U Hrvatskoj se stvara prva regionalna platforma za transformaciju financija. Potiču je najave digitalnog eura i dolara, koji dolaze polako, ali sigurno i izazvat će tektonske promjene, čak i u bankama. Zagrebačka platforma je konferencija Money Motion koja će se održati 9. i 10. ožujka u Laubi i kojoj je Jutarnji list medijski pokrovitelj.
Nikola Škorić, jedan od idejnih začetnika i suorganizator konferencije Money Motion te suosnivač i direktor najvećeg hrvatskog kripto startupa Electrocoin, kaže da im je cilj okupiti na jednome mjestu banke, finteche, kriptoindustriju, i to s međunarodnim govornicima.
- To je regionalno jedinstven skup jer su svi oni na istome mjestu i razgovaraju međusobno i sa svjetskim ekspertima - kaže Škorić.
Može li bitcoin i općenito kriptovalute (kripto) preživjeti digitalni euro i dolar?
- Područje financija je golemo i u njemu natjecanje na takav način ne postoji. Video nije ubio radio, nego se pojavio streaming. Tako ni kripto neće ubiti banke, a ni mobilni novčanici kartice. Banke su vrlo snažne institucije, visoko su kapitalizirane i neće nestati. Kripto je, pak, previše decentraliziran i ima previše startupa u njemu da bi samo nestao.
Slično možemo reći i za platnu industriju koja je veliki tehnološki inovator. Uostalom, tko je prije znao da će jedna od najpopularnijih metoda beskontaktnog plaćanja u Hrvatskoj biti Google Pay? Dolazak digitalnog eura i dolara je signal da slijedi nova i ovaj put suštinska digitalna transformacija prvo banaka, a onda i cijele financijske industrije. Zato za bankarstvo, platnu, fintech i kripto industriju u sljedećem razdoblju vidim bliskiji suživot. Postaje ključno da razgovaraju i surađuju.
Zašto mislite da slijedi nova digitalna transformacija banaka?
- Zato što će ju potaknuti dolazak digitalnog eura i dolara, takozvanih CBDC-ja, znači valuta središnjih banaka. Oni su odgovor na uzlet kripta 2017. godine. No, dok je kripto nakon toga pao, središnje banke su aktivno radile na vlastitim digitalnim valutama. Riječ je o radu prvenstveno na tehnologiji. Europskoj središnjoj banci je problem što postoji kripto inačica eura, takozvani euro stablecoin. Isto je s FED-om i dolar stablecoinom.
Oni su opasnost za monetarnu politiku jer takvi coini ne gube vrijednost. No, suština za banke, tvrtke i građane je da se, primjerice, kvalitetna platna usluga jeftinije može napraviti korištenjem digitalne valute na blockchainu, nego postojeće bankarske platne infrastrukture. Zato je danas tako živo u financijskoj industriji.
Vidite li takve pomake i u Hrvatskoj?
- Dovoljno je vidjeti koliko je Fina napredovala u posljednjih nekoliko godina. Uveli su vlastitu shemu instant-plaćanja i povećali broj ciklusa namjere pa su međubankarska plaćanja sad češća. Ubrzan je sam krvotok bankarskog sustava u Hrvatskoj. Usporedbe radi, bitcoin i druge kriptovalute na svojim mrežama plaćanja rade non-stop i tako su projektirani. Rezultat je da je lakše nekom fintechu svoju uslugu programirati na blockchainu, nego raditi sve certifikacije.
Znači li to da bi središnje banke mogle jednostavno tražiti da se kripto zabrani?
- U Rusiji i Kini imaju te tendencije, a opet, konkretno u Rusiji, njihova najveća banka Sberbank je prije nekoliko tjedana objavila da će izbaciti decentralizirane financijske usluge koje će podržavati MetaMask.. Hoću reći da se ‘čvrsti‘ stavovi kontinuirano mijenjaju. To se događa jer su ponekad važni brzi odgovori. Međutim, u pozadini se kontinuirano i sporo razvija regulativa. To je slučaj u EU i SAD-u, a to slijede i drugi.
Kako je kripto reguliran u EU?
- EU je otvoren za kripto, ali ga polako regulira. Problem je što to ide jako sporo. Kako je nužan kompromis triju tijela unutar EU, prva kripto regulativa MiCA, koja se piše godinama i oko koje je napokon postignut konsenzus, trenutačno kasni u izglasavanju. No, već se priča o nužnosti MiCA-e 2. Dok regulativa ide sporo, u kripto svijetu se stvari razvijaju munjevitom brzinom. Zato mislim da idemo prema razdoblju u kojem ćemo, primjerice, u EU imati realnost u kojoj će paralelno postojati klasični euro, digitalni euro i euro stablecoin.
Koja će biti njihova uloga?
- Uloga klasičnog eura je jasna i nju vidimo već danas. Uloga je digitalnog eura da će utjecati na način na koji banke funkcioniraju. Koliko, teško je reći jer je EU uvela i PSD2 direktivu pa se nije potrudila da je banke i provedu. K tome, središnje banke još uvijek su u dosta ranim fazama razvoja digitalnih valuta. Euro stablecoin, odnosno decentralizirani euro na blockchainu jedna je od poveznica prema svijetu kripta.
Hoće li banke prijeći na blockchain?
- Neće. Blockchain nije dobar za banke jer banke po zakonu moraju biti zatvoreni i netransparentni sustavi a sve što se radi na blockchainu je transparentno i sljedivo. S druge strane, banke imaju obvezu bankarske tajne, stoga banka ne može javno objaviti vaše transakcije. I to je tajna. Uglavnom, banke moraju biti transparentne samo prema središnjim bankama koje kontroliraju kralježnicu bankarskog sustava.
No, primjerice, SEPA mreža, ne može na blockchain upravo zato što treba štititi i tajnost međubankarskih transakcija. Lako je reći da su banke zle i skrivaju, ali mislim da nitko ne bi htio da se preko Googlea može pretražiti sva njezina ili njegova plaćanja.
Zvuči kao da u nadolazećoj eri digitalizacije novca više ni kondom nećemo moći kupiti a da o tome ne zna ministar financija?
- Prema HNB-u, više od 80 posto platnih transakcija u Hrvatskoj je u gotovini. Jedan od razloga je anonimnost. U Hrvatskoj, ali i cijeloj našoj regiji to je i stvar kulture. No, nisu Hrvati po tome tako posebni. U Austriji i Njemačkoj također 80 posto transakcija ide u gotovini. U Japanu, gdje se cijeni poštenje i koji je tehnološki jako razvijen, također je 80 posto transakcija u gotovini. Točno je da digitalne transakcije brišu anonimnost, i to je veliki izazov za digitalni euro.
Koliko je to velik izazov, ukazuje da je kripto prije nudio anonimnost, ali danas već ima alata koji čine da to više nije tako. Regulatorima i policiji mnogo je lakše raditi ako su sve transakcije sljedive, ali pred razdobljem smo u kojem će države morati odrediti gdje je ravnoteža između prava na privatnost građana i sposobnosti državnih tijela da uđu u trag kriminalcima.