Na temeljima koje su izgradili pokojni mu djeda Mijo te otac Branko, Ivan Matanić iz Donjih Andrijevaca nedaleko od Slavonskog Broda prije deset godina nastavio je dobro uhodani obiteljski posao uzgoj tovne junadi, odnosno bikova i do danas taj posao razvio u uspješnu priču koju bi želio dodatno proširiti. Ovih je dana u tom smislu bio posebno aktivan, jer je trenutno stado od oko 60 bikova odlučio povećati, pa je često bio na putu po Hrvatskoj, ali i Rumunjskoj i Slovačkoj.
- Nema napretka ako se ne ulaže u novu proizvodnju. Trenutno na imanju imam 60 grla, ali upravo sam sada u procesu kupovine još 70-80 mladih bikova. Dio sam već kupio u Hrvatskoj na području Petrinje, dio u Rumunjskoj, a najviše ovog tjedna u Slovačkoj, odakle mi dolaze 63 mlada bika kao pojačanje na OPG – veli nam ovaj 36-godišnjak koji je u priču s uzgojem tovne junadi ušao nastavljajući obiteljsku tradiciju.
Veliki planovi
- Sve je još prije više od 50 godina pokrenuo pokojni dida Mijo, nastavio je moj otac Branko, a onda sam ja 2013. godine otvorio svoj OPG i preuzeo posao s ciljem da ga održim, ali i dodatno razvijam – kazao je Matanić, koji se osim stočarstvo bavi i ratarstvom na ukupno 125 hektara zemlje od kojih je polovica u njegovom vlasništvu, a polovica se odnosi na državnu zemlju koju ima u zakupu.
- Ratarenje je osnova za bavljenje stočarstvom, jer ako nemate svoju zemlju na kojoj ćete proizvoditi hranu za stoku, onda se to nikako ne isplati. Bez ove zemlje i žitarica koje na njoj uzgajamo ne bi bilo ni stoke, a o zemlji ovisi i naš daljni rast i razvoj, jer imam velikih planova, no vidjet ćemo hoću li ih moći realizirati, jer to prvenstveno ovisi o rezultatima natječaja za zakup državnog poljoprivrednog zemljištae koji je u tijeku u Općini Donji Andrijevci – rekao je Ivan, pojasnivši potom što mu je novi plan.
- Htio bih se proširiti priču na još jednu farmu, ali to ovisi o natječaju za državnu zemlju. Ako dobijem zemlju za koju sam se natjecao, onda bih napravio još jednu farmu sa 200 grla bikova, a ako je ne dobijem onda ću ostati na ovom što sada imam. Trenutno imam 60 hektara državne zemlje u zakupu i još 65 hektara vlastite. Ako izgubim državnu zemlju onda nema ništa od novih ulaganja – iskren je ovaj ratar i stočar, koji na oranicama uzgaja kukuruz, ječam, pšenicu, suncokret, soju i lucerna.
- Sve što proizvedemo na njivama, ide za hranu bikova – dodao je Matanić.
Kad je riječ o tržištu bikova kaže da to ovisi od godine do godine.
- Jedne godine bude super, druge baš i ne, kao i sa žitaricama, ali u prosjeku je to dobro. Vidim u tome perspektivu i želio bih se širiti, dalje ulagati, no to najviše ovisi o zemlji. Nadam se da će sve biti dobro, jer želim ovaj posao razvijati i danas-sutra, ako Bog da, ostaviti ga sinu Luki kojemu su sada 4 godine – objasnio je naš sugovornik, kojemu na imanju pomažu i mama i tata, kao i supruga Josipa sa svoje strane kada zatreba.
Prije četiri godine iskoristio je i mogućnosti koje su se otvorile s EU fondovima, pa je putem Mjere 4.1.1 Ministarstva poljoprivrede financirao izgradnju lagune, kupovinu strojeva i uređenje puteva. Ukupna vrijednost projekta bila je 3,5 milijuna kuna, od čega 90 posto bespovratnih sredstava. Naglašava da mu je to puno pomoglo.
Uloga mladih
- S jedne strane je ekološka komponenta, jer se pravilnim zbrinjavanjem stajskog gnoja čuvaju podzemne vode i smanjuju se neugodni mirisi. S lagunom za stajski gnoj čuvam okoliš, a strojevi mi omogućuju lakšu i bržu manipulaciju. Također, smanjio sam i troškove radne snage – istaknuo je Matanić, kojega smo upitali i kako gleda na ulogu i broj mladih ljudi u poljoprivredi, ima li ih dovoljno, treba li ih biti više...?
- Trebalo bi biti puno više mladih u poljoprivredi, ali na kraju se cijela priča vrti oko toga koliko imaš volje i želje za ovakvim poslom, kao i ideja te možda i najvažnije imaš li dovoljno zemljišta. Za ovaj posao koji ja radim, isplativost se mjeri u tome koliko imaš zemlje za proizvodnju vlastite hrane. Ako je to dovoljna površina onda bih svakome preporučio i potaknuo ga da se upusti u posao kojeg ja radim, ali ako nema svoje zemlje, onda to nije isplativo, jer je hrana jako skupa. Sa 2-3 jutra se ne može ništa. Znam dosta mladih koji bi htjeli raditi, ali nemaju zemlje i to je možda i najveći problem – smatra ovaj Slavonac, koji svoje bikove najviše prodaje u Kosovo i Crnu Goru. U Hrvatskoj tek manji dio. Veli da u tim državama postoji veliki interes, ali i da dobro plaćaju, pa mu je plasman bikova na ta tržišta već nekoliko godina uhodan posao.
