: kao da je učio od naših”, gdje on primjećuje: “Zanimljivo je da ljudi nisu izašli na ulice Dublina, Vilniusa ili Ženeve, nego na ulice Pariza. Istog onog Pariza koji je glavni grad države koja ima dugoročno rastući i daleko najveći udjel državnih socijalnih transfera u BDP-u”. Graf koji je uz to objavio, o rashodima opće države kao postotka BDP-a, ističe Francusku kao najveću socijalnu državu u Europi. Hrvatska je, naravno, po javnim rashodima daleko bliže Francuskoj nego Irskoj.
Kako god, izuzmemo li pokušaj neslavnog i neuspjelog kopiranja francuskih ‘žutih prsluka’ prošlog vikenda u Rijeci i Zagrebu, u Hrvatskoj se ne prosvjeduje, iz nje se tiho odlazi. Stvarna individualna potrošnja je tek jedan od pokazatelja koji govore o tome zašto. Moguće je, doduše, da će statistika idućih godina, kao rezultat dijela mjera koje je ipak poduzela Vlada Andreja Plenkovića - od smanjenja PDV-a na hranu i lijekove preko dizanja plaća javnim službenicima te dizanja minimalne plaće i neoporezivog dijela božićnica, regresa i ostalih nagrada i naknada radnicima - zabilježiti rast potrošnje, pa tako i uspon na Eurostatovoj ljestvici AIC... Osim, naravno, ako do tada Rumunji već ne budu stajali daleko bolje.
Pitanje je hoće li statistički pomak značiti i da većina osjeća da joj je standard bolji. Ako zaključujemo prema francuskom primjeru, ne nužno. Ma koliko izgledalo da Francuzi traže “kruha preko pogače”, ne možemo se praviti da ne čujemo kako dio njih glasno viče da ne živi zadovoljavajućim standardom te im je francuski predsjednik ponudio “poklone”, poput povećanja minimalne plaće i pomoći umirovljenicima. U međuvremenu, obratio se i korporacijama da i one odigraju ulogu u smirivanju uzavrelih ulica. Više od 100 poslovnih lidera bilo je pozvano u Elizejsku palaču, na hitan sastanak jer, kako im je rekao Macron, nije u pitanju “samo problem francuske države nego francuskog društva i ekonomskog modela”.
Neke kompanije već su se odazvale i isplatile zaposlenicima nagrade na koje se ne plaćaju porezi, najavio je to i naftni div Total te proizvođač autoguma Michelin. Francuske banke su pristale da iduće godine ne dižu naknade kućanstvima, a EDF, energetska kompanija u većinski državnom vlasništvu, neće smjeti u prvoj polovici 2019. dizati cijene. Macronov pritisak na korporativni sektor, koji je ranije prilično mazio i zaradio epitet “predsjednika bogatih”, tu ne staje. Kompanije će, kako se čini, morati platiti više poreza kako bi se smanjio proračunski deficit koji će vjerojatno preskočiti tri posto, nakon što se predsjednik obvezao na veće javne izdatke zbog pritiska prosvjednika...
Moguće je tvrditi da je u Francuskoj u podlozi zbivanja na ulicama loše funkcionirajući ekonomski model u kojem je javni sektor pretežak uteg. Vjerojatno bi se isto moglo reći i za Hrvatsku. Ipak, možda bi se trebalo upitati i je li najpoželjniji model onaj koji demonstrira Irska? Ili je bolji u Finskoj u kojoj je BDP po stanovniku devet posto iznad prosjeka EU, a stvarna individualna potrošnja 12 posto.
Tekst u potpunosti preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
Naslovnica Globusa