Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu.
Stručni ocjenjivački sud odabrao je 20 najboljih. Ovo su njihove priče
Kad joj je bilo 20, Samita Međimurec Ribič se udala, s 22 je dobila kćer, a s 23 otvorila OPG koji danas, po principu prodaje na kućnom pragu, izvrsno posluje. Iz Donje Dubrave je, na samoj granici Međimurja i Podravine, na ušću Mure i Drave.
Do otvaranja OPG-a paralelno je šila, prvo u majčinoj radionici, potom i u tekstilnoj tvrtki, kojih je na hrvatskom sjeveru, kao središtu domaće tekstilne industrije bilo mnogo, ali Samita i suprug Nenad, bravar po struci, željeli su nešto više. Njihove im dvije radničke plaće nisu bile bog zna kolike, a dijete valja othraniti, pa su se odlučili u fušu baviti poljoprivredom i vidjeti kamo će ih to dovesti.
Budući da se nitko od njihovih nije bavio zemljom, sami su učili, metodom pokušaja i pogrešaka, kaže Samita. Danas, 15 godina kasnije, nakon uspona i padova, dobrih i loših godina, a nadasve puno mukotrpnog posla, mogu reći da su uspjeli. Bave se uzgojem cvijeća za rezanje, sade jagode, puno jagoda, ali isprobavaju i nove kulture. Kao žena s velikom poduzetničkom promućurnošću, Samita ništa neće prepustiti slučaju pa zasiti li se tržište jednog proizvoda, spremna ga je zamijeniti novim i opet mu se vratiti kad bude potražnja. Zvuči jednostavno, ali nije bilo, štoviše.
- Iz vrlo sam siromašne obitelji. Odrasla sam sa samohranom majkom Ljiljanom, šveljom, i bakom, sadile su kukuruz i pšenicu da bi pokrpale ogromne rupe u budžetu, ali bile su to zaista skromne količine na skromnom komadu zemlje. Ideja za OPG pala nam je na pamet jedne nedjelje dok smo gledali poljoprivrednu emisiju i zaključili da bismo se i mi mogli baviti nečim na zemlji. Imali smo vrt - pa zašto ne iskoristiti ga i nešto zaraditi? I tako smo počeli, u prvom je plasteniku, koji i nije bio pravi plastenik nego ‘tunel‘, bilo baš svega. I paprika i paradajza i krizantema, što, jasno, ne ide zajedno. Htjeli smo vidjeti u čemu ćemo se pronaći jer nismo imali od koga prije naučiti. Ništa od toga nije uspjelo - kaže nam Samita.
Pet godina učenja
Tako je prošlo pet godina, radili su samo da bi naučili, s čistom nulom. Taj su, prvi plastenik, kupili u Zagrebu, potom ih je suprug radio sam. U međuvremenu je valjalo napraviti i kuću, kako bi obitelj živjela samostalno i nisu si mogli priuštiti nepotrebne troškove. Kad su shvatili da svaki plastenik mora imati svoju kulturu, da nema, kako Samita kaže, "šaranja", u jedan su posadili krizanteme i margarete, u drugi paprike i krastavce…
- Proizvodili smo, ali samo da pokrivamo cijenu flanaca i da se naučimo raditi. Dvije do tri godine nakon otvaranja OPG-a kupili smo prvih 200 sadnica jagoda da vidimo kako će ići. Nije išlo dobro. Nije bilo tržišta, ljudi još nisu imali naviku kupovati na kućnom pragu, a opet nismo imali neku količinu da bismo razmišljali o plasmanu restoranima. Kad smo se preselili na ovu adresu, tržite kao da se preokrenulo, to je bilo 2015. godine. Povećavala sam količinu, smanjivala cijenu i krenulo nam je - kaže.
