Predsjednik uprave Jamnice Mislav Galić u Agrokoru je od 1997., godinu poslije postao je predsjednik uprave Leda sa 26 godina, više od deset godina obnašao je dužnost potpredsjednika uprave Agrokora za poslovnu Grupu Hrana, a od 2016. je na čelu Jamnice. Prošlog tjedna je dao intervju tjedniku Lider koji je izazvao veliku pozornost u poslovnoj javnosti i to je bio povod da u ovom razgovoru dodatno pojasni svoja stajališta, ali i da pruži svoj „pogled iznutra“, kaže nešto više o načinu suradnje s Ivicom Todorićem i o razlozima kraha Agrokora.
U pripremi ovog razgovora kazali ste da vam u intervjuu koji ste dali tjedniku Lider nije bila namjera kritizirati izvanrednu upravu, pogotovo ne „obračunati“ se s Fabrisom Peruškom, izvanrednim povjerenikom Agrokora. Ipak, to je glavni dojam koji se stječe nakon čitanja tog intervjua. Zbog čega ste uopće odlučili izaći u javnost s većim razgovorom, kao prvi šef neke Agrokorove kompanije od aktiviranja „lex Agrokor“?
Niti mi je bila namjera obračunavati se s Fabrisom Peruškom, niti sam to učinio. To je dojam koji ste očito vi stekli, možda i netko drugi. Međutim, mnogo ljudi s kojima sam ja komentirao intervju i koji su ga pažljivo pročitali, nisu ni približno stekli taj utisak. Vi ste u vašem komentaru tog intervjua, u znatno čitanijem mediju nego je Lider, izvukli dva podnaslova - kako sam ja hvalio Todorića (a spomenuo sam ga u dva navrata u čitavom intervju od pet stranica), i kako sam tražio bonuse za sebe - pa ste iz toga olako izvukli zaključak „ili Peruško ili ja“. Mogli ste iz tog istog teksta izvući dva druga podnaslova gdje kažem da bez Lex Agrokora ne bi bilo Jamnice i gdje hvalim doprinos izvanredne uprave zbog Nagodbe, te u konačnici zaključiti dijametralno suprotno kako „eto nije prošla ni godina dana, a već se odričem Todorića i želim se dopasti sadašnjem upravitelju“. I jedno i drugo je ekstremno, jednako netočno, a može se inscenirati iz tog intervjua ako se tako želi.
Zbog čega ste odlučili izaći u javnost s intervjuom?
U nedavnom broju Lidera bio je tekst u kojem se govori o padu prihodi Jamnice i rastu Coca-cola. Zasmetao me tekst i naslov, poglavito znajući kakav smo posao odradili u izrazito zahtjevnim uvjetima, gdje nam je EBITDA porastao za više od 50 posto u dvije godine, uz rast normaliziranih poslovnih prihoda i kontrolirani i minimalni pad tržišnog udjela. Rekao sam to autorici teksta, vašoj cijenjenoj kolegici Manueli Tašler. Nakon 10-tak minuta razgovora, ona me upitala zašto ne bih dao intervju da pojasnimo te poslovne brojke. Složih se i rekoh njoj što i vama: „Pitajte me što želite, nema zabranjenih pitanja“. Tako je nastao taj „famozni“ intervju. Dakle, nije to bio planirani intervju, nikako s ciljem da se s nekim obračunam, nego se dogodio slučajno, a smatrao sam korisnim da široj poslovnoj javnosti kroz ozbiljan tjednik približim poslovanje Jamnice. Niti više, niti manje.
Ipak, stekao se da inzistirate na tome da je udio izvanredne uprave u operativnom poslovanju Jamnice bio minoran?
Pa nisam ja uopće inzistirao, samo sam odgovorio na pitanje novinarke. Znate i sami da urednik oprema tekst. Iskreno, nisam ni ja sretan s naslovom, ponajprije jer je nepotrebno bombastičan, a još više jer je izvučen iz konteksta. Ali, nisam ga birao. Pa nije uopće upitno da zadatak izvanredne uprave nije operativno upravljanje kompanijama. Niti bih želio da je drugačije. I vi ste se s time složili i izvanredni povjerenik i ja, dakle svi smo suglasni. Činjenica jest da je Jamnica svoje rekordne rezultate ubrala zaslugom tima kojeg sam ja na čelu i koji je restrukturiranje započeo mojim dolaskom. Cijeli hodogram promjena je bio pomno isplaniran i vođen. Ali na direktno pitanje kakve su zasluge izvanredne uprave u tome, valjda smijem dati objektivnu ocjenu bez navijanja, a da pritom nikoga ne uvrijedim! Siguran sam da se izvanredni povjerenik nije zbog toga mogao uvrijediti. Poglavito što sam u nastavku iste rečenice, istaknuo sav doprinos izvanredne uprave u njezinom glavnom zadatku, a to je postizanje nagodbe.
