Zgrada INA-e
 Tomislav Kristo/Cropix
Rezultati poslovanja

Teška godina za Inu, zabilježili najveći gubitak u novijoj povijesti kompanije

Nacionalna naftna kompanija lani je bila suočena sa svojevrsnom ‘savršenom olujom‘
Piše: Marko BiočinaObjavljeno: 19. veljača 2021. 09:36

Pandemijska 2020. godina za mnoge hrvatske kompanije nije bila dobra, no rijetko koja tvrtka u njoj je pretrpjela tako teške trenutke kao Ina. Nacionalna naftna kompanija lani je bila suočena sa svojevrsnom "savršenom olujom" - njezina "upstream" divizija istraživanja i proizvodnje ugljikovodika patila je zbog ekstremno niskih cijena nafte na svjetskom tržištu, dok je "downstream" bio pod pritiskom manje potražnje za derivatima, izazvane pandemijom. Na koncu, dogodio se i veliki hakerski napad na proljeće, uslijed kojih su Inini informatički sustavi barem nekoliko tjedana radili sa smanjenom funkcionalnošću. Svi ti faktori, ali i dugoročni trendovi u kompaniji, rezultirali su najgorim poslovnim rezultatima u novijoj povijesti kompanije s ostvarenim gubitkom od 1,138 milijardi kuna. Na taj način Ina je nadmašila i notorni gubitak iz 2008. kad je zahvaljujući lošim odlukama tadašnjem menadžmenta u samo tri posljednja mjeseca godina na trgovini naftom izgubila oko 1,3 milijarde kuna, te godinu završila s minusom od milijardu. Ipak, i taj gubitak tada generiran je na bazi znatno viših ukupnih prihoda, što lanjski minus u relativnim odnosima čini još veći. Inini prihodi tako su se 2020. godine urušili za 35 posto, sa 22,5 na oko 14,7 milijardi kuna, što znači ne samo da je Ina izgubila titulu najveće hrvatske kompanije, već da je vjerojatno izgubila i titulu najveće hrvatske energetske kompanije. Po prvi put u povijesti moglo bi se dogoditi da Hrvatska elektroprivreda po prihodima nadmaši Inu. U tim okolnostima pozitivno je da je Ina uspjela ostvariti operativnu dobit (EBITDA) iako 65 posto manju nego lani. Pad prihoda gotovo linearno je pratio i pad kapitalnih ulaganja koja su bila 40 posto manja nego lani.

Ključni razlog Ininih gubitaka svakako je u "upstream" sektoru gdje je kompanija zabilježila 32 posto nižu prosječnu ostvarenu cijenu ugljikovodika, uz poslovični pad proizvodnje. Posebno je to vidljivo u Hrvatskoj gdje sve kategorija proizvodnje bilježe dvoznamenkasti pad, a proizvodnja plina u Sjevernom Jadranu u samo godinu dana pala je za 23 posto.

U sektoru downstreama, pak, Ina je načelno uspjela ostvariti relativno stabilnu prodaju rafinerijskih proizvoda, uz pad od samo 7 posto u odnosu na 2019.godinu. Ipak, problem je u tome što je rafinerijska prerada pala za 13 posto, a preradom je bilo zadovoljeno tek oko 67 posto prodaje derivata, dok je ostatak pokriven uvozom.

Posebna priča su rezultati sektora rafinerije i marketinga, koje se godinama u kompaniji predstavljalo kao ključni problem i generator gubitaka. Nakon strateške odluke o prestanku prerade nafte u rafineriji Sisak i optimiranju troškova, očekivao se bolji rezultat u tom sektoru, no on je izostao, pa je ostvaren gubitak od 1,23 milijarde kuna, uz negativni neto novčani tok.

Domači mediji već su izvještavali kako je riječka rafinerija višemjesečni period krajem 2020. provela u prekidu proizvodnje. Taj potez se opravdao činjenicom da je uvoz derivata u tom trenutku bio jeftiniji, ali takav "swing" model rada zbog visokih fiksnih troškova generirao je gubitak u rafinerijskom sektoru - što je scenarij već viđen u Sisku. Evidentno je da do znatnog poboljšanja rezultata Ininog rafinerijskog segmenta poslovanja neće doći bez dovršetka modernizacije riječke rafinerije gradnjom postrojenja za duboku konverziju teškog ostatka. U Ini inzistiraju kako loši lanjski rezultati i neizvjestan outlook za ovu godinu neće promijeniti planove vezane za taj ključni projekt.

Kako je u međuvremenu došlo do znatnog oporavka cijene nafte kojom se trenutno trguje na razinama iznad 60 dolara za barel, za očekivati je da će 2021.za Inu ipak biti lakša, iako je teško očekivati da će se razina potrošnje vratiti na razinu iz 2019. godine. Ta "nova realnost" važna je i u kontekstu namjera Republike Hrvatske da otkupi MOL-ov udjel u Ini. Resorni ministar Ćorić nedavno je javnost izvijestio o tome kako je ponuda MOL-u poslana u studenom prošle godine. Iako nije otkrio o kojoj se cijeni radi, veliko je pitanje je ta valuacija uopće uzela u obzir Inine poslovne rezultate iz barem prve polovice ove godine. Iako je malo vjerojatno da bi MOL uopće prodao dionice Ine, u domaćoj javnosti se često iznosi podatak da bi Mađari za svoj udjel mogli tražiti iznos od oko 9 milijardi kuna, odnosno iznos koji su uložili u kupnju Ininih dionica. Dakako, pravo je prodavatelja da traži cifru koju god smatra prihvatljivom, no ako se govori o realnoj valuaciji, već i površna analiza pokazuje da Ina danas nikako ne može vrijediti onoliko koliko je vrijedila 2009. kad su Mađari kupili zadnji paket dionica i preuzeli kontrolu nad tvrtkom. U usporedbi s tom godinom, Ina danas ima 48 posto manju proizvodnju ugljikovodika, 45 posto manju preradu, dok su dokazane rezerve ugljikovodika (P1) u tih 11 godina pale za 68 posto. Jedini relativno stabilni dio Innog poslovanja jest prodaja rafinerijskih proizvoda koja je u 2019. (prošla godina je ipak svojevrsna anomalija) bila praktički na istoj razini kao i 2009. Uz prepolovljenu vlastitu proizvodnju i preradu, ali jednaku prodaju nije teško prepoznati kako Ina u portfelju i strategiji MOL-a sve više predstavlja trgovačku platformu, čiji se tržišni udjel, brend i zemljopisna pozicija koristi za plasman robe proizvedene u drugim dijelovima Grupe, a gdje je onda generiran i najveći dio dodane vrijednosti. Utoliko je logično i da tražena cijena ne korespondira sa poslovnim rezultatima Ine, jer je ostvarena ekonomska vrijednost ionako iskazana u bilancama nekih drugih kompanija koje pripadaju MOL Grupi. Uostalom, ako u Ini danas vidimo tvrtku kojoj su u tek nešto više od desetljeća svi ključni, dugoročni, poslovni pokazatelji u najmanju ruku prepolovljeni, malo je smisla u tome da je netko želi kupiti. A još manje da je netko drugi ne želi prodati....

Linker
27. srpanj 2021 02:54