„Pa to je prava nepravda!“, uskliknuo bi davnašnji animirani lik Kalimero, malo crno pile, pri kraju svake kratke epizode popularnog crtića sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a upravo se tako osjećaju i brojni građani Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kada vide da nemali broj poduzetnika iza sebe ostavlja bankrotirane tvrtke koje su ostale dužne dobavljačima, radnicima, eto i mrskim bankama, a bivši vlasnici tih kompanija nastavljaju uživati u materijalnim blagodatima prethodno stečenog bogatstva i pokreću nove poslove.
Glavno Kalimerovsko pitanje tu glasi kako je moguće da netko tko je „zaslužan“ za velike gubitke i nenaplative dugove svoje kompanije, kao član uprave ili većinski i dominantni vlasnik tvrtke, ne odgovara materijalno, svojom imovinom, za takve „minuse“. Razlog za to se krije u činjenici da su poduzeća posebne pravne osobnosti koja su pravno odvojena od dioničara i menadžera, u smislu da je osnovno pravilo koje vrijedi za društva kapitala to da njihovi članovi (menadžeri, vlasnici) ne odgovaraju za obveze tih društava. Pravna i poslovna filozofija koja stoji iza takvog svjetskog standarda jest stav da treba ohrabriti poduzetnike da pokreću poslove, jer bi u suprotnom daleko manji broj ljudi krenuo u poduzetničke avanture.
100 godina međunarodne zakonodavne prakse
No, poslovna i sudsko-zakonodavna praksa je u svijetu još prije sto godina prepoznala mogućnost da se takva „neodgovornost“ može zloupotrijebiti, pa je na različite načine u raznim državama uveden institut proboja pravne osobnosti („Doctrine of piercing the corporate veil“) kojim se ta neodgovornost ograničava. U Hrvatskoj je na temu „Proboj pravne osobnosti i odgovornost za obaveze“ 2010. doktorirao doc. dr.sc. Ratko Brnabić, docent na Katedri za trgovačko pravo i pravo društva na Pravnom fakultetu u Splitu, a prošle godine je na 52. Savjetovanju "Računovodstvo, revizija i porezi u praksi“ koje je organizira u Brelima Udruga RIF održao prezentaciju pod nazivom Proboj pravne osobnosti u novijoj sudskoj praksi, te je objavio i taj članak. Dijelom je tu temu obradila i doc.dr.sc. Mihaela Braut Filipović, docentica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci u svom radu „Odgovornost društva majke za obveze društva kćeri“.
U anglosaksonskom pravu, pritom, kao ishodište shvaćanja odvojenosti tvrtke i vlasnika ( i menadžera) navode poznate slučajeve „A. Salomon v. Salomon & Co“ u Velikoj Britaniji i „Berkey v. Third Avenue Railway“ u SAD-u. U slučaju Salomon, sud je ustvrdio da dioničar ne odgovora za obveze društva čak niti u slučaju prijevare koju je počinio koristeći se činjenicom da kao član društva kapitala ne odgovara za obveze društva. Međutim, takvo se stajalište sudova značajno izmijenilo, navode autori, pa danas i britanski i američki sudovi poznaju institut proboja pravne osobnosti, kojim se može ustanoviti odgovornost dioničara za obveze društva pod određenim uvjetima. „Američki sudovi počeli su tako prihvaćati ideju da se pod određenim uvjetima, može ustanoviti odgovornost društva majke za obveze društva kćeri.
Ratko Brnabić, docent na Pravnom fakultetu u Splitu doktorirao je na temu "Proboja pravne osobnosti"
Kao jedan od najranijih sudskih slučajeva, navodi se Both v. Bunce iz 1865. u kojemu je sud ustanovio odgovornostdruštva majke, temeljeći svoju presudu na načelima pravde i prijevarnom ponašanju (fraud) društva majke koja je u dotičnom slučaju zloporabila svoj položaj u društvu kćeri. Tako se počela razvijati najdublje uvriježena doktrina proboja pravne osobnosti u SAD-u - teorija podizanja korporativnog vela (doctrine of piercing the corporate veil). Prvi slučaj u kojem je korišten izraz veo, tj. veil, bio je Fairfield County Turnpike co. V. Thorp iz 1839. a izraz proboja, tj. piercing the veil prvi put je zabilježen u pravnoj doktrini u članku iz 1912. Od tada je zabilježeno mnogo slučajeva, u kojima su američki sudovi, pozivajući se na različite razloge, uspostavljali proboj pravne osobnosti“, navodi u svom radu Mihaela Braut Filipović.
Institut pravne osobnosti
Taj pravni institut se temelji upravo na inkriminiranju zloupotrebe „neograničene neodgovornosti“ menadžera i vlasnika tvrtke za kreiranje obveza, odnosno prevelikih dugova i gubitak. U Hrvatskoj je institut pravne osobnosti formalno uveden točno jedno stojeće nakon prve formalne upotrebe tog instituta u SAD-u, dakle 2012., a autor tih izmjena je Slavko Linić, tadašnji ministar financija. Institut proboja pravne osobnosti je formaliziran putem izmjene članka 10. Zakona o trgovačkim društvima. Od tada se u tom članku, drugom stavku, najprije potvrđuje da „Članovi društva s ograničenom odgovornošću i dioničari dioničkoga društva ne odgovaraju za obveze društva izuzev kada je to određeno ovim Zakonom“, ali onda slijedi treći stavak prema kojem „Onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze“.
