Kako najbolje regulirati rad preko digitalnih platformi poput Ubera, Bolta, Wolta, Glova i sličnih, još se nisu domislili ni bruxelleski eurokrati, ali Hrvatska se upustila u taj složeni pothvat kroz Zakon o radu. Tako bi od početka iduće godine trebao postojati informacijski sustav u kojem bi bile registrirane sve platforme i posrednici (agregatori) preko kojih se zapošljava platformske radnike, evidencija o radu u realnom vremenu te isplate, a bit će povezan s državnim bazama pa će se znati i podaci o radnom statusu pružatelja usluga ili dozvolama za boravak i rad, što bi poreznicima i inspektorima trebalo olakšati nadzor. Hoće li to doista biti tako i funkcionirati, vidjet ćemo. Na dizajniranju softvera se radi, kažu nam u Ministarstvu rada, dok na terenu istodobno vlada kaotično stanje koje ilustriraju priče o kršenjima prava radnika, pogotovo stranih, kao i to da zapravo nitko u ovom času MUTNO ne zna koliko je u Hrvatskoj digitalnih platformi, agregatora ni zaposlenih radnika, vozača i dostavljača, a koliko je među njima onih koji funkcioniraju kao obrtnici.
Lažno samozapošljavanje
Od prosinca 2021. godine postoji prijedlog europske direktive o poboljšanju radnih uvjeta u radu putem platformi, no oko njezina konačnog sadržaja nema suglasja, što zbog specifičnosti takvog posla i algoritamskog upravljanja, što zbog pitanja o tome koliko strogoće primijeniti te velikog rasta prihoda koji se ostvaruje u tom dijelu ekonomije (u posljednje četiri godine je s tri milijarde eura skočio na oko 14 milijardi eura, a preko digitalnih platformi u EU radi 30 milijuna ljudi), pa rastu i lobistički pritisci. Svakako, direktiva bi postavila minimum zajedničkih standarda. Regulatorne prakse kojima je sada obuhvaćen i platformski rad značajno se razlikuju od zemlje do zemlje, a doneseno je već i stotinjak sudskih presuda o tome da osobe koje pružaju usluge putem digitalnih platformi zapravo treba smatrati radnicima te da postoje brojni slučajevi "lažnog samozapošljavanja". To znači da osobe sklope ugovor o poslovnoj suradnji kao da su obrtnici, a zapravo im sve uvjete i primanja određuje platforma te je njihova poslovna samostalnost u tom odnosu jednaka nuli: zapravo su radnici, a ne poduzetnici. Prema procjeni Europske komisije, najmanje je 5,5 milijuna ljudi u EU fiktivno prijavljeno kao samozaposleno, a dodatni je problem i to što pojam samozaposlenosti ne znači svuda isto - negdje podrazumijeva određena socijalna davanja i prava, a negdje gotovo nikakva. Posvuda je ipak jedna stvar ista: stav digitalnih platformi da one nisu poslodavci vozačima i dostavljačima koji u njihovim uniformama jurcaju gradovima, nego im oni samo osiguravaju platformu kao sredstvo za rad.
U takvoj situaciji na tržištu se pojavio model poslovanja preko posrednika, agregatora, koji umjesto platformi zapošljavaju dostavljače. Prema informacijama koje nam je dostavilo Ministarstvo rada, uz Hrvatsku, to se događa u Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Portugalu, Grčkoj, Malti, Cipru, Poljskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj. Doduše, u prijedlogu europske direktive koja je javno dostupna agregatori se ne spominju, ali izvori bliski pregovorima kažu da su ipak uvršteni u radne verzije koje su upravo na stolu (to nismo uspjeli utvrditi, kao ni kakav se status i uvjeti predviđaju za agregatore na razini EU). Prije dvije godine procjenjivalo se da bi oko pet milijuna ljudi njezinom primjenom bilo reklasificirano iz samozaposlenih u radnike, što znači da bi im se omogućio pristup pravima i zaštiti na temelju nacionalne pravne stečevine i pravne stečevine EU u području rada.
Vjerojatno najdrastičniji primjer nacionalnog reguliranja platformskog rada u EU je Španjolska u kojoj je 2021. godine, nakon nekoliko sudskih sporova, donesen posebni zakon za zaštitu radnika. Glovu su tako inspektori već isporučili nekoliko kazni "teških" desetke milijuna eura, a posljednju o kojoj su pisali mediji dobio je početkom ove godine u iznosu od 57 milijuna eura. Odnosila se također i na prijave te dozvole za strane radnike. Razlog za tu i prijašnje kazne (a samo lanjska je bila u iznosu od 79 milijuna eura) je sljedeći: dostavljači su bili tretirani kao "nezavisni ugovaratelji", umjesto zaposlenici u radnom odnosu. Naravno, Glovo osporava da krši propise, tvrdi da se prilagodio novoj regulaciji te odbija plaćati kazne koje se, kažu, odnose na razdoblje prije usvajanja posebnog zakona za platformske radnike. Primjera radi, lokalni mediji su ovako raščlanili iznos od 57 milijuna eura koje španjolsko Ministarstvo rada želi naplatiti: 32,9 milijuna eura je kazna za kršenje zakona, 19 milijuna eura su neplaćena socijalna davanja za dostavljače koji su lažno prijavljeni kao samozaposleni, a 5,2 milijuna eura su prekršaji viznog režima jer su inspektori utvrdili da Glovo zapošljava brojne strane radnike bez dozvole.
