Treba li prijatelju dati novac kad vam odradi ono što drugima plaćate? Igor i Šimun našli su pravu mjeru

Uzajamnost je ključna stvar u odnosima. Ona nije proračunata, a opet, na nju se računa. Suptilna je to vještina međusobnog ljudskog funkcioniranja. Fina i krhka aura koja obavija odnos, ali se nad njim ne nadvija. Kad na nekoga možete računati, kad znate da je tako bez previše riječi, onda znate da ste ostvarili dobar odnos. U njemu i drugi mogu računati na vas, a opet bez preciznog računa. Uzajamnost se ne smije ni iskorištavati, tom krhkom stvorenju potreban je balans i mjera. Takav su odnos Igor i Šimun imali još od srednjoškolskih dana, a on se nije narušio ni uslijed prirodnih životnih udaljavanja. Nekad više, nekad manje, nekad mjesecima bez poziva, ali uvijek spremni uskočiti jedan drugom, uvijek se spremni ponuditi.

Kad se Igor odlučio odseliti iz grada i sa svojom suprugom pokrenuti obiteljski biznis, Šimun je nosio stvari, rastavljao i sastavljao ormare, opremao mali pogon za preradu voća i povrća, dolazio bi kad god bi mogao. Ipak, viđali su se sve rjeđe, Igoru je taj bijeg iz grada donio dosta mira, ali i dosta posla. Gospodarstvo se širilo, pojavljivale se situacije s kojima se prije nije susretao, učio o biljnim kulturama, zaštiti, preradi, poticajima, porezima, dozvolama, propisima. Vrlo brzo su on i supruga shvatili da će im povremeno trebati ozbiljna pomoć u berbi pa bi zapošljavali sezonske berače. Šimun bi povremeno došao, boravio bi na imanju, nudio svoju pomoć, ali kako se posao zahuktavao i profesionalizirao, Igor je shvatio da mora voditi računa o puno više matematike nego li je to htio kad je odlazio iz grada. Morao je procijeniti koliko mu se berača isplati zaposliti, koliko kilograma čega trebaju ubrati dnevno, koga ostaviti u preradi, morao je procijeniti brzinu i efikasnost, organizirati otkup, nuditi se, oglašavati, vratiti na društvene mreže za koje je mislio da ih je ostavio za sobom u gradu.

Na njega Šimun neko vrijeme nije mogao računati, ali uzajamnost ih je vezala. Znao je, da bude stani – pani da su njih dvojica i dalje tu jedan za drugog. Igor je imao tek koji mjesec predaha, a i u tom se predahu moralo pripremati za nadolazeću sezonu. Sijanje, sjetva, sadnja, obrezivanje, zaštita, branje, navodnjavanje, sve se to moralo učiniti točno u određeno vrijeme i ako bi ga Šimun htio vidjeti, dolazio bi mu na imanje i hodao za njim pitajući se što može pomoći. "Ne treba ništa, stvarno. Imamo radnike, uigran tim" odgovarao bi Igor. "Ma daj mi da berem nešto, ja bih to s guštom, daj mi da mi mozak odmori". I hajde, popusti Igor, nek‘ bere višnje skupa s radnicima, kad mu je toliko stalo.

No, već na prvoj grani osjeti Šimun neku sitnu nelagodu, on je sad među njegovim radnicima. Uzima li ljudima kruh? Hoće li biti dovoljno dobar, produktivan, brz? Kako li ga gledaju, on tu da malo odmori korporacijsku glavu, a oni da mogu djeci kupiti knjige. Onda je, ne bi li se nekako opravdao, počeo pričati kako su on i Igor stari prijatelji, a oni samo nastavljaju dalje. Branje traži fokus, nema tu zapričavanja. Na kraju radnog dana radnici su sjeli za stol, Šimun s njima, zadovoljan učinjenim. Nije nimalo zaostajao i malo po malo, bez suvišnih riječi, osjetio se dijelom tog privremenog kolektiva. Nije znao da je trebao ponijeti svoje jelo, ta on je došao kod prijatelja. Tada je izišao Igor s bilježnicom, na svakom listu ime radnika, ispod datumi branja, satnica i iznos koji im pripada.

I onda je Šimun vidio i svoje ime, napisano nepoznatim, ženskim rukopisom. Igor je podijelio koverte s novcem, svima, pa i Šimunu. Šimun se malo trznuo, tražio na Igorovom licu kakav zafrkantski znak, odbijao primiti novac. Radnici su se na brzinu pozdravili, potvrdili dogovor za sutradan. Kad su ostali sami Šimun mu je pokušavao vratiti novac. Ali ne, Igor je ustrajao. "Ne dajem ti to radi tebe, nego radi njih. Da tebe ne isplatim, njih bih obezvrijedio, razumiješ?"