Danko Končar
 Vojko Basic/Cropix
GLOBUSOV INTERVJU

‘Prodajem marinu Trogir kako bih spasio Brodotrogir‘

‘Brodogradnja u Trogiru stara je ‘milijun godina‘ i nju nije lako uništiti. Donijeli smo odluku da prodamo marinu koja je naš najbolji i najprofitabilniji dio‘, kaže Končar
Piše: Jozo VrdoljakObjavljeno: 16. ožujak 2021. 16:54

Danko Končar više nije vlasnik nijedne tvrtke koju je osnovao. Vlasništvo je odavno preneseno na sljedeću generaciju, ali je ponovno aktivan u operativnom vođenju nekoliko tvrtki. Direktor je u društvu Kermas Energija i direktor u Brodotrogiru, a odnedavno je i direktor Hrvatske brodogradnje Trogir. Tvrdi da se ponovno odlučio operativno angažirati kako bi brodogradnja u Trogiru opstala i da ima način za rješenje problema, a početak će biti prodaja marine. Razgovarali smo o problemima tvrtki koje je osnovao i projektima koje razvija, a i o njegovu doista turbulentnom životu. Ovog inženjera i doktora elektrotehnike život je vodio na razne strane svijeta. Kaže da za rješenje nekog problema ima uvijek sedam opcija. Ne odustaje, kaže, ni kada neka opcija doživi poraz jer odmah ima sljedeću.

Što se događa u Brodotrogiru? Dio radnika prosvjeduje jer nisu dobili plaće.

- Iz niza tehnoloških i organizacijskih razloga Hrvatsku brodogradnju Trogir treba strateški osposobiti da može raditi one funkcije za koju je registrirana. Isto vrijedi i za tvrtku BT Hull, koja se bavi opremanjem brodova. Puno je razloga za to da obje tvrtke koje se bave brodogradnjom treba osposobiti. Istina je da prema oko 40 radnika imamo nepodmirenih obveza, ali to će se uskoro riješiti. Brodotrogir Cruise preuzeo je dio radnika društava HBT i BT Hull, i taj dio radnika prima redovne i normalne plaće. Od preko 400 radnika, njih tek 40 nije primilo plaću nekoliko mjeseci. Dakle, tvrtke HBT i BT Hull su u poteškoćama, no, osim ovih tvrtki, na prostoru Brodotrogira posluju još i tvrtka Servisni centar Trogir, koja upravlja marinom i servisom, te tvrtka Adria Dock, u kojoj smo suvlasnici s tvrtkom Capax iz Šibenika. Krovna tvrtka je Brodotrogir koja je u 95-postotnom vlasništvu Kermas Energije i ona upravlja brodograđevnom tvrtkom Hrvatska brodogradnja Trogir, tvrtkom Brodotrogir Cruise, koja se bavi gradnjom kruzera, te tvrtkom BT Hull, koja se bavi opremanjem brodova. Primjerice, u gradnji chemical tankera za ruskog naručitelja BT Hull obavlja ugradnju cjevovoda i drugo opremanje.

Obećali ste da ćete to riješiti?

- Jesam, a ja od svojih obećanja ne odustajem, i to ćemo izvršiti.

Radnici tvrde da vama nije stalo do opstanka brodogradnje u Trogiru. Je li to točno?

Recite mi vi tko bi uložio 55 milijuna eura u brodogradilište i radio na tome da se uruši brodogradnja. Normalan čovjek ne bi, a ja sam tamo uložio 55 milijuna eura neto. Što su uložili ti pojedinci koji govore da meni nije stalo ? Ništa, a govore da izvlačim novce iz Brodotrogira. I još nešto, nije istina da je država dala dvije milijarde kuna, nego je na ime doprinosa uplatila 380 milijuna kuna, od čega je 50 za otpremnine radnika, i to je izvršila. Na ime vlastitog doprinosa mi smo imali obvezu doprinijeti u iznosu od 40 posto ukupnog restrukturiranja, i to smo učinili. Ispunili smo sve ugovorne obveze iz programa restrukturiranja. Tamo je prošlo toliko inspekcija po prijavama da smo neko vrijeme radili samo na opsluživanju inspekcija... Nisu se izvlačili novci, i ništa nisu našli. Nisu ni mogli. Interesantno je da u ove zadnje akcije nije uključen sindikat, koji je iznimno kooperativan i, zapravo, sada s nama traži rješenje, da dobijemo kredite... Prava je istina da postoje ljudi koji hoće i oni koji neće raditi.