Dok je pandemija mnogima uništavala biznise, njima ga je preokrenula u pozitivnom smjeru. Svega im je usfalilo, a tako je i danas. Uz jagode i cvijeće, sadili su i mladi luk, pred Uskrs nije bilo ni za jedan pušlek. Danas imaju 16 plastenika na 3000 kvadrata. Zemljište je Samita naslijedila, ali velik je novac potrošen da tu i bude zemlja, jer je bio šljunak, pa su kupili i susjedno zemljište. Sve što su zaradili ulagali su u OPG, za kuću i osobni automobil digli su kredit. Kako su se povećavale količine, suprug je "lupio šakom o stol i prelomio, dati ću otkaz i raditi samo na zemlji". - Nije više mogao gledati kako se lomimo, da danonoćno radimo, na niti jedan poticaj nismo imali pravo, osim od lokalnog LAG-a koji nam je bio veliki vjetar u leđa. Ili smo premali ili uzgajamo previše različitih kultura, kriteriji se stalno mijenjaju. Uglavnom, nije mi teško palo ostati na zemlji. Povrće danas više nemamo, nismo mogli toliko svaštariti i ne isplati se. Počela sam raditi aranžmane cvijeća i tu je počela prava priča. Još prije desetak godina napravila sam jedan za bakin grob, jedna ga je gospođa tu kod mene vidjela i nagovarala me, dok me nije nagovorila da joj ga prodam. Od tada do danas prodala sam ih toliko da ih ne mogu pobrojiti. Završila sam tečaj za cvjećarku, prije sedam godina registrirala dodatnu djelatnost i otvorila ovdje ovu mini cvjećarnicu. Od lokalnog LAG-a dobili smo 15.000 eura, od toga smo kupili traktor, frezu, veliki hidropak, plug i još dosta sitnica – energično govori.
Snovi o ranču
Njihova cvjećarnica nema radno vrijeme, buketi i aranžmani se naručuju, najviše za vjenčanja i za Sisvete, ali i kad treba samo buket za stol u blagovaonici. Sve što se naruči, Samita bere direktno iz vrta. Nekad je i kupovala dio cvijeća, ali bilo joj je to jako preskupo pa je i cvijeće koje se tradicionalno ne uzgaja u našim krajevima počela sama uzgajati. Danas ima 16 vrsta - krizanteme, deset vrsta margareta, lizijantus, kojega će ove godine zbog popularnosti u pet tura posadili 4200 komada, tulipane, razne ukrasne čičke, bobice, gipsofile, tri sorte kala, uči o uzgoju ruža… Krizantema će ove godine posaditi 5000 komada. Iz Nizozemske su uvezli gomolj ranunkule, narastao je ogroman. Tulipane su odmah rasprodali, nije ih bilo puno, oko 250 komada. - Mladenci se posebno odlučuju kupovati kod nas jer je cvijeće svježe, a suprug sam radi razne stalke. Dio cvijeća kupuju i lokalne cvjećarnice, ali dobro mi je tržište odradio i Facebook. Jagoda smo ove godine posadili 5000 sadnica, od kojih računam na 1,5 tona jagoda. Sve prodamo, ne libimo se akcija ostane li nečega. Kod nas se baš ništa ne baca. Imam pet kokoši i ponija pa dio iskoristimo i za njihovu hranu - kaže nam Samita. Uz kuću su već sagrađeni i temelji za pogon za preradu poljoprivrednih proizvoda, a kreću i u izgradnju ranča, kojim će se kad završi školu baviti njihova kći Nesa. Nesa je samostalno naučila dresuru konja, ujahala svog ponija Bobu, koji ima 21 godinu. U blizini njihova imanja je ranč konja "Muškatljin", gdje se Nesa bavi dresurom i preponskim jahanjem, što će inkorporirati u svoj ranč.
- Namjera nam je okrenuti se turizmu jer i cvijeće i jagode možemo plasirati na jednom dobrom turističkom ranču, tu je i Nesina vještina s konjima. Bude li novca, rado bismo imali i smještaj - kaže.
I poni voli jagode
Ono što će svakako napraviti jest zaokružiti proizvodnju.
- Uzmimo,primjerice, jagode. Višak ću dati konju, pojest će ih i probaviti, vraćam to u zemlju. Što uzmem od zemlje, to joj i vraćam. Definitivno ćemo napraviti i kompostanu. U pogonu ćemo, pak, raditi kompote, pekmeze i preljeve za kolače jer velika je potražnja u slastičarnicama. Za početak s jagodama, a kasnije što život donese. Jer, s uzgojem nikad ne znaš. Prošla je godina po svemu bila najgora. Počela je s mojom bolešću i operacijom, fizički posao uzme svoj danak. Što god sam posadila, nije uspjelo - ne voli se toga ni sjetiti.
Način na koji prodaju jagode pravi je domaćinski. Na početku sezone oglase prodaju na Facebooku, kupci ih naruče, čekaju ih u spakiranim vrećicama s njihovim imenom na stolu ispred cvjećarnice. I to isključivo jagode ubrane tog istog jutra. Samita garantira da nitko od nje neće dobiti jagodu ubranu dan ranije. - Ostane li navečer posuda, dvije, dobije ih poni, baš ništa se, rekla sam, ne baca. Ako su počele truliti, očistimo ih, spakiramo i podijelimo ljudima da si naprave pekmez - zaključuje Samita.
Komentari (0)
Komentiraj