U srcu Istre, u Svetom Petru u Šumi, smjestila se tvrtka koja je u samo desetak godina prošla put od male mesnice do prepoznatljivog proizvođača istarskih suhomesnatih proizvoda poput istarske kobasice - Histris. U posljednjih desetak godina razvila se u važnog regionalnog proizvođača. Na čelu joj je Ivica Milotić, koji upozorava na izazove, prilagodbe i specifičnosti poslovanja u sektoru proizvodnje mesa.
Milotić je čovjek jasne vizije, lokalpatriot i poduzetnik koji ne zna "raditi na malo". S njime u malom pogonu s velikim idejama u Svetom Petru u Šumi razgovaramo o stanju na tržištu mesa, izazovima proizvodnje u Hrvatskoj i zašto se tvrdoglavost ponekad pokaže kao najbolja poslovna strategija.
Razgovor počinjemo jednom od najaktualnijih tema - sve težem nabavljanju domaće svinjetine koja zadovoljava visoke standarde proizvodnje pršuta i sličnih proizvoda. Milotić upozorava da bi se uskoro zbog toga istarski pršutari mogli naći u velikim problemima.
- To više nije samo problem Istre, to je širi problem. Uvjeti koje je postavila Udruga istarskih pršutara - duljina tova, ishrana, pasmina - doveli su do toga da gotovo više nema svinja koje to ispunjavaju. Ljudi u Slavoniji koji su se bavili tim uzgojem polako odustaju jer računica više ne drži vodu. Veći dio mesa stiže nam iz Slavonije, a dio je iz Mađarske, iako se zbog birokratskih procedura time gubi status hrvatskog mesa - objašnjava Milotić.
PROČITAJTE VIŠE Zdraviji čuvar okusa: Histrisove kobasice bez glutena, soje, laktoze i umjetnih bojila, sad su i bez nitrita
Nedostatak klaonica
Histris, koji se ne bavi proizvodnjom pršuta, ali koristi domaće svinjsko meso za svoje kobasice, pancetu i druge specijalitete, većinu mesa i dalje nabavlja iz Slavonije. No, u Histrisu se sve više okreću i alternativama, primjerice, nabavi mesa životinje koja je rođena i uzgojena u Hrvatskoj, ali zaklana u inozemstvu, što ga, prema zakonu, čini stranim proizvodom. Problem vidi i u nedostatku kapaciteta domaćih klaonica, što otežava lokalnu obradu mesa.
Premda se ne bavi proizvodnjom pršuta, Histris većinu svinjskog mesa za svoje kobasice, pancetu i druge proizvode nabavlja iz Slavonije. No, suočeni s izazovima nedostatka lokalnih klaonica, sve više istražuju alternative poput mesa životinja rođenih i uzgojenih u Hrvatskoj, ali zaklanih u inozemstvu.
- To su apsurdi birokracije - ističe Milotić i dodaje da nedostatak klaoničkih kapaciteta u Istri i šire, u Hrvatskoj, dodatno otežava lokalnu obradu mesa, a uvoz mesa rapidno raste.
Naime, Hrvatska u proizvodnji mesa ima izuzetno nisku razinu samodostatnosti i bilježi stalan pad u stočarstvu.
U prošloj je godini na uvoz žive stoke izdvojeno je oko 242 milijuna eura, što je 15 posto više nego prethodne godine. Samo je teladi uvezeno 170.000 grla, što je najveći uvoz od ulaska Hrvatske u članstvo EU. Uvoz junadi težine veće od 300 kg povećao se 12 posto, uvoz odojaka za tov 20 posto, a čak 25 posto povećao se uvoz svinja za klanje. Vrijednost izvoza žive stoke bila je oko 235 milijuna eura. U izvozu prevladavaju živa tovna goveda odnosno junad (oko 55.000 tona), žive svinje (33.000 tona) i perad (oko 6500 tona).
Čekanje zbog papirologije
Situacija s mesom još je dramatičnija - uvoz svih vrsta mesa u prošloj godini iznosio je oko 202.209 tona, što je rast od 8 posto. Goveđeg mesa uvezeno je 12 posto više, kao i mesa peradi, svinjskog je uvezeno 5 posto više, a ovčjeg 19 posto više. Vrijednost uvoza svih vrsta mesa bila je oko 725 milijuna eura. Milotić ne vjeruje da će se taj trend uskoro zaustaviti bez konkretnih mjera. Smatra da bi poticaji za domaću proizvodnju trebali početi dodjelom poljoprivrednog zemljišta i potpora malim proizvođačima te smanjenjem birokracije.
- Puno toga završi na čekanju zbog papirologije. Ne možemo si dopustiti višemjesečna čekanja jer poduzetnici ovise o brzim odlukama - kaže Milotić. Uz to, sve veći troškovi energije i hrane te manjak moderne tehnologije u domaćem uzgoju dodatno kompliciraju isplativost. Navodi primjer stranih modela, gdje jedan čovjek može uz pomoć automatizacije upravljati farmom s tisućama svinja. Smatra da je to budućnost modernog stočarstva.