Tko onda prosvjeduje?

- Osnovan je tzv. Stožer za očuvanje Brodotrogira, ali to nije Brodotrogir, niti je to sindikat. Nema institucije u kojoj nisu bili ni prijave koju nisu podnijeli. I iznose neistine. Njih ne zanima zašto nisu dobili plaće, nego tvrde da sam ih kao poslodavac morao isplatiti. Kada bi samo jedna osoba bila kriva, to bi se lako riješilo. Nudim im da sami preuzmu brodogradilište, ali to oni neće. A taj tzv. Stožer do prošli tjedan nije zatražio razgovor s nama vlasnicima ili upravom, a sve su institucije obišli. Nikada do neki dan, kada smo imali sastanak, nisu komunicirali s poslodavcem. To svakako nije normalno. Ako imaju plemeniti cilj očuvanja brodogradnje, pitanje je zašto se tako ponašaju. Zašto im financijski ne pomognu oni koji ih podržavaju? Svakom poslodavcu je u interesu da mu je tvrtka u redu. Mi uopće nemamo problem razgovarati s njima, ali do nas su informacije dolazile isključivo preko medija. Moguće je da iza svega stoji nečiji interes, nekoga tko želi uništiti Brodotrogir, i da za sve to okrive mene. Oni koji mene optužuju za gubitke, dobro znaju da nisam ja bio taj koji je gradio brodove s gubitkom. Od mene hoće samo novac. Održan je i sastanak kod trogirskoga gradonačelnika, tako da su se svi uvjerili u stvarno stanje, uključujući i predstavnike Vlade koji su bili na tom sastanku.

image
Vojko Basic/Cropix

Znači bio je, ipak, sastanak. Što ste dogovorili?

- Imaju primjer Stožera Uljanika i vidimo što se dogodilo. Shvatili su da mogu problem riješiti isključivo u suradnji s nama. Još jedan put ponavljam radnici će dobiti sve zaostale plaće,otpremnine i sve što ih pripada po zakonu. Pregovaramo o kreditu s bankom i kada ga dobijemo odmah će dobiti novac. Tu je naravno jamstvo i prodaja marine.

Tvrdite da sve radite da biste sačuvali brodogradnju.

- Ne samo da mi radimo na tome, nego ćemo je sačuvati. Brodogradnja u Trogiru je stara “milijun godina” i nju nije lako uništiti. Vidjet će se za neko vrijeme tko je bio u pravu i tko će biti zaslužan za to što je sačuvana brodogradnja u Trogiru. U posljednjih nekoliko godina nije bilo subote i nedjelje da nismo radili kako bismo došli do rješenja.

Što je rješenje?

- Donijeli smo odluku da prodamo marinu, koja je naš najbolji i najprofitabilniji dio. Ona ostvaruje najbolje rezultate. Čak je u prošloj godini, unatoč koronavirusu, imala bolji EBITDA nego 2019.

U kojoj je fazi prodaja?

- Zainteresirani kupac obavlja due diligence. Ne prodajemo Servisni centar Trogir, dakle brodogradnju, nego samo marinu. Dakle, remont ostaje u Brodotrogiru. Prije toga podignut ćemo kredit kako bismo riješili potraživanja radnika i dijelom financijski sanirali tvrtke na prostoru Brodotrogira. Sve svoje obveze mi ćemo ispuniti. Ne bježimo od obveza prema radnicima.

Tko je potencijalni kupac marine Trogir?

- Radi se o inozemnom investicijskom fondu koji je već imao akvizicija u Hrvatskoj. Procijenili su da im je marina Trogir atraktivna, a ponajviše zbog blizine Zračne luke Split. Oko 95 posto korisnika usluga naše marine su čarteraši.

