Sedam dana Francusku dijeli od financijskog kaosa koji bi mogao dokrajčiti EU kakvu poznajemo. Francuski premijer François Bayrou očajnički pokušava skupiti glasove u skupštini koje bi osigurale snižavanje fiskalnog deficita te zauzdale rast javnog duga, ali je njegova osobna popularnost, kao i njegove manjinske vlade, tako katastrofalna da se sve više čini da dramatični apeli na "zdrav razum" političkih protivnika nemaju nikakvog učinka. Bayroua su sada spremni rušiti i ljevica i desnica, a zaštitu mu, sasvim očigledno, ne može pružiti predsjednik Emmanuel Macron; političar koji unatoč gubitku povjerenja ostaje na vlasti zahvaljujući ovlastima koje je kao predsjednik izborio istinski francuski ratni i postratni lider, general de Gaulle.
Ekstremna desničarka, Marine Le Pen, spašavala je Bayroua u prethodnim rundama glasanja o povjerenju tako što je osigurala suzdržavanje svoje stranke (Nacionalne fronte), a sada jasno definira politički cilj - rušenje premijera i novi parlamentarni izbori. Le Pen trenutačno vodi najjaču političku stranku Francuske. Vođa francuske radikalne ljevice, Jean-Luc Mélenchon do sada je zbog mjera štednje već nekoliko puta pokušao rušiti Bayroua, a sada - u slučaju da premijer izgubi povjerenje - traži ostavku Macrona.
Francuska ulazi u neistražene vode još nezapamćene krize u zemlji
S obzirom na to da su se radikalna ljevica i desnica de facto udružile u izazivanju institucionalne krize kako bi s vlasti srušile Emmanuela Macrona, može se zaključiti da će 8. listopada biti dan kad će si europska obitelj naroda postaviti pitanje kako dalje. Vjerojatnije je, naime, da će "odgovorni" francuski političari tražiti hitnu pomoć europskih institucija, što je puno realniji scenarij od hitne intervencije MMF-a, s kojom su Bayrouovi ministri sasvim ozbiljno plašili sunarodnjaka krajnje nesklone odricanju odnosno štednji.
Voda došla do grla
Politička drama u Francuskoj nije sama sebi svrha: ona je čvrsto vezana uz fiskalni paket od približno 44 milijardi eura koji je osmišljen zbog nužne fiskalne konsolidacije. To je treći pokušaj stabilizacije vlasti u nešto više od godinu dana - i prvi koji otvoreno računa s rezovima koji doista pomalo bole. Voda je došla do grla. Stoga je i sadašnji politički okršaj opasniji od "uobičajenih" pariških populističkih prepucavanja. Prema najnovijem izvješću MMF-a, proračunski manjak u 2024. popeo se na 5,8 posto BDP-a, a javni dug na oko 113 posto. MMF otvoreno upozorava: bez konkretnog i vjerodostojnog plana veći dio planiranog strukturnog napora neće biti, a srednjoročni rizici rastu. Drugim riječima, problem nije kratkoročna likvidnost, nego temeljna putanja francuske financijske kredibilnosti. Ozbiljniji analitičari reći će da je minimalna reputacija nužna za povjerenje investitora u francuskom slučaju davno prokockana te bi pad ekstremno nepopularne Bayrouove vlade biti poput javne objave dobro poznatih činjenica.
Francuska je već pod očigledno neučinkovitim i stoga besmislenim EU nadzorom u sklopu procedure prekomjernog deficita: Vijeće EU je 21. siječnja 2025. zacrtalo cilj spuštanja deficita ispod 3 posto do 2029., uz vrlo čvrste godišnje limite rasta neto proračunskih rashoda (0,8 posto u 2025., 1,2 posto u 2026.-2028., 1,1 posto u 2029.). To je politički i tehnički stisak koji svakoj vladi sužava manevarski prostor, pogotovo vladi bez jasne većine, a uz francuskog predsjednika koji u globalnoj geopolitičkoj oluji na američkom sudu upravo dokazuje da mu je supruga ženskog, a ne muškog spola, Francuska nema lidera koji bi državu usmjerio prema onome što se ionako, prije ili kasnije, mora učiniti.
Hoće li MMF uskočiti?
Tržišni signal jasan je i opipljiv: spread na francusku 10-godišnju obveznicu prema njemačkom BUND-u popeo se na 77-80 baznih bodova, s procjenama da bi se mogao proširiti prema 100+ bps ako politički rizik eskalira. Čak i viši spread Francuska može izdržati ako donese suvisli program štednje, ali je investitorima jasno da Francuska ne ide racionalnim smjerom. Analitičari tješe tržišta da su premije na rizik od očekivanog kolapsa francuske vlade već ugrađene u cijenu francuskog zaduživanja. To je dosta hrabra teza; ona koja opravdava business as usual pristup u izvanrednim vremenima. Investitori si to nakon 8. listopada više neće moći priuštiti.
