Ponekad je za bolje razumijevanje nas samih i svijeta oko nas dovoljno samo promijeniti kut gledanja. Recimo, kad govorimo o trgovinskom ratu SAD-a i Kine, trebalo bi imati na umu dosadašnje procjene globalnog rasta realnog BDP-a za razdoblje 2017.-2019. godine. Čak 35,2 posto dolazit će iz Kine, iz SAD-a 17,9 posto. Europska unija? Tek 7,9 posto, prema projekcijama Svjetske banke. Rusija je na jedan posto. Naravno, trgovinski rat i razni drugi događaji stvari mogu promijeniti, ali perspektiva odnosa i snage je prilično jasna.
Budući da je općenito teško pojmiti stvarnu veličinu Kine i njene ekonomije, digitalni medijski tim Visual Capitalist odlučio je to nacrtati, kombinirajući na karti njezinu populaciju i gospodarstvo u nizu gradova koji imaju veću ekonomsku snagu od nekih zemalja (Kina ima više od 100 gradova s više od milijun stanovnika s impresivnom ekonomijom iza sebe, napominju.) Na toj se karti našla i Hrvatska, koju su usporedili s južnokineskim gradom Wenzhou. Ima otprilike isti broj stanovnika kao Hrvatska, i tu svaka sličnost prestaje. BDP tog grada na obali Južnog kineskog mora je čak 131 milijardu dolara. Hrvatski BDP je oko 54 milijarde dolara. Taj grad je poseban i u kineskom kontekstu.
Kako stoji u Stratforovoj analizi koju je svojedobno prenio Business Insider, Wenzhou je bio jedan od testnih slučajeva za kineske reforme i otvaranje kapitalizmu još krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, a bilježio je najveće gospodarske stope rasta. Oslanjajući se snažno na mala i srednja izvozno orijentirana poduzeća, u gradu se proizvodilo sve, od cipela do upaljača za cigarete i električne komponente. Tako je nastao i naziv “Wenzhou model”, a podrazumijevao je agresivni brend kapitalizma podmazan lokalnim, “podzemnim” bankarstvom, mrežom u kojoj je svatko tko je imao novca posuđivao drugima za pokretanje biznisa. U međuvremenu je fokus razvoja grada promijenjen, mnogi su se okrenuli špekulativnim ulaganjima u nekretnine, a onda ih je gadno pogodila financijska kriza. “Skoro svaki biznismen u Wenzhou, a to je skoro svatko u Wenzhou, ima svoju horor priču o financijskoj krizi 2011. godine”, pisao je The Economist. Ulagači su bježali iz grada zbog dugova, neki se bacali sa zgrada, stotine tvrtki je propalo, a cijene nekretnina (službene brojke) pale su 25 posto u idućih nekoliko godina. Otad, međutim, stvari su se opet vratile na mjesto; pritom, država je pokrenula “registracijske centre” da smanji tamošnje divlje kreditno tržište, grad je otvorio vlastitu “lošu banku” kako bi preuzeo nenaplative kredite službenih banaka i potaknuo modernu ekonomiju baziranu na ugovorima i kreditnim podacima. U 2015. godini je Wenzhou bio s još vidljivim ožiljcima, ali gospodarski rast je već dosegao osam posto. Lokalne su se kompanije opet više okrenule proizvodnji i novim tehnologijama.
Gospodarski rast i što ga potiče prošlog je tjedna bio naveliko razglabana tema u svjetskim medijima jer je jedan od dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju u 2018. godini Paul Romer, među najznačajnijim znanstvenicima koji su 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća formulirali tzv. novu teoriju rasta, koja govori o tome da tehnološki napredak nastaje kao namjerna aktivnost na tržištu (endogeno), te je konstruirao model koji ističe presudnu ulogu znanja i ideja, tj. tehnološkog napretka, u ekonomskom rastu. Potom se Romer počeo baviti pitanjima urbanizacije jer traži odgovore na pitanja o tome kako manje razvijene zemlje mogu uhvatiti korak s razvijenima. Po njemu, odgovor je u aktivnoj “urbanoj politici”, ne toliko u industrijskoj politici.
Zanimali su ga pritom i efekti multiplikacije gospodarskog rasta koji se ponavlja u duljem razdoblju, tumačeći pritom da često gubimo iz vida koliko važne dugoročno mogu biti čak i male promjene u prosječnoj stopi rasta. “Izbori koji određuju hoće li se dohodak nacije udvostručiti u jednoj generaciji ili u dvije, umanjuju sve ostale brige ekonomske politike”, kaže Romer u tekstu koji je objavio na svom blogu 2015. godine pod naslovom ”Economic Growth”.
U tom se kontekstu on bavio i Kinom jer je njezin rast vidio kao izazov za teoriju rasta. Odnosno, tražio je odgovor na pitanja: zašto je kineski rast bio toliko snažniji nakon reformi (u razdoblju 1955.-1980. bio je 2,4 posto, a 1980.-2010. godine 5,8 posto godišnje) te što to govori o opcijama za povećanje rasta u drugim zemljama. Ukazuje da je povećanje dohotka po glavi stanovnika u korelaciji s većom urbanizacijom, što bi teorija rasta tek morala protumačiti i razumjeti. Na primjeru grada Shenzhena, koji je nastao kao reformska zona kad je Kina tek počela uvoditi novu politiku, pokazalo se da je BDP po glavi (mjeren u paritetu kupovne moći u dolarima) narastao s 2500 dolara u 1985. godini na 17.000 dolara u 2011. godini, a pritom je i broj stanovnika eksplodirao - sa 300 tisuća na više od 10 milijuna.
Njegov je zaključak da snažan kineski rast, pogotovo na mjestima kao što je Shenzhen (gdje je Kina pokazala da vlast može iskoristiti stvaranje novog grada kako bi lansirala refome), reflektira činjenicu da su prihvatili dvije velike “metaideje”: tržište i grad. Evo kako to objašnjava: “Jedna od najvećih metaideja modernog života jest to da ljudi žive zajedno u gusto naseljenim urbanim aglomeracijama. Druga je da tržišne snage trebaju voditi većinu sitnih odluka koje donose ti ljudi u međusobnoj interakciji. Zajedno, grad i tržište omogućuju velikim skupinama ljudi da surađuju otkrivajući nove ideje, dijele ih i uče jedni od drugih.” Naravno, što se Kine tiče, dobar dio odgovora na pitanje o njezinu tako brzom rastu leži u tome što je startala s niske baze, a ubrzani uspon je mogla zahvaliti tome što je uvozila ili kopirala tehnologiju koja je već postojala na mjestima poput SAD-a ili EU, uz pomoć izravnih stranih ulaganja multinacionalnih tvrtki.
Treća metaideja modernog života o kojoj govori Romer je sistem znanosti koji služi kao turbopunjač tempa istraživanja novih mogućnosti razvoja. Što će pak biti nova metaideja, ona za 21. stoljeće, još nije poznato; kuha se negdje. Hrvatska bi u međuvremenu, za hvatanje koraka s drugima, trebala shvatiti i primijeniti smisao treće metaideje jer teško da joj je, ovako maloj i poharanoj iseljavanjem, budućnost u osnivanju novih, posebno dizajniranih startup-gradova kako ih zove Romer (to je jedna od razvojnih ideja kojom se bavi – “gradovi s poveljom” koji su izuzeti od zakonodavstva države u kojoj su smješteni), a još manje u kopiranju “Wenzhou modela”.
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
Naslovnica Globusa