- Naše farme još ovise o radu pet, šest ljudi, i to najčešće uz potporu cijele obitelji. To više nije isplativo. Moraš imati jednog čovjeka koji putem aplikacije upravlja s 2000 svinja - automatizirano, robotizirano, kako to rade u Nizozemskoj ili SAD-u - ističe. Zato se većina stočarske proizvodnje seli u Ameriku.
Na pitanje o sveprisutnom trendu biljnih alternativa mesu, Milotić odgovara izražavajući skepsu.
- Taj trend zasad ne osjetimo. Naše ga tržište nije ozbiljno prihvatilo jer je i dalje tradicionalno. Možda netko to želi progurati u Bruxellesu, ali naši ljudi to još ne prihvaćaju. Možda će zaživjeti negdje drugdje, ali ovdje teško - kaže Milotić.
Histris prati i trendove na tržištu. Sve su traženiji proizvodi bez nitrata i s manje soli, a nove europske regulative dodatno ograničavaju upotrebu soli u suhomesnatim proizvodima.
- Mi već nekoliko godina proizvodimo kobasice bez nitrata, na zdraviji način i s pravim mesom - navodi Milotić.
Revitalizacija istarske kobasice
Počeci Histrisa sežu u 2014. godinu, kada su iz male mesoprerađivačke jedinice u Poreču opskrbljivali vlastite trgovine.
- Imali smo devet marketa i radili svaki dan kako bismo ih opskrbili svježim mesom. Već 2016. smo se preselili u sadašnji proizvodni pogon u Sv. Petru u Šumi. Tržište je bilo gladno kvalitetnog mesa i suhomesnatih proizvoda. Vidjeli smo priliku i krenuli - govori ovaj poduzetnik, koji je nekada bio i vlasnik lanca trgovina Istarski supermarketi. Poslovanje je kasnije usmjerio na mesnu industriju, a zatim i proizvodnju maslinova ulja, te na turizam. Naime, već nekoliko godina vodi uljaru Torač u Žbandaju, a nedavno je otvorio i mali Resort Stribor pokraj Ogulina.
Danas Histris godišnje preradi oko 230 tona svježeg mesa, od čega otprilike 80 tona završi na tržištu kao suhomesnati proizvod. Njihovi proizvodi prisutni su u svim većim hrvatskim trgovačkim lancima, a izvoze i u Sloveniju, Italiju i Austriju. Posebno se ponose prisutnošću u delikatesnim trgovinama, gdje kupci prepoznaju kvalitetu.
- Naša je filozofija jasna: ako nije dovoljno dobro za moju djecu, neće ni na tržište - smatra Milotić.
Glavni adut Histrisa je istarska kobasica, koju Milotić opisuje kao lokalni proizvod koji je desetljećima bio nepravedno zapostavljen.
- Te se kobasice godišnje proizvede oko 30 tona i najprodavaniji je Histrisov proizvod. Prije je nije bilo nigdje, ni u supermarketima ni u restoranima. Danas je drugačije. Zahvaljujući i pomoći lokalne zajednice i entuzijastima poput udruga iz Sv. Petra u Šumi, kobasica je dobila svoje mjesto pod suncem, pa i na europskoj razini - kaže.
Histris na tome nije stao i njegov asortiman uključuje pancetu, ombolo, proizvode od divljači iz vlastitog lovišta, ali i nove artikle poput junećih hrenovki i pljeskavica, prilagođenih potrebama tržišta.
- Danas je 98 posto naših proizvoda i dalje od svinjetine, ali pratimo tržište i reagiramo - napominje.
Tvrtka danas surađuje s hotelskim kućama poput Valamara, studentskim centrima i restoranima, a prisutna je u svim većim trgovačkim lancima u Hrvatskoj. Dio asortimana izvozi i u Sloveniju, Italiju i Austriju. Milotić priznaje da bez turizma Histris ne bi imao ovakav rast.
PROČITAJTE VIŠE Savršena ljetna večer? Najbolje istarske kobasice, salame, mižol vina, domaći kruh i dragi ljudi
Turizam je ključan
- Turizam je ključan - ne samo za nas nego za cijelu hrvatsku prehrambenu industriju. Bez njega ovakva potrošnja domaćih proizvoda ne bi bila moguća. U ljetnim mjesecima prodaja raste, a naši su proizvodi dostupni i turistima u ljetovalištima. Preko Dalmacije i Istre naši proizvodi dolaze do ljudi iz cijelog svijeta, a kada su kupci zadovoljni, ta iskustva ostaju u pamćenju i isti proizvod potraže kada se vrate kući. Dodatno, naša web trgovina osigurava nam doseg kupaca diljem zemalja članica EU - kaže Milotić.
Na kraju ga pitamo ono što se prirodno nameće - koja je tajna Histrisova uspjeha i rasta u svim tim otežavajućim okolnostima za hrvatsku mesnu industriju.
- Upornost. Tvrdoglavost. Mi ne znamo delati na malo. I nismo se bojali sanjati veliko. Malo po malo, s vjerom u kvalitetu, u lokalno i u naše ljude, stigli smo tu gdje jesmo - odgovara bez zadrške. Zaključuje da je sve krenulo iz ljubavi prema lokalnom proizvodu i želje da istarski specijaliteti zauzmu mjesto koje zaslužuju.
Komentari
0