Pritom francusko ministarstvo financija ne odustaje od francuske financijske ekstravagancije: ukupne potrebe za financiranjem iznose oko 306,7 mlrd. eura, a kamate su planirane na 54,9 mlrd. eura. Dinamika emisija francuskog duga je robusna, sindikacije popunjene, a baza investitora široka i likvidna. Nije, dakle, problem u tome da "nema tko kupiti francuski dug", nego "koliko će mu cijena biti još viša ako politika dugo stoji u mjestu". U takvom okruženju stigle su i izjave članova francuske vlade koje su podigle obrve: više puta zazvana je mogućnost da bi MMF mogao uskočiti ako vlada padne, tj. ako se raspadne ionako suspektni fiskalni kurs nacije. Ministar financija Eric Lombard rekao je da "rizik postoji", a i prije je budžetska ministrica upozorila na mogućnost nadzora međunarodnih i europskih institucija. Kakvu poruku šalje Pariz? Na prvu, to jest "prijetnja" usmjerena domaćoj politici: glasajte za plan ili slijedi poniženje. Takve izjave djeluju kao prizivanje duha koji se ne može lako spremiti natrag u bocu.
Je li MMF stvarno realan ishod? Povijesno i institucionalno - vrlo malo vjerojatan u narednih godinu dana, osim ako Francuska doista izgubi tržišni pristup. Francuska je članica eurozone s investicijskim rejtingom (S&P AA-, negativni izgledi; Fitch AA-, negativni; Moody’s Aa3, stabilno), s dubokim i likvidnim tržištem duga.
Slijedi li opći financijski kaos?
Ono što će sasvim sigurno stići na francusku trpezu prije intervencije MMF-a jesu europski mehanizmi: Europski stabilizacijski mehanizam (ESM) te instrumenti Europske središnje banke, uključivo TPI (Transmission Protection Instrument) i, u krajnjem slučaju, OMT, koji služe baš tome da spriječe "neopravdanu" fragmentaciju i spiralu panike. No, TPI i ostali instrumenti nisu bianco-ček; vežu se uz uvjete i kompatibilnost s fiskalnim pravilima. Odgovornost ECB-a i EK-a da spriječe prelijevanje iz Pariza u Rim, Madrid, Berlin i dalje - golem je. ECB i EK imaju i ulogu zaštite drugih - potrošača, poreznih, obveznika i ostalih nacija… te spašavanje Francuske pošto-poto ne bi trebao biti cilj sam po sebi, ali - nikada ne recite nikad. MMF je u godišnjoj konzultaciji s Francuskom inzistirao na "vjerodostojnom paketu".
Što onda može poći po zlu? Tri su povezana kanala. Prvo, politika: bez većine i bez dogovora o "tko gdje reže", svaka mjera se rasteže, a svako popuštanje generira nove rupe. Drugo, tržišta: ako spread presije 100 bps i ostane tako visoko, servisiranje duga postaje sve teže u naciji koja ne prihvaća terete. Rejting-agencije će oštro reagirati (negativni izgledi kod S&P-a već su tu). Treće, realna ekonomija: neizvjesnost odgađa ulaganja, a slabiji rast ruši nazivnik omjera duga i daje privid da je sve gore nego što jest.
Gdje se u toj slagalici nalazi "MMF-retorika" francuskih ministara? Vjerojatnije u sferi domaćeg političkog pritiska nego u realnoj procjeni kratkoročne potrebe za vanjskim aranžmanom. No nije samo "zgodna" prijetnja: ona odražava svijest da je Francuska već pod režimom pravila EU i da bi, u slučaju nastavka zastoja i eskalacije troškova zaduživanja, prvi na vratima bio Bruxelles (stroži EDP nadzor, eventualni ESM-uvjeti), a tek potom - u ekstremu - kombinacija s MMF-om.
U ovom trenutku nitko ne zna hoćemo li za sedam dana na europskim tržištima gledati opći financijski kaos u EU iniciran francuskom financijskom neodgovornošću ili blaži scenarij povišene volatilnosti, šireg spreada i "živčane" jeseni, ali ne i sistemske krize. Ako politički vakuum, koji svjesno proizvodi Emmanuel Macron da što dulje ostane na vlasti, potraje mjesecima, i ako izostane plan konsolidacije s potpisanim, numerički preciznim i provedivim mjerama, tada će i najbolji tehnički instrumenti - biti ćorci.
Komentari
0