.jpg)
Plaće ljudi koji vode privatne tvrtke su tajne, no javnosti su poznate plaće saborskih zastupnika, dužnosnika ili menadžera u nekim javnim institucijama. Prošloga tjedna, primjerice, RTL je objavio podatke iz kojih je vidljivo kako potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva i prostornoga uređenja Predrag Štromar mjesečno prima neto plaću od nešto više od 19 tisuća kuna.
Potpredsjednik Sabora Božo Petrov ima mjesečnu plaću od 19.900 kuna, njegov kolega, također potpredsjednik Sabora, Siniša Hajdaš Dončić zarađuje 20.250 kuna, koliko i potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić. Potpredsjednik Sabora Milijan Brkić i premijer Andrej Plenković imaju približno jednaku plaću - 21.600 kuna. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković mjesečno dobiva oko 22.400 kuna, kao i zamjenica predsjednika Ustavnog suda Snježana Bagić. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ima plaću od 24.400 kuna, a predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović tristotinjak kuna više, piše Glas Slavonije.
Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić prima mjesečnu neto plaću u iznosu od 41.200 kuna, Viceguverneri imaju različite plaće, primjerice Michael Faulend prima 33.900 kuna, Martina Drvar - 35.600, Sandra Švaljek - 38.000, a Slavko Tešija 44.400 kuna.
U privatnim poduzećima u Hrvatskoj neto plaće menadžera kreću se od desetak pa do 40 i više tisuća kuna. U nekim većim sustavima predsjednik uprave nerijetko ima i znatno više iznose, koji se realnije mogu vidjeti na godišnjoj razini kada se zbroji čitav iznos dohotka, s nagradama. Ti iznosi ovise o mnogo toga - u kojem sektoru posluje tvrtka, jer nisu iste plaće zaposlenih u tekstilnoj industriji i financijskom ili IT sektoru. Ovise o tome gdje posluje tvrtka, pa tako najčešće nemaju iste plaće menadžeri poduzeća u Slavoniji i Istri ili Zagrebu, ovise o tome kako i na kojim tržištima posluje tvrtka itd.
- Vlasnik tvrtke uglavnom je spreman dobro platiti menadžera koji će voditi tvrtku, vjerojatno mu osigurati automobil, kreditnu karticu i druge pogodnosti. S druge strane, vlasnik od menadžera očekuje dobre rezultate poslovanja, odnosno veže ga postignutim rezultatima. Najčešće menadžer ili menadžment tvrtke, kada ostvari dobar poslovni rezultat - profit, od vlasnika dobiva i nagradu ili bonus. Bonus može biti ugovoren u postocima ostvarenog profita, tako da menadžeri imaju vrlo dobru motivaciju, kaže dr. sc. Željko Požega s osječkog Ekonomskog fakulteta.
Dr. sc. Velimir Srića kaže kako je sustav nagrađivanja menadžera prema rezultatu načelno dobar, ali ako se tu uključe i objektivni uvjeti, jer nisu uvijek poslovni rezultati posljedica dobrih odluka menadžmenta.
- Mogu podsjetiti na primjer Plive, čiji je nekadašnji predsjednik uprave Željko Čović svojevremeno proglašavan najboljim menadžerom u Hrvatskoj zbog izvrsnih poslovnih rezultata, iako se zna da je Pliva na osnovi prodaje prava na azitromicin američkom Pfizeru dobivala sto milijuna dolara godišnje. Čović je to naslijedio. Samo ću reći da je Pliva na kraju prodana za 20 posto iznosa koji je zaradila samo na azitromicinu. Dakle prostor je to u kojem je teško biti objektivan. Moj je stav da je mnogo bolje nagrađivati cijele timove, a ne pojedince, kaže Srića.
Kada se govori o menadžerskim plaćama, svojevremeno je u medijima objavljeno da je Željko Čović imao plaću od 430.000 eura godišnje, uz bonuse koji su se utvrđivali na osnovi dobiti Plive, do najviše 90 posto godišnje plaće. Srića navodi kako u slučaju otkaza otpremnina za top-menadžera doseže goleme iznose, nerijetko su oni u visini od pet do deset njegovih godišnjih plaća.
