Suočen sa stalno rastućim dugovima u sektoru, ministar zdravstva Vili Beroš, poput svojeg prethodnika Milana Kujundžića, izlaz traži u povećanju prihoda. Najprije je najavio povećanje zdravstvenih doprinosa, a kada je naišao na veliku osudu javnosti, rekao je da to nije izgledno, nego da će se prihodi pokušati povećati "određenim proračunskim izdvajanjima" koja se odnose na upotrebu štetnih tvari, poput duhana, alkohola i šećera. S poreznim promjenama 2019. godine Vlada je, među ostalim, povećala stopu oporezivanja šećera u sokovima (ovisno o postotku šećera u pićima) te trošarine na cigarete i alkohol. Iako je povećanje tih poreza inicirao Kujundžić, oni ipak nisu namjenski, u smislu da odlaze Ministarstvu zdravstva, nego služe za opće potrebe proračuna. Nije jasno očekuje li ministar Beroš da će Vlada sada preusmjeriti dio tih prihoda HZZO-u ili najavljuje veće oporezivanje nezdravih proizvoda, ali što god da je posrijedi, mali su to iznosi za njegove velike potrebe, svakako milijuni, a ne milijarde. Primjerice, kada su 2019. godine povećane trošarine na bezalkoholna pića, prihodi su čak udvostručeni, ali procjena je bila da će to proračunu dodatnih donijeti samo 144 milijuna kuna.
Najava o povećanju prihoda za zdravstvo na svjetlo dana iznijela je cijeli niz podataka koji upućuju da Hrvatska već sada previše troši na taj sektor, ali ima uporišta i za argument da bi iznos mogao biti i veći, a struktura financiranja zdravstva malo drugačija. Prema podacima, prosječni izdaci za zdravstvo u EU 27 u 2019. godini iznosili su 8,3 posto BDP-a, a u Hrvatskoj su bili na razini 6,9 posto. Od novih zemalja EU, više od Hrvatske izdvajaju Slovenija (8,3), Češka (7,8) i Bugarska (7,6). Osim toga, u usporedbi s drugim zemljama građani u Hrvatskoj manje plaćaju za zdravstvo iz vlastitog džepa, oko 1,2 postotna boda, dok je prosjek za EU 2,1 bod, u Sloveniji je 2,4, a u Bugarskoj čak tri postotna boda. Možda bi građani i prihvatili argument da moraju više izdvajati za zdravlje, pogotovo u vremenima kada je svijest o njegovoj važnosti povećana, ali za to ih treba pridobiti. Hrvatski ministri zdravstva nisu im nudili uvjerljive argumente niti ulijevali nužno povjerenje, iza njih ne ostaje niti jedna kvalitativna promjena u funkcioniranju sustava, od organizacije rada bolnica, racionalnijeg trošenja lijekova, prekovremenog rada osoblja, pa do prevencije, što uključuje promicanje zdravijih navika življenja.q