Nakon silnih peripetija i višemjesečnog bombastičnog “reformiranja” prijedloga mirovinske reforme u Saboru je početkom mjeseca usvojen paket zakona koji čine srž mirovinskog sustava. U brojnim se elementima zakonske promjene jako razlikuju od prvotne verzije te je proces dočarao kako se javnim pritiscima i lobiranjem kroji javna politika u Hrvatskoj, a štiti interes određenih skupina.
Demonstrirano je i prilično neefikasno, povuci-potegni državno upravljanje. Budući pak da reformom nije razdvojeno ono što je zarađeno i uplaćeno od onog dijela mirovina koji je stečen po tzv. posebnim uvjetima, vjerojatno je posve točna procjena ekonomista Željka Lovrinčevića da sustav nije dugoročno održiv te da ćemo vrlo skoro opet imati na dnevnom redu neku mirovinsku reformu. Donekle je postignuta pravednost činjenicom da će svi osiguranici, oni u prvom stupu i oni u kombinaciji prvog i drugog, imati pravo na mirovinski dodatak iz proračuna, ali sve ostalo je neizvjesno.
Neka od predviđenih rješenja, kao što je dizanje limita i širenje lepeze dozvoljenih tipova ulaganja (pa i u infrastrukturne projekte), imat će reperkusija i na tržište kapitala gdje su važni igrači četiri obvezna mirovinska fonda s imovinom koja se sada kreće oko 100 milijardi kuna (više od devet milijardi kuna uložili su u hrvatske tvrtke, objavili su), o čemu se dosad, zapravo, u cijeloj gunguli oko reforme najmanje raspravljalo jer su socijalna i fiskalna pitanja bila u prvome planu.
Postoje barem četiri promjene iz domene upravljanja mirovinskim fondovima koje zaslužuju malo veću pozornost, a osvanule su u zakonu u zadnji trenutak, tjedan dana prije izglasavanja u Saboru. Vlada je njima prilično zatekla inače dobro upućene šefove društava za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima, koji su do tog trenutka prilično intenzivno surađivali s ministrom Markom Pavićem oko modeliranja ključnih točaka reforme.
Prva mjera inspirirana je, kako ju je obrazložila Vlada, sprečavanjem potencijalnog sukoba interesa. Mirovinski fondovi će tako ubuduće u nadzornim odborima kompanija u koje ulažu, kao što su primjerice Podravka, Končar EI ili HT, moći postavljati samo nezavisne članove. Promjene u NO-ima će morati provesti u roku od šest mjeseci. Drugim riječima, iz nadzornih odbora tih kompanija povući će se svi članovi uprava i zaposlenici mirovinskih društava.
Što je Vlada konkretno dosad uočila kao problematično u ponašanju tih menadžera ili zaposlenika u kompanijama gdje imaju veće portfelje, nije pojašnjeno, ali zakonska odredba oko novih članova vrlo je decidirana: “Kada mirovinsko društvo predlaže ili imenuje člana nadzornog odbora u društvo u koje je uložilo imovinu mirovinskog fonda, mora predložiti nezavisnog člana koji ima odgovarajuće stručne kvalifikacije i iskustvo te nije u poslovnim, obiteljskim i drugim vezama s mirovinskim društvom, većinskim dioničarom odnosno imateljem udjela ili grupom većinskih dioničara odnosno imatelja udjela ili članovima uprave ili nadzornog odbora mirovinskog društva ili većinskog dioničara odnosno imatelja udjela.”
Tako će sada uprave mirovinskih društava skoro pa svijećom tražiti adekvatne nadzornike u svoje ime, a pritom s pravom poručuju da su im kao dioničarima zapravo uskraćena prava koja imaju drugi vlasnici dionica, pa i sama država. Lovrinčević smatra čak da je takvo ograničavanje prava problematično s ustavne strane. Pritom bi se - prije nedefiniranog „potencijalnog sukoba interesa“, čije sprečavanje zapravo spada u Hanfinu domenu - upravama mirovinskih društava moglo štošta drugo zamjeriti vezano uz kvalitetu nadzora kompanija u koje su ulagali štednju građana, što su demonstrirali kod, recimo, Agrokorovih kompanija, kao i nekim drugim u kojima su se izlagali zajedno s državom, kao što je, primjerice, Petrokemija.
Prilično je interesantno još jedno novo rješenje. Vlada je, naime, odlučila da će na prijedlog ministra nadležnog za mirovinski sustav u nadzorni odbor svakog mirovinskog društva ona imenovati osobu koja će biti predstavnik građana, članova mirovinskog fonda. Ta ideja zaista zvuči na prvi pogled kao pomak u transparentnosti i nadzoru, ali pitanje je hoće li to zaista biti tako. Vlada kaže da se tu poziva na preporuku Europske komisije (iako je Komisija predlagala osnivanje nezavisnog tijela u kojem bi bili predstavljeni članovi fondova i onda bi ono imenovalo člana nadzornog odbora mirovinskog fonda). S druge strane, to može biti samo prikrivena prilika za izravan politički utjecaj na ulagačku politiku fondova, što nikome ne bi trebalo biti u interesu. U Udruzi društava za upravljanje mirovinskim fondovima upozoravaju da “Vlada odnosno Ministarstvo rada i mirovinskog sustava imenovanjem svojih predstavnika u nadzorne odbore preuzima veliku odgovornost, a ne samo nadzor”.
Država je u zadnji čas prepoznala još jedan opasan prostor za “latentni sukob interesa”, a detektira ga kod povezanih osoba s mirovinskim društvima, a propisala je da društva ne mogu depozite i novac na računu držati odnosno polagati kod kreditnih institucija s kojima su vlasnički povezani.
Četvrta nova mjera vezana uz poslovanje fondova koja je izmakla ozbiljnijoj javnoj pažnji također je i to da se uvodi mjerenje efikasnosti ulaganja mirovinskih fondova u “prenosive vrijednosne papire”, što se zapravo najviše odnosi na dionice kompanija, domaće i strane. Takva ulaganja će mirovinska društva odsad morati vezati uz jednu ili više referentnih vrijednosti (benchmark) koje priznaje Hanfa, agencija koja nadzire njihov rad. Mirovinska društva će imati donekle slobodu izbora benchmarka, no Hanfa će u smjernicama propisati one koje smatra prihvatljivima.
“Ako dođe do odstupanja prinosa ulaganja u prenosive vlasničke vrijednosne papire od prinosa odabrane referentne vrijednosti, a posebice kada je riječ o negativnim odstupanjima, mirovinsko društvo mora u informativnom prospektu (koji svake godine izdaje za prethodnu godinu) naznačiti i obrazložiti takvo odstupanje. Time se nastoji postići veći stupanj pažnje pri izboru samih ulaganja, a posljedično i veća odgovornost mirovinskih društava prema članovima mirovinskih fondova jer se zahtjeva javno iskazivanje odstupanja, kao i njihovo obrazloženje”, stoji u obrazloženju zakona.
Svakako, to se čini kao korak u pravom smjeru. Moglo se možda ići i dalje, pa predvidjeti da se periodično provode javni natječaji za društvo koje će upravljati fondovima, kao što sugerira Željko Lovrinčević, ali to bi već, slutimo, bio “zemljotres”.
Tekst u potpunosti preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
Naslovnica Globusa