Nakon što su se dvomjesečne ćakule o tome da poljski fond ulazi u Studenac našle i u medijima, vlasnik omiškog trgovačkog lanca Josip Milavić drži da je ta informacija spekulativna.
Diskretni Milavić, inače nesklon javnom istupanju, sjedi u svom uredu, sve aktivnosti redovno obavlja i upućuje nas na logičan zaključak: 'da se bilo što oko Studenca vlasnički promijenilo to bi, istog časa, bilo objavljeno i dostupno javnosti. Za sada nema ništa'.
Neslužbeno, moglo se čuti više verzija o budućnosti Studenca. Jedna od njih je da se posao dogovorio ali da poljski fond još pregovara s hrvatskim bankama oko kredita kojim bi obavio transakciju. Priče kolaju, ali dogodilo se nije ništa.
Zna se da je u biznisu, prije ili kasnije, sve na prodaju i da je u poslovnom svijetu tajming čarobna riječ, ali ipak je nejasno što bi moglo motivirati vlasnika Studenca da proda obiteljsku tvrtku koju je stvorio iz ničega i kojoj ne manjka ni poslovnih rezultata, ni perspektive, ni planova, ni kapitala. I uz koju je, nije nebitno, jako emotivno vezan. Josip Milavić ne krije da je donio mnoge teške odluke, ali da je gotovo svaka odluka oko Studenca za njega 'jako teška'.
Poslovni rezultati omiške kompanije impresivni su. U prošloj godini ostvaren je prihod od 1,7 milijardi kuna uz rast od 14 posto u odnosu na prethodnu godinu. Dobit prije oporezivanja iznosila je 107 milijuna kuna, EBITDA je 18,2 milijuna EUR-a. U 2018. predviđa se rast od 15 posto što znači da će kraj godine Studenac dočekati s preko 400 prodajnih mjesta i prihodom od 2 milijarde kuna. I što je posebno važno preko 3000 zaposlenih. Tako veliki broj zaposlenih jedina je disproporcija u Studencu u odnosu na konkurenciju, a dolazi kao rezultat orijentacije na manje i prilično dislocirane objekte, često u malim sredinama po Zagori i otocima.
Zahvaljujući činjenici da je u poslu oprezan, ponekad možda i 'bojažljiv', iako brz na odlukama, Milavić tvrtku nije eksplozivno razvijao. Bježao je, kaže, od megalomanskih planova, ali s jasnom vizijom što želi. Odavno je kupio kvalitetan prostor na TTTS-u od 3000 kvadrata, prije 11 godina u Dugopolju je podignut distributivni centar na 12000 četvornih metara, a onda je od METRO-a kupljen vrijedan objekt. Više od 10 milijuna eura uloženo je u distribuciju i Studenac danas, to Milavić posebno ističe kao prednost, ima čak 30.000 kvadrata potencijalnog prostora za distributivnu mrežu.
- Studenac se razvijao konzervativno, na vlastitom kapitalu a nikad na račun dobavljača pa čak, u većoj mjeri, niti banaka. Naš neto dug je nula kuna, zapravo i ispod toga, i mi u tvrtki imamo višak kapitala - objašnjava svoju poslovnu filozofiju Josip Milavić.
Jedan je od začetnika ideje o stvaranju Nacionalnog trgovačkog lanca (NTL) u kojemu je povezanih desetak članica koje su zadržale zasebno poslovanje. Kad se uspoređuju samo domaći trgovački lanci NTL je četvrti po prihodima (preko milijardu kuna) i dobiti (preko 70 milijuna kuna). Kumulativno, sve članice NTL-a imaju preko 6 milijardi kuna prihoda. Rast je preko 10 posto godišnje i Studenac, koji u NTL-u participira s 40 posto, u toj sinergiji vide sjajnu perspektivu.
Josip Milavić koji, držeći se pravila da nije dobro sva jaja trpati u istu košaru, nakon 40 godina poduzetničkog iskustva disperzira biznis snažno razvijajući i druge poslove. Bavi se nekretninama, ugostiteljstvom i nadasve hotelijerstvom.
- Mi danas raspolažemo s gotovo 800 kreveta a intenzivno pripremamo nove projekte u Omišu, Splitu, Dubrovniku, na Šolti i još nekim lokacijama. Za tri do pet godina raspolagat ćemo kapacitetima od barem 2000 hotelskih kreveta - ističe Milavić.
Kao veliki lokalpatriot, ponosni Poljičanin, nikad nije htio otići iz Omiša. Milavićev kapital na ušću Cetine vidljiv je na svakom koraku. Vlasnik je velikog broja vrijednih parcela koje je kupovao uglavnom na usmenim licitacijama po 30-40 posto većoj cijeni od realne ulagao je, gradio. No, čini se kao da je postao prevelik za malu sredinu. Nagađanja da vlasnik Studenca nije baš u milosti lokalne politike čini se imaju osnova, a o njima je Milavić, prilično iziritiran, odlučio javno progovoriti.
-U Omiš sam dosad uložio preko 70 milijuna eura u nekretnine, objekte, sadržaje i spreman sam u narednih pet godina uložiti još barem 50 milijuna eura ali ne daju mi. Blokiraju me, moji projekti ne prolaze a da se pojavi netko sa strane vjerojatno bi se hvalili kako imaju zainteresirane investitore - ljutit je Milavić koji u svemu prije vidi nesposobnost onih koji odlučuju nego političku urotu. Tri vlasti su se promijenile i sa svima je bio problem realizirati ulaganja. U tako maloj sredini veliki poduzetnik i lokalna vlast komuniciraju uglavnom dopisima. I ne razumiju se.
- Želim u blizini sportske dvorane, koju sam sagradio i vrijednu 4 milijuna eura doslovno poklonio gradu, sagraditi veliki hotel s 200 postelja ali nailazim na nelogične zapreke kod uprave koja to namjerno opstruira. Pune četiri godine. Od 2010. godine pokušavamo realizirati projekt na lokalitetu Vrsovac prema Makarskoj s garažama, trgovačkim centrom i velikom diskotekom ali ni to ne ide. Kolodvor su prodali netransparentno iako sam bio spreman na veliko ulaganje s tim što bih gradu poklonio perone. I naposljetku, na ulazu u Omiš iz pravca Splita, od početka kampa, predlagao sam da se na gradskom zemljištu napravi treća vozna traka, uredi nogostup kojega sada nema s rasvjetom i konačno uredi primjeren ulazak u grad. Bio sam spreman i na ozbiljnu donaciju ali od svega ništa. Napravljeno je još veće ruglo s fiksnim objektima uz ogradu, umjesto kampa nastalo je naselje a ljudi doslovno moraju hodati po cesti - u nevjerici je Josip Milavić koji unatoč svemu ne želi dignuti ruke od svoga Omiša.