Ni izbliza ništa tako dramatično ne sprema se u Hrvatskoj, ali inspektori rada su, čini se, malo pojačali nadzor agregatora, posjetivši njih 54 u posljednja dva mjeseca. K tome, nedavno je Porezna uprava izdala labavije tumačenje o tome što smatra lažnim samozapošljavanjem u radu preko digitalnih platformi, pa će vjerojatno porasti broj obrtnika-paušalaca koji će s platformama željeti izravno sklapati ugovore o poslovnoj suradnji - bit će samozaposleni i izbjeći agregatore. S druge strane, valja znati da su lokalne podružnice velikih digitalnih platformi učlanjene u domaću udrugu poslodavaca, pa su njihovi predstavnici sudjelovali i u radnim skupinama za izmjene i dopune Zakona o radu kojima će se od 1. siječnja 2024. godine regulirati platformski rad. Trenutačno također surađuju i oko izrade novog informacijskog sustava za praćenje platformskog rada, budući da su obveznici dostave podataka.
Pionirske odredbe ZOR-a o platformskom radu predviđaju kao poslodavca same digitalne platforme kao i misteriozne agregatore, često registrirane kao jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću (j.d.o.o.). Zakonski su agregatori definirani kao "fizička ili pravna osoba koja obavlja djelatnost zastupanja ili posredovanja za jednu ili više digitalnih radnih platformi", a k tome izričito piše i da pri obavljanju poslova posredovanja ne smiju radniku naplatiti naknadu za posredovanje. Propisano je i precizno, u deset točaka, što sve mora stajati u ugovoru o radu platformskog radnika, od načina dodjele poslova, radnih zadataka i uputa za rad do ocjenjivanja rada prema određenim kriterijima. Budući da j.d.o.o. lako "nestane" s tržišta, zajedno s njegovim financijskim obvezama prema zaposlenicima, u zakonu piše i da su digitalne platforme "solidarno odgovorne za obveze". Bit će stoga zanimljivo kako će se njihov poslovni odnos s agregatorima dalje razvijati te hoće li se idućih godina na sudovima u radnim sporovima možda ipak početi pojavljivati i same platforme.
Gdje su inspekcije?
Sadašnja je praksa da je preko agregatora, prema neslužbenim procjenama, angažirano ili zaposleno čak 80 posto onih koji rade na digitalnim platformama u Hrvatskoj. Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata, koji nastoji sindikalno organizirati dostavljače, ipak smatra da bi agregatore trebalo posve izbaciti iz ZOR-a budući da oni samo uzimaju proviziju za obavljen posao, a digitalne platforme određuju sve uvjete rada i stoga moraju biti odgovorne i za obveze prema radnicima koje proizlaze iz radnog odnosa. No, iz Ministarstva rada kažu nam da im to ne pada na pamet (poručujući između redaka da bi se u tom slučaju digitalne platforme mogle povući iz Hrvatske i mnogi bi ostali bez posla), a eventualne izmjene ZORa dogodit će se bude li ga trebalo prilagođavati europskoj direktivi.
Mutnu sliku tog tržišta ilustrira to što nema procjena koliko u Hrvatskoj ima agregatora, niti je jasno koliko ih uspješno nadzire inspekcija rada, a ovog smo proljeća svjedočili prosvjedima dijela dostavljača nezadovoljnih uvjetima rada preko platformi i plaćanja. Pritom je postalo očito da je dio njih bio prijavljen na samo nekoliko sati tjedno, kako bi se uštedjelo na poreznim davanjima, a radili su mnogo više, pa i od zakonski dopuštenih 40 sati tjedno. Otkako nema kvota za uvoz stranih radnika, agregatori su se uvelike okrenuli uvozu radnika iz dalekih azijskih zemalja poput Nepala i Indije, kojima je prihvatljiva i plaća neznatno veća od minimalca ako u prekovremenim šihtama (i uz proviziju agregatoru te razne dodatne troškove vezane uz rad preko aplikacije, iznajmljivanje opreme ili smještaj) ne uspiju nabiti više. Pritom, da bi uopće došli u Hrvatsku, ti se radnici moraju nerijetko i zadužiti, plaćajući naknade agencijama i svoje avionske karte, tako da su u startu u prilično nezavidnoj poziciji.
