Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin krajem rujna potpisao dekret o “ubrzanoj privatizaciji državne imovine”, mnogima se učinilo da je riječ o običnoj ekonomskoj mjeri – još jednoj prodaji državnih poduzeća privatnim investitorima. No iza službene formulacije krije se mnogo radikalniji potez; pravni okvir za oduzimanje imovine stranih kompanija koje posluju u Rusiji.
Na papiru, riječ je o privatizaciji – prodaji državne imovine privatnim kupcima. U praksi, međutim, država najprije nacionalizira imovinu stranih tvrtki, pretvarajući je u svoje vlasništvo, a zatim je preprodaje domaćim akterima, uglavnom bliskima vlasti.
Dekret precizira da će Promsvjazbank, financijska institucija blisko povezana s vojno-industrijskim kompleksom, biti jedini organizator prodaje. Time Kremlj zadržava potpunu kontrolu nad tim tko će i po kojoj cijeni doći do imovine zapadnih kompanija. Na popisu se, prema izvješćima RFE/RL-a, spominju i velike zapadnoeuropske tvrtke poput austrijskog Raiffeisena (europski regulatori već godinama traže od Raiffeisena da napusti rusko tržište, no banka je oklijevala zbog visokih profita i složenih pravnih uvjeta), talijanskog UniCredita i njemačkog Ritter Sporta.
Zašto onda koristiti riječ “privatizacija”? Odgovor je politički. Riječ “nacionalizacija” ili “konfiskacija” nosila bi snažan negativan naboj i mogla bi potaknuti dodatne međunarodne tužbe te narušiti odnose s neutralnim zemljama poput Kine ili Indije. Pojam “privatizacija” stvara dojam legitimne gospodarske politike, iako se u biti radi o državnom preuzimanju imovine stranih kompanija.
Odmazda
Potez je službeno objašnjen, odnosno opravdan „neprijateljskim akcijama Sjedinjenih Država i njihovih saveznika“, no analitičari ga vide kao odmazdu Europskoj uniji zbog njezina plana da iskoristi zamrznutu rusku imovinu za financiranje obnove Ukrajine. Kremlj tvrdi da je cilj dekreta jačanje “obrambene sposobnosti” zemlje, a u dokumentu se izričito spominju države koje su „provele restriktivne mjere protiv ruskih građana i pravnih osoba“.
Ovaj dekret dolazi svega tjedan dana nakon što je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen na summitu u Kopenhagenu predstavila prijedlog tzv. „reparacijskog zajma“. Prema tom planu, zamrznuta ruska sredstva u EU-u, procijenjena na više od 260 milijardi eura, poslužila bi kao kolateral za izdavanje obveznica čiji bi prihod bio usmjeren u rekonstrukciju Ukrajine. Ukrajina bi zajam vraćala tek nakon što Rusija plati ratnu odštetu, u skladu s rezolucijom Opće skupštine UN-a.
Putinov raniji dekret iz 2023. godine već je uspostavio stroge uvjete za svaku prodaju zapadne imovine u Rusiji. Prema tim pravilima, svaka strana kompanija koja želi prodati svoje poslovanje mora prihvatiti najmanje 50-postotni popust u odnosu na tržišnu cijenu te uplatiti dodatnih 10 posto vrijednosti prodaje u državni proračun. Na taj način ruske tvrtke, često povezane s državnim strukturama ili Kremlju bliskim krugovima, dolaze do zapadne imovine po znatno sniženim cijenama, dok stranim vlasnicima ostaje tek simbolična naknada.
Ograničen učinak
Ekonomski analitičari upozoravaju da bi i nova, “ubrzana privatizacija” mogla imati ograničen stvarni učinak. Oduzeta imovina, tvrde, bit će pravno toksična, opterećena mogućim međunarodnim tužbama bivših vlasnika i dugotrajnim arbitražama. Takva pravna nesigurnost obeshrabruje potencijalne kupce, jer postoji stalni rizik da će vlasništvo jednog dana biti osporeno. Istodobno, domaći kapital u Rusiji nije dovoljan da nadomjesti povlačenje stranih ulagača, što znači da bi prodaja tih sredstava, čak i uz velike popuste, mogla privući vrlo malo stvarnog interesa.
Pa tako ekonomisti vjeruju da bi “privatizacija” više mogla imati političku nego ekonomsku svrhu, odnosno ona prije pokazuje odlučnost Moskve da odgovori na zapadne mjere, nego što će imati stvarnog financijskog učinka na rusko gospodarstvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....