Koja je to poslovna logika da prodajete posao koji je profitabilan da biste sačuvali onaj koji nije profitabilan?

- Hrvatsko razumijevanje poslovanja ne pretpostavlja uočavanje povoljnih prilika i “pretvaranje olova u zlato”. A upravo time se mi bavimo već dugi niz godina. Naravno, ono što ne vrijedi nećemo se truditi zadržati. Zadržat ćemo radnike koji hoće raditi, a zahvalit ćemo se onima koji ne žele. Dobit će plaće i otpremnine te sve što ih pripada po zakonu. Ostat će zdrava jezgra koja će se dalje razvijati. To će brzo biti sasvim druga priča. Nije ni marina postala odmah profitabilna, nego se razvijala da bi postala profitabilna.

Financijska agencija podnijela je Trgovačkom sudu u Splitu prijedlog za otvaranje stečajnog postupka za tvrtku Hrvatska brodogradnja Trogir. Kako ćete riješiti ovaj problem?

Trudim se pronaći sredstva kako bi podmirio iznos od 3,7 milijuna kuna za tvrtku koja je blokirana. Radi se o obvezama prema radnicima, njih 40-tak i obvezama prema Agenciji za zaštitu radničkih potraživanja, odnosno dugovima s osnova plaća tih radnika. Imamo nekoliko modela rješenja pa možemo u konačnici jamčiti da će dobiti zaostale plaće i sve ono što im prema zakonu pripada. Dakle, ili ćemo otvoriti bankovni kredit ili platiti novcem od avansa za prodaju Marine Trogir.

Hoće se budućnost brodogradnje u Trogiru temeljiti na manjim kruzerima i onima srednje veličine?

- Naša tvrtka Brodotrogir Cruise u knjizi narudžbi za američkog naručitelja ima ugovorena dva polarna kruzera duljine oko 95 metara. U narednim godinama trebali bismo se pozicionirati u tu tržišnu nišu. Nakon gradnje tih dvaju polarnih kruzera imamo opciju gradnje još dva. Tu je, naravno, i gradnja malih kruzera za tjedna krstarenja za brodare iz Krila Jesenice. Brodotrogir Cruise ugovorio je gradnju jahte duge 52 metra. Plaćen je avans, što znači da je ugovor stupio na snagu. Ne radi se samo o gradnji trupa, nego o gradnji i opremanju kompletne jahte po sistemu ključ u ruke. Ne samo da ćemo graditi brodove nego ih i gradimo. Nažalost, za sada ne baš onako kako bismo htjeli, ali ih ipak gradimo. Na poluotoku se može dosta toga zanimljivog i profitabilnog razvijati.

Je li istina da zbog obveza prema državi ne možete aktivirati odobrena državna jamstva?

- Nisu to ogromna potraživanja. Njih ćemo riješiti kreditom, a nakon toga kredit ćemo pokriti prodajom marine. Imamo mi tvrtki koje razumiju našu situaciju, tako da će pričekati novac. Ima takvih poslovnih partnera koji vas ne guraju još dublje kad vide da ste u problemu.

Kolike su tu obveze?

- Blokirani samo na iznos manji od 10 milijuna kuna u ove dvije tvrtke, ali nas nije blokirala država. Sve te obveze iznose ukupno oko 15 milijuna kuna. S 10 do 15 milijuna kuna mi sve rješavamo. A marina je desecima puta vrednija.

Koliko vam je novca ostalo na ime pozajmice u Uljaniku i je li taj novac u stečajnoj masi?