Test tržišta rada
Kako zanimanje dostavljača formalno ne spada na popis deficitarnih - iako iz redova poslodavaca pristižu zahtjevi da se i to promijeni - za odobravanje dozvola za boravak i rad je potrebno da Hrvatski zavod za zapošljavanje prethodno provede test tržišta rada. Od HZZa smo dobili podatak da je od početka 2021. do kraja ožujka ove godine čak 128 poslodavaca zatražilo provedbu testa tržišta rada za radno mjesto dostavljača za ukupno 10.632 radnika, a nakon provedenih testova pozitivna je obavijest izdana za 8736 radnika. To znači da su za toliki broj stranih radnika mogli od Ministarstva unutarnjih poslova tražiti dozvole za boravak i rad dostavljača iz trećih zemalja na godinu dana, što je procedura predviđena Zakonom o strancima. (A prema dojavama s terena, ima i toga da neki poslodavci dostavljača angažiraju ilegalno, preko dozvole ishođene za građevinskog radnika, jer su građevinska zanimanja na popisu deficitarnih i za njih nije potreban test.)
Na tom HZZ-ovu popisu poslodavaca uvjerljivo je najviše testova tržišta rada od 2021. godine zatražila splitska tvrtka Meta Mate, njih čak 1324, a pozitivna obavijest izdana joj je za 1172 radnika. Inspektori rada su, pak, u području radnih odnosa utvrdili osnovanu sumnje u počinjenje niza povreda zakona u toj tvrtki te je podneseno pet optužnih prijedloga. Prema podacima s Finina servisa Info. biz, prošle je godine ta tvrtka - za koju su radili i dostavljači s kojima je u tekstovima o teškim, izrabljujućim uvjetima nepalskih radnika u Hrvatskoj nedavno razgovarao Jutarnji list - imala 342 zaposlena (izračunato prema satima rada), 2021. bilo ih je 319, a 2020. godine tvrtka Meta Mate imala je 93 radnika. Prosječna mjesečna neto plaća po zaposleniku je za prošlu godinu bila samo 303 eura, što je ispod minimalne plaće, pa su ili kršili propis o minimalnoj plaći ili formalno zapošljavali radnike na skraćeno radno vrijeme. Kako su utvrdili inspektori, evidenciju o radnicima, a posebno o radnom vremenu, taj agregator nije vodio na propisani način. O svojoj poslovnoj praksi, međutim, vlasnik nije odgovorio na upite koje je višekratno slao autor tekstova o problemima nepalskih radnika Filip Pavić.
Čudnovate improvizacije
Dodatni problem koji se javlja pri uvozu stranih radnika, pa tako i onih za digitalne platforme kojih je sve više, jest kako oni žive u Hrvatskoj, odnosno gdje su i kako smješteni ako im to osigurava poslodavac. To pitanje, naime, nije regulirano. Postoji MUP-ov Pravilnik o boravku državljana trećih zemalja u Hrvatskoj, ali on, apsurdno, smještaj regulira isključivo za - sezonce. Tako, primjerice, uz zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad poslodavac mora podnijeti "dokaz o primjerenom smještaju sezonskog radnika". Dokazom se smatraju, primjerice, ugovor o najmu s iznosom najamnine, podaci o površini prostora te broj osoba koje koriste taj prostor, a primjeren smještaj je opisan kao "čvrsti objekt u kojem stambeni prostor mora imati sanitarni čvor koji mora biti fizički odvojen od prostorija za boravak i spavanje", s tekućom vodom i električnom energijom te mora ispunjavati "ostale zdravstvene i higijenske uvjete za stanovanje". Najmanja osigurana kvadratura za smještaj iznosi 14 četvornih metara za jednu osobu, odnosno najmanje 44 četvorna metra za šest osoba koliko ih maksimalno može biti u jednom prostoru. Nije jasno zašto se minimum standarda ne utvrdi za sve strane radnike kojima smještaj osigurava poslodavac, a činjenica je da ima slučajeva da borave u posve neprikladnim prostorima.
Svi ti izazovi platformskog rada, a u sklopu toga i angažman stranih radnika, teško da se mogu ignorirati ili dugoročno tolerirati čudnovate improvizacije, a Hrvatska se očito odlučila na poseban model s agregatorima koje, međutim, tek treba evidentirati i onda dovesti u red.
Što se europske razine tiče, prijedlog direktive je nakon prilično oštre debate dobio potporu Europskog parlamenta u veljači ove godine i trenutačno se o njoj raspravlja u Vijeću EU između država članica. Najveća točka razdora je pritom tumačenje pojma o "podrazumijevanju zapošljavanja" jer nije baš jednostavno utvrditi kada se određena osoba može smatrati "zaposlenom", a kada "samozaposlenom" (ako ne postoji konkretan ugovor kojim se utvrđuje radni status). Pokušava se stoga utvrditi konkretne kriterije u odnosima digitalne platforme i pružatelja usluga, kojima bi se lakše utvrdilo kad se zapravo radi o pravima zaposlene osobe, to jest kad je na djelu fiktivno samozapošljavanje. No, nitko još ne najavljuje kada bi direktiva mogla ugledati svjetlo dana i potom ući u nacionalna zakonodavstva.