S druge strane, u intervjuu ste jako hvalili menadžerske vještine Ante Ramljaka, ustvrdili ste da ste mnogo naučili od Ivice Todorića, a o Perušku ste rekli samo to da je "u svom uvodnom sastanku zauzeo oštrije stajalište, pa i prijetio otkazom onome tko se ne pojavi"?
Fabris Peruško preuzeo je štafetu od Ramljaka na pola puta, odradio je zahtjevnu rutu do kraja, osigurao nagodbu i ja mu iskreno čestitam. Iako nisam u nagodbi puno sudjelovao, uvjeren sam da su njegove zasluge neupitne. Ako mene pitate, smatram da svakako treba svoj mandat odraditi do kraja i završiti implementaciju. Nisam imao nikakav konflikt s njime, niti ga imam, a niti se želim postaviti na način „on ili ja“. Naše su uloge komplementarne, njegova je implementacija nagodbe, a moja da i dalje osiguram poslovni uspjeh Jamnice. Budući vlasnici će svojim dolaskom odrediti s kim žele dalje surađivati i tko će u tome igrati kakvu ulogu.
Jedna od tema koju ste načeli bila je i pitanje isplate bonusa za 2017.?
Treba to jednom za uvijek demistificirati. Bonusi su tema koja se u Agrokoru provlači još od kraja prošle godine i ne tiče se ni približno samo mene. Bivši povjerenik Ante Ramljak je bio načelno za, dijelili su se već na papiru iznosi po kompanijama i onda se stalo zbog afere Hotmaila i straha da bi priča o bonusima mogla izazvati novi negativni PR. Da nije bilo Hotmaila, gotovo sam siguran da bi bonusi već odavno bili podijeljeni. Kada je Fabris Peruško preuzeo funkciju, ja sam aktualizirao temu s njime. Ni on načelno nije bio negativan, naprotiv, čak je komentirao tom prilikom da mora i sebi isplatiti bonus za rezultate u Tisku. Kako se potom odužilo sa njegovim konačnim stavom, ja sam se jedino istaknuo tako što sam pisanim putem zatražio njegovu konačnu odluku, kako bih mogao financijski zatvoriti godinu. Peruško je odbio isplatu bonusa za menadžere, prihvatio kasnije za zaposlenike Jamnice i tu je priči kraj. Nikakvog prijepora nema, barem ne u našem direktnom kontaktu, čak je na kraju dodao da možemo eventualno nanovo to razmotriti nakon nagodbe. Ima i drugih primjera naše suradnje, gdje nismo zauzeli isto stajalište, ali nema zbog toga konflikta, to su poslovni odnosi. Siguran sam da je izvanrednom povjereniku puno bitnije da Jamnica ostvaruje vrhunske rezultate nego da smo nas dvojica bliski prijatelji.
A konflikti oko knjiženja jamstava u bilanci ili u bilješkama izvješća, što je bilo bitno zbog bilance insolventnosti i provođenja modela nagodbe putem „zrcalnih društava“?
Knjiženje jamstva je bila delikatna tema i bila je predmet većine naših razgovora u prošlosti. Izvanredni povjerenik je inzistirao da se jamstva knjiže u bilanci. Mi smo u Jamnici, kao i većina ostalih kompanija, tako i postupili, ali tek po izglasanoj nagodbi. Možda je to moglo stvoriti određeni šum u komunikaciji, ali nadam se da je ipak u konačnici izvanredni povjerenik prihvatio da sam na temelju svih materijala koje sam prikupio postupio savjesno, odgovorno i u duhu dobrog gospodarstvenika. Ničim ta odluka nije bila usmjerena protiv njega, nagodbe ili budućih vlasnika.
Niste li prekršili menadžerski kod lojalnosti kada se na takav način nastupili u javnosti, pogotovo što nije bio koordiniran sa izvanrednom upravom?
