Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu.
Stručni ocjenjivački sud odabrao je 20 najboljih.
Ovo su njihove priče
Venama Ivana Vlainića iz ličkog Prvan Sela ne teče krv nego šljivovica. Otkako je šukundid Ivan, zvan Stilan, zapekao prvi kotao šljive prije gotovo stoljeća u selu na granici Perušića i Gospića, nijedan Vlainić više se od kotla nije maknuo, pa sve do petoga iz generacije, isto Ivana, koji je svoju rakiju nazvao po prvome - Stilanova Lika.
Tradicija u OPG-u ovog rođenog Zagrepčanina koji se vratio na ličku djedovinu važna je kao miris, boja, aroma i postotak alkohola u njegovom rakijama i likerima, ako ne i mrvicu važnija. Zato ćemo ovu priči započeti sa Stilanom.
Ivan iz Minnesote
Šukundid Ivan nadimak je dobio po ćaći Stipi, bio je Stipanov, odnosno Stilanov, pa je ostao Stilan. Otisnuo se u Ameriku, bio je radnik u rudniku u Minnesoti, zatim je postao suvlasnik menze kraj tog rudnika, a sve je rasprodao onog trenutka kada je u srcu osjetio zov svoje Like 1929. godine.
Kažu da je na drugom kraju svijeta imao buran i pustolovan život, a u Lici je mir našao u sadnji šljiva i krušaka te proizvodnji vrhunske rakije. Na izložbi Zagrebačkog zbora, što bi se moglo nazvati pretečom današnjeg Zagrebačkog velesajma, 1943. je osvojio 1.A nagradu za svoju plemenitu sortu krušaka težine 1250 grama.
Tradiciju nastavlja sin mu Stipe, Ivanov pradid. U kraju je bio poznat kao veseljak, valjda u Prvan Selu nema kuće u kojoj Stipe nije barem jednom kumovao. Kažu da je mogao i dobro "potegnut" iz malih čaša. Stipe je dobio Ivana, a Ivan Dragu, oca našeg sugovornika, koji je prije 20 godina pokrenuo ozbiljniju proizvodnju rakije. Ivan je rođeni Zagrepčanin. Do svoje 22. je živio na Ljubljanici, studirao je geografiju i razmišljao je li to - to. Isti glas koji je Ivana - Stilana vratio iz Minnesote potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća vratio je u Prvan Selo i Ivana s Trešnjevke.
- Vagao sam jedno vrijeme i onda me povukla ta stogodišnja tradicija, odlučio sam da je moram nastaviti. Imali smo OPG od 2003. godine, djed je bio nositelj, a tada su držali i domaće životinje. Onda se otac odlučio zadržati na voćarstvu i proizvodnji rakije, a ja sam prije pet godina postao nositelj. Kušaonica je tu gdje je nekada bila štala, a u drvenoj kući iznad upravo smo završili uređenje turističkog objekta s tri sobe, također u tradicijskom stilu - rekao je Ivan Vlainić.
Šljivovica najbolja
U kušaonici kraj kamina koji dominira prostorom nalazi se šank za degustaciju, kraj njega je izložbeni prostor rakija i likera, dok su masivni hrastovi stolovi i klupe u drugom dijelu prostorije. Na zidu iznad šanka mogu se vidjeti fotografije svih Ivanovih predaka. Kao što u njihovoj rakiji osjećate kvalitetu, tako u prostoru u kojem je nude osjećate tradiciju svih pet generacija ove obitelji koje su, svaka na svoj način, u nju utkale svoje znanje i muku.
- U Lici je šljivovica najbolja zbog niza uvjeta i ima jako dobre sladore. Radimo još pet rakija, od viljamovke, dunje, i jabuka, a u suradnji s jednim kolegom iz Dalmacije radimo rakiju od višnje, probno smo počeli i s travaricom na bazi loze sa sedam vrsta trava te smo već i osvojili jednu nagradu za nju. Od likera radimo medovaču, koja je jako dobre kvalitete i na bazi jabukove rakije, onda smo krenuli s višnjevcem, zatim liker od malina, koje otkupljujemo od lokalnih OPG-ovaca, liker od suhih šljiva, te liker od dunja - kaže Ivan, dodajući da im je godišnja proizvodnja između 2000 i 3000 litara.
Imaju oko 650 stabala voća na oko 1,5 hektara zemlje, od čega je 450 šljiva, dok su ostalo, kruške, dunje i jabuke. To nije dovoljno za njihove kapacitete, pa ostatak otkupljuju u Lici, odnosno višnju marasku u Dalmaciji.
Sve što proizvedu odmah i prodaju. Ima, doduše, nekih zaliha otprije pola stoljeća. Ta je šljivovica poput obiteljskog blaga Vlainićevih i ne dira se, osim u krajnjoj nuždi. No, do sada se nije dogodilo ništa toliko važno da bi netko imao potrebu načeti ove zlatne zalihe. Najviše prodaju na prodajnim mjestima na Plitvičkim jezerima, te u vlastitoj kušaonici gdje primaju grupe, jer se posljednjih desetak godina bave i turizmom.
Najvažnija novost kod Vlainićevih je novi pogon za proizvodnju rakija vrijedan 300.000 eura, čije je srce bakreni kotao vrijedan 100.000 eura, koji će polako umiroviti 300 litarski tradicijski kotao. U njemu se peče rakija dok traje testna faza novog kotla, ali neće još dugo.
Uz rakiju obavezno voda
- Izgradili smo novu zgradu i novu opremu, bespovratno smo dobili 147.000 eura, a još toliko smo uložili vlastitih sredstava. U tijeku su zadnji radovi na infrastrukturi, sistem je prošao probni rad i ovo će nam biti prva puna proizvodnja u novom pogonu. Imamo novu vertikalnu pasirku za otkoštavanje, zatim ribež za voće, nakon toga toga voće ide u kace za fermentaciju, tu stoji od dva do četiri tjedna, ovisno o vrsti. Pumpa se spaja direktno na kacu i puni se u kotao. Kotao je na kolone, to znači zapravo pročišćavanje, koji nam daje kemijski vrlo čisti proizvod. Do sada smo imali vrhunske rezultate s natjecanja, a ovo bi trebao biti korak više - kaže Ivan.
Kotao je zapremnine 470 litara, a proizvodni proces traje od šest do sedam sati. Što je starija, rakija je kvalitetnija, pogotovo ako odležava u drvenim bačvama. Šljivovici najbolje odgovara hrastovina, dunjovači kesten, a jabukovoj rakiji bagrem, pa se Ivan drži i tih pravila.
Njegova je rakija zlata vrijedna, a bome i njegov savjet.
- Kao i u svemu, važno je ne pretjerivati. Uz čašicu rakije, neka na stolu bude i čaša vode. Mi imamo minimalni metanol pa poslije ne boli glava. Važno je krenuti osjetilom njuha, dakle pomirisati, a onda i okusiti. Nema boljeg kada kušatelju sjednu i miris i okus - kaže Ivan.
Komentari
0