- Mi smo na ime pozajmice za plaće uplatili 12,6 milijuna eura. Tada je to bilo dovoljno za nekoliko zaostalih plaća. Zauzvrat smo uknjižili hipoteku na zgradi Uljanik brodogradilišta. Zanimljivo, i u Uljaniku je tada bio formiran “Stožer”, i sada se lijepo vidi što je rezultat toga. Tamo se isto, kao i u Trogiru, upisivalo više radnih sati nego što se radilo. To je moralo doći na naplatu, pa je zato došlo do prekida financiranja Uljanika, i on je došao u probleme. Kada su nas izabrali za strateškog partnera, predstavnici jednog sindikata - ili svih, više se i ne sjećam, tražili su novac za sljedeće plaće. Kako se ništa nije rješavalo, nisam više htio financirati radničke plaće. A i Uljanik se mogao spasiti.

Kako se mogao spasiti Uljanik?

- Sa 150 milijuna eura mogli su se dovršiti brodovi i nastaviti raditi. Moglo se to napraviti, i to je svima imalo upućenima jasno. Kako se brodovi nisu dovršili, državu je zaustavljanje proizvodnje koštalo 750 milijuna eura. Odlučilo se, međutim, pokriti jamstva i na stup srama staviti upravu. Ne znam, pa ne tvrdim da su bez grijeha, ali to tada nije bilo više pitanje uprave. Došla je nova uprava kojoj je trebalo osmisliti rješenje.

Kakvo je uopće rješenje u takvoj situaciji bilo moguće?

- Pravo bi rješenje bila dokapitalizacija od strane države u iznosu od 150 milijuna eura, kako bi država postala stopostotni vlasnik Uljanika. Uzela bi sve konce u svoje ruke, pokrenula proizvodnju i završila brodove. I to sve, ponavljam, za 150 milijuna eura. Država bi taj novac lako dobila nazad, tako da bi se uknjižila na neiskorišteni prostor. Mogla ga je prodati i čak zaraditi, a neiskorišteni prostor bi dobio smisao i funkciju. A ovako je Uljanik u Puli državu koštao 750, a u Rijeci 150 milijuna eura. I ništa nije napravljeno. U redu, izuzeo bih Rijeku jer je u 3. maju pokrenuta proizvodnja.

Zbog čega takvo nešto nije napravljeno?

- Ne znam, ali stalno se odugovlačilo i došlo je do ovoga što sada imamo.

Ima li sada nade za pulsku brodogradnju?

- Za nešto srušiti trebate malo vremena, a da biste nešto sagradili, treba uložiti puno vremena i napora. Trebalo bi započeti s manjim projektima i završiti brod koji stoji nedovršen. Za nešto više od toga treba naći radnike, što je problem jer su svi bivši radnici našli novi posao. Vratit će se jedino ako im se ponude dobri uvjeti. Treba ponovno osmisliti taj prostor, raditi uporno i ići postupno.

image
Vojko Basic/Cropix

To znači da ima nade?

- Ne dijelim optimizam po pitanju oživljavanja brodogradnje u Uljaniku. S ogromnom kadrovskom bazom kojom se raspolagalo u prošlosti brodogradnja je bila razumno i logično rješenje, no nakon što se ona raspršila i prekinuo se lanac prenošenja znanja, perspektive nekakvog ozbiljnog razvoja su minimalne. Prema mojim informacijama, s Kuvajćanima nije postignut dogovor i oni će brod vjerojatno ugovarati u Kini, što znači da za ovaj u Puli nema kupca. Brod se sad prodaje za kunu, ali najizvjesnija sudbina mu je staro željezo. Ispada da jedini korist od svega ovoga imaju stožeraši. Oni su svi zaposleni u novoosnovanoj tvrtki i imaju plaće od prihoda koje ostvaruju od rentanja vezova za platformu i Jan de Nula te prodaje sekundarnih sirovina. Zato im i jest, očito, cilj držati što dulje živim narativ o “oživljavanju brodogradnje”. Na ovakav je način za takvo nešto sve manje izgleda, a s obzirom na lokaciju, i smisla odnosno logike.

Jeste li vi možda zainteresirani?

- Ne, nismo nikako. Moja supruga se iskreno obradovala kad je raskinut ugovor o strateškom partnerstvu.

A vaš novac koji ste dali za pozajmicu?

- Skupa sa PBZ-om suvlasnici smo jedne zgrade izvan kruga Uljanika, tzv. Kasarne. Imamo čistu trećinu vlasništva, a ostalo rješavamo kako bismo povratili te novce.