Ne smatram da sam ikoga trebao pitati za dozvolu ili „mišljenje“, niti se koordinirati za nastup u javnosti. Nisam to učinio ni za ovaj intervju. Ja sam predsjednik uprave i odgovaram svim dioničarima Jamnice. Meni je dato povjerenje da upravljam s kompanijom od preko 2.500 ljudi, 350 milijuna eura prihoda i valjda mogu odgovorno procijeniti što i kada mogu i smijem javno reći. Ne treba mi za to tutor. Niti u ZTD-u, niti u Lex Agrokoru, niti u mom ugovoru o radu, niti u internim aktima Agrokora ili Jamnice ne piše da trebam ići na mišljenje kod predstavnika većinskog vlasnika prije nekog komentara ili intervjua. Ne vidim koji sam to menadžerski kod lojalnosti prekršio. Kome ili čemu moj intervju nije lojalan ? Uostalom, ništa spornog ili tajnog nisam iznio, možda sam nekoga više hvalio, nekoga manje, ali dozvolite da mogu imati svoje mišljenje i da valjda ne moram ići po njega negdje drugdje. Zar sam trebao na sva zvona hvaliti izvanrednog povjerenika da bih mu dokazao lojalnost. Njemu to ne treba, niti vjerujem da bi želio.
Kako je bilo raditi u izvanrednim uvjetima procesa „lex Agrokor“, pogotovo u situaciji kada ste pod pritiskom istražnog postupka DORH-a protiv vas zbog nekoliko kaznenih prijava podnesenih protiv Ivice Todorića i odgovornih osoba u Agrokoru?
Neću vas lagati i reći da sam indiferentan na čitav taj proces. Mogu samo još jednom ponoviti da mi nije jasno zašto je trebalo praviti takav cirkus sa privođenjima, hapšenjima…a moglo se sve tako elegantno riješiti i nitko od nas, siguran sam, ne bi bježao od pitanja DORH-a. Ante Ramljak je nakon otvaranje istrage stao čvrsto uz mene, vjerujući u mene kao menadžera, ja sam mu to uzvratio najbolje što sam mogao, poslovnim rezultatima. Nije on to učinio jer me voli ili ne voli, nego što je vjerovao u mene, znao koja je bila moja uloga u Agrokoru i smatrao da ja s onim što mi se stavlja na teret nemam baš nikakve veze.
Vi ste u stvari, u smislu poslovne karijere, dijete Agrokora, u dobru i zlu, a u Ledu i Jamnici ste kao glavni direktori ostvarivali uspješne poslovne rezultate. Kako se vi sjećate tih prvih godina u Agrokoru, kako je sve to izgledalo „iznutra“, tamo radite već 20 godina, od svoje 25. godine?
Imao sam sreću da se školujem u Francuskoj i završim dva poslijediplomska studija, imao sam dovoljno jaku edukacija da nije bilo pitanje hoću li se zaposliti, već gdje se želim zaposliti. Negdje u tom periodu, Ivica Todorić se upoznao s mojim ocem i od njega saznao da završavam poslijediplomski studij. Da budem iskren, iz perspektive Pariza, jedva da sam znao tko je Ivica Todorić. Nisam uopće ozbiljno razmatrao da se vratim u Hrvatsku sve do tog razgovora na koji me pozvao. Uvjerio me u svoju viziju i potrebi za kadrovima poput mene. Počeo sam kao pripravnik, brzo napredovao i nakon manje od 2 godine zamijenio Ljerku Puljić na mjestu predsjednika uprave Leda. Bila je to objektivno ludost, jer sam imao tek 26 godina, ali najviše za Ivicu Todorića. Već godinu poslije, a bilo je to 1999., izmislio sam onu famoznu nagradnu igru, za koju i danas smatram da je najjača marketinška priča koja se pojavila na ovim prostorima u posljednjih 20 godina. Pokorili smo konkurenciju, povećali u godinu dana operativnu dobit za preko 100 posto i tržišni udio sa 62 na 73 posto. Mogao bih jednako tako pričati i o svom radu u Agrokoru kao potpredsjednik Poslovne grupe Hrane, za koju se svi slažu da je i danas najuspješniji dio Koncerna.
Kako ste surađivali s Ivicom Todorićem, pogotovo, nakon što se od 2008. do 2017. bili na poziciji potpredsjednika Agrokora za poslovnu grupu „Hrana“.