Pritom se „smatra da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3. ovoga članka naročito: 1. ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, 2. ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike, 3. ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina, 4. ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze“. Vidljivo je da se mogućnost zloupotrebe ne ograničava samo na ta četiri kriterija, već samo da se na te kriterije ta zakonska odredba „naročito“ odnosi. Tada je zakon promijenjen zbog toga što se uočilo učestalo otvaranje novih d.o.o. radi izbjegavanja plaćanja nastalih dugova putem formiranje niza lanaca povezanih društava, zbog izvlačenje imovine i sredstava (pozajmice, krediti) društava od strane članova društva, zbog čega je društvo onda bilo nesposobno plaćati svoje obveze.
Poduzetnici bi, pak, nastavili poslovati preko povezanih osoba, premještali bi dobit i gubitak između društava majke i kćeri, a tada je bilo registrirano i masivno izdavanje fiktivnih računa, isplaćivanje akontacije dobiti unatoč nelikvidnosti društva, upućivanje uplatitelja (vjerovnika) da umjesto na račun društva potraživanje uplati na “privatni” račun članova društva, zlonamjerne promjene sjedišta društva, zloupotreba raspolaganja udjelima u kontekstu osnivanja novog društva, zlouporaba namjernom blokadom računa društva radi onemogućavanja namirenja vjerovnika (tvrtke kćeri blokiraju račun tvrtke majke), vođenje poslova društva tako da se obveze stvaraju za jedno društvo, a prihodi za drugo, te zapošljavanje radnika u društvima kćeri osnovanim sa skromnim kapitalom, a zadržavanje znatne imovine u temeljnom kapitalu društva majke.
Porezna uprava spora u korištenju svojih alata
Većina ovdje navedenih sumnjivih radnji su upravo to, sumnjive radnje, a mogući proboj pravne osobnosti treba dokazati u svakom pojedinačnom slučaju. Naravno, Linić, odnosno zakonodavci su tada omogućili i Poreznoj upravi da koristi blagodati tog instituta izmjenama Općeg poreznog zakona, članak 26.a i 26.b, a potrebno je napomenuti kako je 2012. ukupni porezni dug iznosio 51 milijardu kuna. Sukladno tim člancima „članovi uprave i izvršni direktori društva kapitala odgovaraju kao porezni jamci ako pri vođenju poslova društva zloupotrebljavaju svoje ovlasti što ima za posljedicu nemogućnost ispunjenja obveza iz porezno-dužničkog odnosa i oštećenje poreznog tijela“.
Pokušali smo od Porezne uprave dobiti informacije koliko je postupaka pokrenula po toj osnovi i koliko je novca naplatila od uvođenja te zakonske promjene, ali nismo dobili odgovor. Zadnji podaci datiraju iz srpnja 2014. kada su mediji dobili informaciju da je Porezna uprava napisala 493 rješenja protiv vlasnika i direktora, a do tada je od ukupnog iznosa duga od 576 milijuna kuna bilo naplaćeno tek 11,8 milijuna kuna, te je zatražena i prodaja nekretnina vrijednih 11,5 milijuna kuna. Ukupno je do 1. srpnja 2014. bilo pokrenuto 625 postupaka utvrđivanja zlouporabe prava, a u tim je slučajevima ukupan iznos poreznog duga iznosio milijardu i 39 milijuna kuna. Oni direktori i vlasnici koji smatraju da ih je Porezna uprava oštetila mogu se, pak, žaliti Upravnom sudu.
Na pitanje kako ocjenjuje kvalitetu hrvatskog instituta proboja pravne osobnosti, Ratko Brnabić nam je rekao kako je to „kvalitetno zakonsko rješenje koje predstavlja idealan kompromis između načela da poduzetnicima treba omogućiti slobodno poslovanje, što ponekad uključuje i preuzimanje razumnih, kontroliranih poslovnih rizika s jedne strane, te načela zaštite njihovih vjerovnika s druge“. Prema njegovim riječima, ocjenu o kvaliteti nekog pravnog sustava ne dajemo isključivo na temelju zakonskog teksta. „Konkretno, ako je cilj odredbe o proboju pravne osobnosti bio spriječiti članove (ekonomske 'vlasnike') trgovačkih društava da oštete vjerovnike pozivajući se istovremeno na činjenicu da su oni odvojeni subjekti, različiti od svog trgovačkog društva, onda Zakonodavčev cilj treba slijediti i sudska praksa. Problem je kako dokazati namjeru tuženika, na primjer u čestim slučajevima kada se s imovinom društva raspolaže u korist članova društva ili drugih osoba tako da se ona umanji do te mjere da pravna osoba više nije u stanju podmirivati obveze svojim vjerovnicima, a članovi su znali ili su morali znati da zbog raspoložbi s imovinom društvo neće biti u stanju podmirivati obveze prema svojim vjerovnicima“, ističe Brnabić.