U kojoj je fazi nautičko-turistički projekt Katarina – Monumenti?

- Iako je dosta toga usporila pandemija, sada radimo punom parom. Uporni smo i pomalo napredujemo. Kod tog projekta otežavajuća je okolnost što je dosta toga pod zaštitom konzervatora. Projekt je vrijedan 65 milijuna eura, a uključuje dvije marine s ukupno 1500 vezova i hotelski kompleks. Do sada smo uložili više od 12 milijuna eura, a gotovo ništa se ne vidi. Podmorska gradnja je jako skupa, a taj prostor je dosta zapušten. Marina dva je zbog jednog spora u stanju mirovanja, dok marinu jedan gradimo i ona će primiti plovila već ovo ljeto. Do ljeta ćemo izgraditi barem 250 vezova i nužne popratne sadržaje. Mjesto gdje će biti izgrađen hotelski kompleks također ima određene problema koje se trudimo riješiti. Dobili smo ugovor za koncesiju na uobičajenih 50 godina, ali još nismo potpisali ugovor o pravu građenja. To je dosta složena procedura.

Očito imate dosta problema u Hrvatskoj. Je li Hrvatska problematična zemlja?

- Hrvatska nije baš zemlja bez problema, ali nije ni puno drugačija od ostalih zemalja. Hrvatska mora pokrenuti investicijski ciklus. No to ide sve teže i teže. Sada je teško dobiti bilo kakav kredit za turizam. Banke nerado financiraju turističke projekte, a u svijetu je normalno da se financijski prate upravo turistički projekti. Investicije treba podržati i privući ih.

Jeste li uspješan ili neuspješan poslovni čovjek?

- Kada sam dospio u zatvor zbog Jugoturbine, imao sam poderane cipele, a optužen sam za pronevjeru novca. Nisam se, dakle, znao brinuti o sebi. Problem sa mnom u Jugoturbini bio je to što nisam htio davati novac Jugoturbine svakome tko dođe i zatraži novac Jugoturbine. Prebacio sam račun na slovensku banku jer su u Karlovačkoj banci svi mogli vidjeti koliko imamo novca. Nisam im htio davati novac i njihove prijetnje da ću nastradati su se ostvarile. Da je to bila odmazda, govori i činjenica da sam za vrijednost optužbe u vrijednosti sadašnjih 10-000 eura, koja nije ni dokazana, bio osuđen na 12 godina. I po izlasku iz zatvora mene je upravo Jugoturbina ponovno zaposlila. Ja sam uvijek bio stroj koji može razmisliti, postaviti projekt i zaraditi na nekom projektu. Ne u svakom slučaju, ali na nekim projektima sam zaradio vrlo ozbiljan novac, a na gotovo 90 posto projekata sam izgubio - ali to nije bio ozbiljan novac.

Što ste konkretno uspjeli u Hrvatskoj? Dojam je da niste uspjeli.

- U Hrvatskoj smo uspjeli u vjetroelektrani, u marini, remontu, Katarina – Monumenti će biti uspješan projekt, u Medenu je uloženo oko 50 milijuna kuna i hotel je reorganiziran, a tako je s apartmanima. Uspjet ćemo i u brodogradnji.

Jeste li vi bogat čovjek?

Pitanje je što je to bogatstvo. Ako isključimo novac, ja sam bogat čovjek. Uvijek ću za sve naći rješenje, bilo gdje u svijetu. Nikada ni od koga ništa nisam dobio na tanjuru niti naslijedio. Ja sam najbogatiji onim što imam u glavi jer mogu osmisliti i realizirati složene stvari. U svemu tome sam uporan do besvijesti i nije me lako zaustaviti.

Što ste napravili nakon preuzimanja hotela Medena i apartmana Medena?