Rekao sam da sam od njega puno naučio, to i mislim. Ali, to ne znači, niti da ga idoliziram, niti da sam mu, što god to značilo, bezuvjetno lojalan, kako mi se želi imputirati. Ivica Todorić je napravio jako puno dobrih stvari, ne samo za Agrokor, nego i za državu. Vjerujem da to nitko nije zaboravio, ja sigurno neću jer sam tome izbliza svjedočio. I ako treba nabrajati, mogu i nabrajati, trajat će. Nemojte zaboraviti da je 2007. godine, prije ovih eventualnih financijskih nepravilnosti, pri ulasku EBRD u vlasničku strukturu, Agrokor vrijedio preko 1,5 milijardi eura. Ali, očito je putem i griješio i to ozbiljno griješio, inače ne bi kompanija bila tu gdje je bila.
U čemu je griješio?
Možemo to promatrati kroz poslovne odluke koje su dovele do kraha, ima ih također podosta, od ulaska u poljoprivredu sa skupim kapitalom i velikim investicijama, do neefikasnih i neuspjelih maloprodajnih operacija u inozemstvu, pa do raznoraznih Adriatica.net i sličnih akvizicija, koje nemaju nikakvog poslovnog rezona. Ali, objašnjenje kraha nisu po meni same te odluke, nego kako je do njih došlo. Jednostavno, Ivica Todorić, koliko god izuzetan bio, nije o svemu mogao najbolje znati, a objektivno je malo koga slušao, pogotovo u strateškim i financijskim odlukama, bio je izuzetno samouvjeren i uglavnom je radio po svome. Odlučivao je poduzetnički, često i instinktivno bez puno razmatranja i analiza: takav je način upravljanja odlično funkcionirao u 90-ima, donekle u 2000-tima, ali dolaskom prave tržišne ekonomije doživio je ipak svoje limite.
U 2016. preuzimate vodstvo Jamnice d.d., ali i ostajete na mjestu potpredsjednika uprave. Kako je proteklo to vrijeme vaše dvojne pozicije u Agrokor Grupi?
Negdje krajem 2015. sjeo sam s Ivicom Todorićem i izrazio želju da se vratim u operativu, na čelu jedne od Agrokorovih kompanija. Naprosto sam se sve manje nalazio u načinu funkcioniranja Agrokora i želio sam naći svoj mir, slobodu i samostalnost u operativnoj kompaniji. Jesam li tu odluka trebao donijeti ranije ? Možda. Jesam li trebao u potpunosti napustiti Koncern ? Vrlo vjerojatno, ali s obzirom da je bilo očigledno da su problemi sve veći nisam želio „kukavički“ napustiti brod. Zato sam tražio premještaj i smatrao to prihvatljivim kompromisom. Dvije su kompanije bile u opticaju - Konzum ili Jamnica. Kada smo se početkom 2016 dogovorili da to bude Jamnica, na inzistiranje Ivice Todorića i kao što mi je rekao „zbog svih zasluga za ovu firmu“, ostao sam članom Uprave Agrokora. Bilo je to jedino na papiru jer Uprava se nikada nije sastajala, niti je kao tijelo postojala, ali iz današnje perspektive vjerujem da me to košta svih neugodnosti oko istrage. Ja sam svoju plaću, auto, mobitel, tajnicu, ured…preselio u Jamnicu i nisam u tom periodu imao baš nikakvu ulogu kao član uprave Agrokora, sve dok nije trebalo potpisati Lex Agrokor. Tada je ta papirnata funkcija dobila na težini. Kao prvi sam potpisao Lex Agrokor, s uvjerenjem, jer i danas mislim isto što i tada, da je Lex Agrokor bio spas za Jamnicu, ali i za druge operativne kompanije Koncerna. To je bila i ostala jedina „eksterna“ odluka koju smo kao uprava potpisali u čitavom periodu dok sam ja bio članom uprave Agrokor d.d.
Kako odgovarate na kritike o neprofesionalnom „statiranju“ članova uprave Agrokora u tom dijelu posla?