Već je pokrenuto sto sudskih slučajeva
„Osobno sam pregledao i analizirao više od stotinu slučajeva kod kojih su tužitelji zahtijevali usvajanje presude o proboju pravne osobnosti. To su važni slučajevi za razvoj naše sudske prakse. Dobro je da su se vjerovnici počeli služiti tim pravnim sredstvom. Izdvojio bih pravomoćnu presudu u kojoj sud smatra da zapošljavanje radnika u društvu kćeri osnovanom sa skromnim temeljnim kapitalom uz istovremeno zadržavanje znatne imovine u jedinom članu društva kćeri predstavlja zlouporabu i za posljedicu ima proboj pravne osobnosti. U ovom slučaju je proboj išao prema pravnoj, a ne fizičkoj osobi. Imamo još slučajeva koji bi mogli završiti s tim ishodom, pratim ih s velikom pozornošću, no treba pričekati pravomoćne presude za donošenje konačne ocjene“, tvrdi Brnabić, napominjući kako se Hrvatska ipak još ne može pohvaliti pravnim sustavom koji će poticati dobro poslovanje. „Tome zasigurno ne pomažu problemi koji nastaju zbog nemogućnosti naplate potraživanja što onda ugrožava normalno poslovanje. Također, nužno je podizati opću pravnu kulturu građana, ali i poduzetnika koji na žalost nerijetko nemaju dostatna pravna znanja već se u tom dijelu oslanjaju na pravne savjete koje im za sva pravna područja daju knjigovođe“, kazao nam je Brnabić.
U tih preko stotinu sporova koje je proučavao mogu se pronaći tužbe vjerovnika protiv članova uprave i nadzornog odbora društava kapitala zbog njihove krivnje za to da društvo vjerovniku nije podmirilo obvezu. Nadalje, govori Brnabić, postoji i tužba protiv osobe koja iskorištava svoj utjecaj u društvu i osobe koja je od toga imala koristi, kao i tužba protiv osobe koja nije ispunila zakonsku obvezu da podnese prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.
„Prema Stečajnom zakonu uprava društva mora pokrenuti stečajni postupak kad se za to ispune zakonom propisane pretpostavke. Ne učini li to, nego društvo tek poslije padne pod stečaj, stečajni vjerovnici mogu ustati s tužbom protiv članova uprave koji na vrijeme nisu pokrenuli stečajni postupak i tražiti da im nadoknade štetu koja im je time učinjena. Konkretno, oni mogu tražiti da im se plati razlika između dijela tražbina prema društvu koju bi bili dobili da je stečajni postupak pokrenut na vrijeme i onog što im je isplaćeno nakon provedena zakašnjelog stečaja. Neki direktori naših trgovačkih društava nisu svjesni da se izlažu riziku odgovornosti, pa se još i hvale o tome koliko su vremena bili u blokadi, a nisu postupili po zakonskoj obvezi da na vrijeme pokrenu stečajni postupak“, kazuje nam ovaj pravni stručnjak. U svezi sa stečajevima, naglašava, nikako ne smijemo zaboraviti niti tužbu za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika.
Još uvijek bez većih sankcija
„U mnogim slučajevima posebice može biti značajno ovo posljednje pravno sredstvo. Naime prema našem Stečajnom zakonu pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Pravna radnja dužnika bez naknade ili uz neznatnu naknadu može se pobijati ako je poduzeta unutar četiri godine prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka. Nadalje, tim propisom može se pobijati i naplatni ugovor sklopljen između dužnika i njemu bliske osobe unutar dvije godine prije otvaranja stečajnog postupka, ako se njime izravno oštećuju stečajni vjerovnici. Širok je krug tih bliskih osoba, jer tu osim dužnikovog bračnog ili izvanbračnog druga spadaju i srodnici dužnika i dužnikovog bračnog druga, braća i sestre, odnosno polubraća i polusestre dužnika ili bračnoga druga, kao i bračni ili izvanbračni drugovi, te životni partneri tih osoba. Nadalje u osobe koje smatramo 'bliskima' stečajnom dužniku spadaju članovi upravnih i nadzornih tijela, osobno odgovorni članovi dužnika i osobe koje u kapitalu dužnika sudjeluju s više od jedne četvrtine ali i osoba ili društvo koji zbog svoje položajno-pravne ili radno-ugovorne veze s dužnikom imaju mogućnost biti upoznati s gospodarskim položajem dužnika. Tu imamo dobar temelj za vođenje postupka. Ključno je pitanje zašto ovakva postupanja prolaze bez sankcija uz sva pravna sredstva pa i kaznenu odgovornost za djelo prouzročenja stečaja društva“, pitanje je Brnabića na koje je na koncu jedini odgovor taj da, eto, sto godina kasnimo za zakonodavnom i sudskom praksom Zapada. Još će, stoga, puno puta Kalimero tužno kazati: „Pa to je prava nepravda“.