- Hotel Medena radi čitavu godinu. Država pomaže u isplati plaća, što nam pomaže da zadržimo radnike. Problem je što nitko sada ne može reći kada će početi sezona. Možemo reći, opisno, da će početi kada se omogući nesmetano putovanje gostiju, a to će biti kada se cijepi barem 50 posto stanovništva EU. A kada će to biti, to se u ovom trenutku ne zna. Rezervacije koje smo imali za travanj i svibanj pomiču se za naredne mjesece. Sve to stvara dosta problema u pripremi sezone i oko angažiranja sezonskih radnika.

Kakva je bila protekla sezona?

- Zanimljivo je da prošla sezona, bez obzira na to što je bila kratka, nije bila loša. Istina, država je pomogla. Da nije, svi bismo propali i ostali bismo bez radnika. Država je odigrala vrlo značajnu ulogu u održavanju turizma.

Idu li vam bolje barem poslovi u Južnoafričkoj Republici? Kako posluju vaši rudnici?

- I tu je situacija jako loša. Pandemija je utjecala da je potražnja značajno pala. Naše rude, krom i platina, koriste se u proizvodnji čelika koji se dalje ugrađuje u automobile, rashladne uređaje... Najveći potrošač je Kina koja troši 60 do 70 posto svjetskog kroma. Dijelom zbog virusa, a dijelom zbog trgovinskih ratova sa SAD-om, npr. izvoz hladnjaka iz Kine je pao za 70 posto. Značajno je pala potražnja. I to nije utjecalo samo na pad proizvodnje, nego i na značajan pad cijene kroma. Platina se u rudniku nalazi skupa s kromom. Za razliku od kroma, cijene platine su se utrostručile u posljednjih nekoliko mjeseci, pa je u tom dijelu situacija dobra. Južnoafrička Republika imala je dosta stroge epidemiološke mjere, koje se nisu poštovale. Kompanije nisu imale gotovo nikakvu pomoć države. U Južnoafričkoj Republici imamo oko 400 radnika. Imamo i topionicu.

Imate li tvrtku u Finskoj?

- U Finskoj mi već deset godina nemamo ništa. Imali smo proizvodnju i preradu drva. Ako u Finskoj nemate vlastitu šumu, a mi je nismo imali, onda ne možete osigurati održiv posao prerade drva. Vlasništvo nad šumama se usitnjava, tako da je gotovo nemoguće osigurati dostatnu opskrbu drvom. Što se tiče brodogradilišta Afarak, mi smo s njima imali poslovnu suradnju tako da smo u tom brodogradilištu izgradili tri četvrtine ledolomca, a jednu četvrtinu u Brodotrogiru.

Jesu li riješeni sporovi i prijave koje ste imali u Finskoj?

- To je manje-više sve jasno jer je tužitelj odbacio dvije najvažnije kaznene prijave i nije pokrenuo proces. Isti je slučaj bio i s prijavama mog rođaka u Južnoafričkoj Republici. O toj prijavi se pisalo u Hrvatskoj, ali u Južnoafričkoj Republici ne postoji nikakva prijava ni sudski proces, pa čak ni istraga. Mi smo u Južnoafričkoj Republici bili stopostotni vlasnici tvrtke, tako da je nelogično da sami sebe potkradamo. Porezna je pogledala sve knjige i nije utvrdila nepravilnosti. Osim toga, mi smo iz tog dijela izišli iz vlasništva 2009. godine. U Finskoj je također sve riješeno osim još jednog malog dijela koji zbog pandemije nije riješen. Ja nikada nisam bio vlasnik ničega u Finskoj. Osnovna optužba je bila da sam prešao 30 posto vlasništva te da sam preko drugih ljudi imao veći vlasnički udjel i udružio se kako bih imao dovoljno glasova za donošenje odluka. U 10 godina, koliko sam tamo poslovao, nikad se nije dogodilo da glasanje nije bilo jednoglasno. Nije bilo potrebe za lobiranjem jer su se odluke donosile konsenzusom. Meni je žao da u Hrvatskoj prije objave tekstova nitko od mene nije tražio dokumente.

Tekst je u cijelosti preuzet iz tiskanog izdanja Globusa

image
Globus
Linker
16. ožujak 2021 16:54