Paradoksi
- Često studentima postavim pitanje koliko vjeruju u zakone ponude i potražnje i koliko je u redu da najbolji nogometaš, pjevač ili glumac zarađuje pet tisuća puta više nego najbolji liječnik, profesor ili znanstvenik. Takve odnose diktira zakon ponude i potražnje. On može biti nepravedan i subjektivan i ako se sve u životu svede na njega i posljedice mogu biti paradoksalne - upozorava Srića.
No, kakva je situacija u javnim poduzećima ili ustanovama, gdje politika postavlja menadžment? Požega podsjeća da je bilo mnogo primjera nekorektnih postupaka oko sklapanja menadžerskih ugovora. "U ugovoru su imali zajamčene nerealno visoke otpremnine u slučaju da im vlasnik da otkaz, a jasno je da su imenovani političkim putem i da će morati otići s odlaskom politike koja ih je imenovala. U javnosti su se pojavljivale informacije o milijunskim otpremninama kojima su ‘nagrađivani‘ pojedinci. Da se razumijemo, otpremnina mora postojati, jer netko tko je prihvatio rizik i napustio svoj posao da bi prešao na drugi, gdje zna da će promjenom vlasti morati otići, mora imati neku naknadu za vrijeme koje mu je potrebno da se ponovno snađe. Ali tako visoke otpremnine su nemoralne. Direktori javnih poduzeća u Gradu Osijeku primjerice uglavnom imaju ugovore koji im jamče da će u slučaju otkaza dobiti otpremninu u iznosu od tri mjesečne plaće - kaže Požega, inače predsjednik Gradskog vijeća Osijeka.
Kako su u svijetu rasle plaće i bonusi
Ekonomist, dr. sc. Velimir Srića napominje kako vlasnici tvrtki svakako nastoje imati kvalitetne ljude koji će voditi te tvrtke i kroz financijsku naknadu procijeniti koliko im tko vrijedi. “Nema mnogo ljudi koji mogu dobro voditi poduzeće, tako da je njihov položaj na tržištu prilično dobar. No, općenito se priča o menadžerskim plaćama i otpremninama rekao bih globalno pokvarila u posljednjih 40-50 godina. Počelo je to u Americi, gdje je nekada odnos plaće američkog predsjednika i predsjednika neke korporacije bio u omjeru jedan prema pet, a sada je i jedan prema 50, naravno u korist ovoga iz korporacije. Danas je mnogo apsurdnih situacija s golemim isplatama bonusa i otpremnina. Bonusi se često isplaćuju i kroz vlasničke udjele u kompaniji. Mislim da nije samo materijalna stimulacija bitna i da ljudi trebaju nalaziti mnogo više smisla u svom poslu od same materijalne motivacije. Sigurno je da treba gledati i širi kontekst. Što je s tvrtkom koja ima odlične poslovne rezultate, ali je društveno nekorisna ili zagađuje okoliš?” propituje Srića.
Dužnosnička plaća
Nije bio rijedak slučaj posljednjih desetljeća da se hrvatska javnost gotovo sablažnjava što bivši državni dužnosnici nakon odlaska s dužnosti imaju pravo primati još šest mjeseci punu plaću i idućih šest mjeseci pola plaće. Dr. sc. Željko Požega naglašava da je to potpuno ispravno. “U tom roku od šest mjeseci taj bivši dužnosnik, najčešće zbog mogućeg sukoba interesa i ne smije raditi u privatnoj kompaniji, a za to vrijeme prima puni iznos dužnosničke plaće. Takvo pravilo poznaju sve demokratske razvijene zemlje. Rok od šest ili 12 mjeseci trebao bi mu biti dostatan da si pronađe drugi posao, a paralelno ima osigurana sredstva za život”, napominje Željko Požega.