Slažem se da je bio očit nedostatak korporativnog upravljanja za vrijeme Ivice Todorića. To je neupitno i to je bilo krivo. Jednostavno je Agrokor tako funkcionirao od prvog dana i to se uzelo zdravo za gotovo. Dolaskom Gordana Radina 2010. za člana Uprave za pravne poslove, on je pokušao to promijeniti i može posvjedočiti da je u meni našao prvog saveznika. Pokušali smo, ali nije bilo sluha niti kod vlasnika, ali niti kod Nadzornog odbora koji jest za vrijeme suvlasništva EBRD-a funkcionirao po svim pravilima i regulama i koji je imao po statutu obavezu izraditi pravilnik o radu uprave, ali nije nikada to i napravio. Ali, ne slažem se nikako da nismo radili i da nismo imali svoje odgovornosti. Pa zar se jedino kroz sjednice uprava manifestira rad i odgovornost ? Ne može se sve što je može bitno krivo svesti na korporativno upravljanje. Radili smo u Agrokoru od jutra do sutra, gotovo svakog vikenda i imali odgovornost svatko za svoj djelokrug rada. Direktorima operativnih kompanija Ivica Todorić je ostavljao veću samostalnost, posebno onima od kojih je dobivao rezultat i koji su bili spremni preuzeti rizik. Takvo je barem moje iskustvo, tu sam se i ja bolje snalazio. Mogu svjedočiti da se nismo uvijek slagali oko nekih odluka i znao je često popustiti, poglavito ako je postojalo povjerenje od prije.
Jedan od problema bio je i potpisivanje prekomjernih kompanijskih jamstava za kredite Agrokora, koji su ukupno dostizali po firmi i 20 milijardi kuna?
Logično pitanje, ali najlakše se staviti u današnji kontekst i čuditi se prošlosti. Agrokor Koncern funkcionira na taj način od prvog ozbiljnog međunarodnog financiranja. I dioničari, kao i potencijalni dioničari su putem burze bili s time upoznati, svi su ulagači to znali ili mogli to znati. I baš na taj način, nikakav drugačiji, vrijednost dionice Leda porasla je u jednom trenutku do rekordnih 20.000 kuna, a Jamnice do isto tako rekordnih 180.000 kuna. I svaki od menadžera koji je potpisivao jamstva čvrsto je vjerovao da je ukupna vrijednost koncerna veća nego su sama jamstva i nije imao nikakve razloge sumnjati u to. Mene se ta priča donekle manje tiče, jer se ukupan iznos jamstva od kada sam ja došao na čelo Jamnice smanjio i imam dobre razloge zašto sam potpisao ona jamstva koja sam potpisao. Pa i one pod patronatom Vladinog povjerenika, odnosno države, a mislim pritom na roll-up kredit.
Smatrate li da je bilo manipulacija u financijskim izvještajima Agrokora?
Ja uistinu takvih saznanja nemam. Mogu egzaktno govoriti jedino o Jamnici d.d. gdje sam ja odgovoran za financijska izvješća i gdje revizija PWC-a nije utvrdila nikakve nepravilnosti niti je bilo potrebe za preinakama po kapitalu ili po Računu dobiti ili gubitka. Dobili smo tada za 2016. mišljenje bez rezerve uz pregršt pohvala revizora.
Jedno od pitanja u slomu Agrokora jest zašto Ivica Todorić nije prodao na vrijeme neke kompanije da bi spriječio krizu likvidnosti? Što vi mislite o tome?
To nije bio moj djelokrug rada, već Strategije, ali imam svoje mišljenje: prvo i najbitnije, jer kad su mu sredstva bila prijeko potrebna nije mogao dobiti adekvatnu ponudu, što se pokazalo na primjeru Coca-Cole (pokušaj prodaje Jamnice Coca Coli početkom 2017. – op.a.), drugo, jer nije jednostavno dezinvestirati, odnosno prodati neko poduzeće, žurno i preko noći uz jamstva kojima su kompanije bile opterećene, i treće, jer se prema Međunarodnim računovodstvenim standardima može knjižiti sva operativna dobit u konsolidiranim izvješćima, a kod prodaje vlasnik dobiva samo pripadajući udio vlasništva.
Jedan ste od članova uprave protiv kojih je DORH pokrenuo istragu. Za što vas se konkretno tereti i kakva je vaša obrana, ako smijete o tome pričati javno?
Ne bih o tome previše, niti smijem. Tek bih napomenuo da sam od samog početka istrage dosljedan u tome da budem aktivan, da nikoga ne teretim, da se branim činjenicama i istinom. Vjerujem da će DORH prihvatiti, najprije da nema niti jedan dokaz protiv mene, zatim da istraga ozbiljno šteti i mom privatnom, kao i profesionalnom životu, te da će obustaviti daljnju istragu protiv mene. Nadam se čim prije.