Što se događa s organizacijom zemalja najvećih proizvođača nafte OPEC+ kad ne mogu postići dogovor uz trend rasta cijena?
Podjele su u organizaciji tolike da su sredinom ovog tjedna izazvale snažni rast cijena jer članice nisu uspjele postići kompromis. U jednom je trenutku internacionalni benchmark Brent dosegao 77,84 dolara za barel, tj. najvišu razinu još od 2018. godine.
Ključni razlog napetosti u tome je što Ujedinjeni Arapski Emirati traže redefiniranje produkcijskih kvota koje su dogovorene u ožujku, tj. traže povećanje svog udjela.
Ujedinjeni Arapski Emirati uložili su milijarde dolara u povećanje proizvodnih kapaciteta te sada tvrde kako način izračuna udjela u ukupnoj isporuci nafte ne odgovara njihovim novim proizvodnim kapacitetima. Poručuju kako će se držati dogovora, ali samo do ožujka 2022. godine kad istječe međusobni ugovor koji su potpisali.
Saveznik
Njihov saveznik Saudijska Arabija želi, pak, produljiti dogovor do kraja sljedeće godine kako bi osigurala višu razinu transparentnosti tržišta. Drugim članicama ne odgovara redefiniranje udjela Ujedinjenih Arapskih Emirata jer će to utjecati na njihove isporuke. Rusija, primjerice, nije članica OPEC-a, ali je kooperativna te im sigurno neće odgovarati možebitni pad njihovih isporuka zbog promjene postojećeg dogovora u OPEC-u.
U pozadini nervoze jest i želja da svi strelovito nadoknade propušteno u pandemijskoj 2020. godini, za što postoje lijepe šanse jer bankarski prognozeri procjenjuju kako je 80 dolara za barel sasvim moguća realna cijena, iako bi to bilo 50 posto više nego u siječnju.
Rastuće cijene nafte mogle bi izazvati najveće proizvođače, poput BP-ja i Royal Dutch Shella da uspore ulaganja u obnovljive izvore, iako su pod žestokim političkim pritiskom da se odmaknu od ugljikovodika. Isto tako, ako se nastavi rast cijena, može se očekivati i oživljavanje američke eksploatacije nafte iz škriljevca.
Nije teško shvatiti zašto je nakon usporavanja tijekom pandemije uzbuđenje oko isporuka i cijena ogromno. Prošla je godina obilježena padom primarne potrošnje energije od 4,5 posto, što je najveći godišnji pad od 1945. godine.
Emisija ugljika kao posljedica potrošnje energije pala je šest posto, na razine koje su posljednji put viđene u 2011. godini. U sljedećih 30 godina svijet bi trebao vidjeti slična smanjenja kako bi se ispunili klimatski ciljevi dogovoreni u Parizu, a pojedine vlade postavile još ambicioznije planove, što znači da su proizvođači nafte u vremenskom škripcu.
Pritom treba obratiti pažnju da je uz pad cijena rastao udio prirodnog plina te je dosegao rekordnih 24,7 posto, dok je potrošnja ugljena pala 4,2 posto ili na najnižu razinu u zemljama OECD-a od 1965. godine.
Zanimljivo je da su obnovljivi izvori u 2020. rasli bez obzira na snažni pad potražnje za energijom. Rasli su svi obnovljivi izvori: vjetar, solarni izvori i hidroelektrane.
Kapaciteti vjetroelektrana i solarnih elektrana porasli su ogromnih 238 GW, na razinu 50 posto višu nego ikada prije.
Najmanji pad u pandemijskoj godini doživjela je električna energija. Ukratko,nakon 2020. u energetskom biznisu puno se toga promijenilo, vjerojatno i trajno.
Snažne promjene
Svijet je vidio vrlo snažne poremećaje na tržištu energenata u više navrata u posljednjih 70 godina: krizu Sueskog kanala 1956., naftni embargo 1973., revoluciju u Iranu 1979., katastrofu u Fukushimi 2011. godine. No, sve su to bili manji događaji u odnosu na promjene koje je sa sobom donijela recesija izazvana pandemijom.
Napukline u organizaciji OPEC+ pokušava hitno popraviti američka petro-diplomacija, što izgleda kao povratak u prošlost.
No, sve što za budućnost najavljuje administracija američkog predsjednika Joea Bidena ukazuje na dolazak ružnijih dana za sve u biznisu s fosilnim gorivima. Od Bidenove diplomacije ne treba očekivati pokušaj upravljanja čak i malim cjenovnim pomacima u cijeni nafte, kao što je bilo u vrijeme Trumpa.