Mnoge naftne i plinske tvrtke trenutno preispituju svoje strateške odgovore na energetsku tranziciju. No, mnoge od njih možda će trebati ići znatno dalje od puke dekarbonizacije vlastitih operacija kako bi znatno smanjile svoje emisije. Emisije razine 3 (eng. Scope 3), koje se odnose na upotrebu proizvoda koje sektor proizvodi, i dalje su dominantan izazov naftno-plinske industrije, te na njih otpada više od tri četvrtine njihova ugljikova otiska. Kako bi naftne i plinske tvrtke mogle definirati mogućnosti za profitabilni rast koji također poboljšava njihovu klimatsku održivost?
Kako objašnjavaju stručnjaci iz globalne konzultantske kuće McKinsey, korporativne strategije u sektoru nafte i plina obično se mogu definirati kroz tri široka arhetipa: specijalist za resurse, integrirani energetski igrač za energiju i strategija s niskim udjelom ugljika.
Stručnjaci za resurse
Stručnjaci za resurse zapravo se drže svog temeljnog znanja. Oni se klade na budućnost koja obećava materijalnu potrebu za ugljikovodicima još 30 do 50 godina, čak i uz trend opadanja. Tvrtke u ovoj klasi prepoznaju da je zrela faza razvoja bilo koje industrije često najisplativija za najjače izvođače, obično poboljšana mogućnostima konsolidacije. Oni investitorima nude potencijal visokog prinosa, čak i ako rasta nema, ali i prijedlog ulaganja koji nije kompliciran. Velika većina neovisnih naftnih i plinskih tvrtki i dalje su stručnjaci za fosilne resurse. Među srednjim tvrtkama Lundin Energy dobar je primjer. Lundin Energy pažljivo je valorizirao svoj portfelj ugljikovodika kako bi stekao konkurentsku prednost. Kroz elektrifikaciju njihov intenzitet emisija uskoro bi se mogao smanjiti na razinu ispod jednog kilograma po barelu, istodobno poboljšavajući pouzdanost proizvodnje. Lundin Energy također vrlo pažljivo ulaže u regionalne projekte vodika i vjetra kako bi pomogao smanjiti svoje buduće emisije.
Integrirani energetski igrači, pak, žele zadržati svoju profitabilnu jezgru, a istovremeno će iskoristiti neke velike globalne mogućnosti koje se sada pojavljuju na tržištima s niskim udjelom ugljika, uključujući obnovljivu energiju, bioenergiju, elektromobilnost, energetske usluge i vodik. Te kompanije se klade da će se afirmirati kao prirodni vlasnici nekih ili više ovih investicijskih klasa na temelju svojih znanja, tehnologija, odnosa s kupcima i drugih postojećih prednosti. Poznati primjeri uključuju velike proizvođače nafte i plina poput BP-a, koji je nedavno najavio tranziciju iz međunarodne naftne tvrtke na integriranu energetsku tvrtku.
Igre s malo ugljika
Igre s niskim udjelom ugljika, zapravo, vode ovo razmišljanje korak dalje. Oni se uvelike klade na izgradnju budućih, niskougljičnih poduzeća, dok se sami rješavaju naslijeđa visokougljičnih portfelja koji bi mogli stvoriti smetnje upravljanju i predstavljati reputacijski rizik za vlasnike kapitala i kreditore.
Nekoliko srednjih tvrtki nedavno je napravilo taj pomak, uključujući Ørsted i Neste. Danska energetska kompanija Ørsted izjavila je da joj je cilj postati “globalni lider u offshore vjetroelektranama”. Neste, finska energetska tvrtka, svoju je povijesnu bazu imovine preusmjerila s prerade nafte i marketinga na preradu biogoriva.
Kako zaključuje McKinsey, dva temeljna pitanja mogu pomoći u odabiru između ova tri strateška arhetipa. Prvo, koji je istinski zamah u implementaciji energetskih tehnologija s niskim udjelom ugljika? I, drugo, koje su razlike u odnosu rizika i potencijalne nagrade u usporedbi fosilnih kompanija s onima koje svoje poslovanje zasnivaju na niskom udjelu ugljika?
Powered by JANAF