Kad su prije desetak dana japanski državni statističari objavili da je Zemlja Izlazećeg Sunca zabilježila gospodarski pad od 6,3 posto u zadnjem kvartalu prošle godine, Financial Times dva je dana na svojoj prvoj stranici držao više od deset priča posvećenih groznom rezultatu sada već slavne abenomike. Jedan od tih brojnih tekstova privukao mi je posebnu pažnju. Radilo se o uredničkom komentaru u kojem nije kritizirana ekonomska politika koja je dovela do tako velikog pada. Upravo suprotno; autor je poručio kako Japanu nedostaje više abenomike. U situaciji kad je očigledno da japanski premijer Abe svojim mjerama uvodi Japan u tehničku recesiju, poruka kako se japanski ekonomski eksperimenti koji su doveli do zastrašujućeg urušavanja u zadnjem kvartalu 2019. trebaju dodatno pojačati, izgledala mi je poprilično nestvarno. Ne bi li zaključak trebao biti suprotan?
Razlog zbog kojeg je slučaj Japana vrlo zanimljiv ostatku svijeta upravo je pitanje što sa sobom može donijeti dugogodišnja primjena eksperimentalne monetarne i fiskalne politike.
Shinzo Abe došao je na vlast prije više od sedam godine nakon što je obećao oživljavanje gospodarskog rasta pomoću “triju strijela”: velikog monetarnog popuštanja, fiskalnih poticaja i reformi. U praksi je otišao jako daleko s prve dvije “strijele”; s monetarnom politikom i fiskalnim poticajima, dok ona treća, i vjerojatno najbitnija, nije baš daleko odletjela. Što je i logično: popuštajuća monetarna politika i fiskalni poticaji reforme čine manje nužnima. Problema ne bi bilo da Japan nije najočigledniji primjer kako dugogodišnja primjena eksperimentalne monetarne politike u kombinaciji s fiskalnim poticajima povećava strukturne probleme. Ako je robusno i vrlo kompetetivno japansko gospodarstvo uspjelo potonuti 6,3 posto, što će se dogoditi onima koji tek trebaju stići na točku na kojoj je Japan danas?
Japanske mjere
Japan je prvi počeo s mjerama popuštajuće monetarne politike i agresivnog rezanja kamata. Otišli su i najdalje u programu Japanske centralne banke otkupa vrijednosnica. Počeli su s tim još 2001. godine. Prvi su spustili kamatu na nula posto, a kad im to nije pomoglo, izmislili su quantitative easing. Oživljavanje gospodarskog rasta, kakvo su očekivali, nije se dogodilo.
Ključni ekonomski problem Japana jest starosna struktura društva. Japan danas broji 40 milijuna penzionera. Taj broj i dalje raste. Čak 26 milijuna Japanca ovisan je o penziji u više od 80 posto ukupnih prihoda. Pri tome je era niskih kamata sa sobom donijela i sve niže prinose mirovinskih fondova, a programi otkupa vrijednosnica od strane centralne banke, koji su doveli do vrlo niskih prinosa na dugoročne obveznice, zapravo su sa sobom donijeli očekivanje dugoročno slabog rasta. Umjesto da počnu više trošiti, Japanci su postali još oprezniji i štedljiviji.
Shinzo Abe, premijer Japana
Situacija u javnim financijama Japana danas je vrlo čudna. Japanska centralna banka do sada je kupila nevjerojatnih 43 posto izdanih državnih obveznica. Za usporedbu, Amerikanci, koji su također provodili agresivni quantitative easing, u Federalnim rezervama parkirali su samo 13 posto državnih obveznica. Japanska centralna banka uspjela je napuhati svoju bilancu na razinu iznad 100 posto BDP-a, puno više nego u Sjedinjenim Državama (18 posto) i EU (39 posto). Japanska centralna banka doslovno je istisnula financijske institucije s tržišta.
Sve to reflektiralo se, naravno, i na japansku realnu ekonomiju. Umjesto da tržište čisti kompanije koje ne mogu servisirati dugove, povećavao se broj zombificiranih kompanija koje su preživljavale samo zahvaljujući politici negativnih kamatnih stopa.
Monetarne inovacije
Japanci su bili pioniri velikih inovacija u monetarnoj politici. Otišli su na teritorij monetarnih poticaja puno prije i dalje nego svi ostali. Nijemci su, recimo, tek 2014. osjetili što znači izdati obveznicu uz negativne prinose. Hoće li na primjeru Japana na vrijeme shvatiti kako okružje u kojem ne možeš računati na bilo kakve prinose po vrlo širokom spektru financijskih instrumenata nije baš obećana zemlja? Uostalom, nejasno je kako uopće može dugoročno funkcionirati financijski sustav, pa i realna ekonomija, ako praktično ne postoje kamate. Mnogi ozbiljni ekonomisti poprilično su se zaletjeli s tezom kako je okružje niskih i negativnih kamata “novo normalno”.
Veliki gospodarski pad Japana u zadnjem kvartalu 2019. može se protumačiti odlukom Abea da podigne porez na potrošnju na 10 posto. Logično je da manji turistički prihodi zbog koronavirusa i dizanje poreza ruši sentiment potrošača. Abe se našao u škarama vlastite politike. Hiperekspanzivna monetarna politika ne daje rezultate. Fiskalni stimulansi također nisu dali očekivane rezultate. Skupi su. Fiskalne stimulanse plaćaju porezni obveznici. Nevjerojatno je da se na tu očiglednu činjenicu uopće treba upozoravati. Već sada je putanja javnog duga Japana neodrživa. Abe je morao dići porez kako bi tu putanju učinio barem malo strmom.
Što dalje?
Što Japan može učiniti? To je sad vrlo teško pitanje. Ispucali su nuklearni arsenal monetarnih i fiskalnih poticaja. Jedan takav projektil izbacili su nedavno. Kako će na tu abenomiku sada dodati još abenomike? Mogu li napraviti još veći i ekstravagantniji monetarno-fiskalni eksperiment od onog u kojem žive 20-ak godina?
Krajem prošle godine Shinzo Abe lasnirao je program fiskalnih stimulansa težak 121 milijardu dolara. Taj novac ići će na popravke štete od tajfuna, infrastrukturu i investicije u nove tehnologije. Radi se o neobičnom 15-mjesečno budžetiranju paketa potrošnje javnog novca najvećem od financijske krize 2008. - 2009. godine. I kako sad nakon aktiviranja tako velikog fiskalnog poticaja na 121 milijardu dodati još poticaja na leđa poreznih obveznika, a ovaj nije probudio nikakav optimizam. Uz to, Japanci čak imaju problema i s trošenjem novca koji su namijenili poticajima. Njihovo tržište radne snage toliko se suzilo kako nisu mogli pronaći dovoljno radnika za javne radove financirane iz fiskalnih poticaja.
Još od 1990. godine, kad je puknuo balon napuhanih cijena dionica, Japan se ne može izvući iz ekonomske stagnacije i deflacijskih trendova. Japan je zemlja koja je izgubila desetljeća.
Moglo bi se reći da Japan nema izlaz nakon desetljeća eksperimentalne monetarne i fiskalne politike. Skeptici poručuju kako bi se jednostavno trebali pomiriti s tim te početi računati pomake u društvu nekim drugim statističkim pokazateljima, a ne rastom BDP-a.
Drugačije računanje uspješnosti možda bi moglo osigurati prostor za normalizaciju monetarne i fiskalne politike te provođenje prihvatljivih reformi.
Tekst je u potpunosti preuzet iz novog broja Globusa
